Bošnjačka djeca mogla bi uskoro učiti o tome da ne traže životne uzore i primjere u herojima Izetu Naniću, Safetu Zajki ili Midhatu Hujduru, ili svojim očevima i djedovima koji su vlastitim životima stali da brane ovu državu i narod, već da se ugledaju na “pacifiste” koji su nosali Titove fotografije, plakali za bratstvom i jedinstvom, tražili mir i podržavali puč velikosrpske JNA, koja bi “skinula nacionaliste s vlasti”, i to sve dok su velikosrpski zločinci, zajedno s tom istom JNA, već masovno ubijali Bošnjake i provodili velikosrpsku genocidnu politiku vojnim sredstvima

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Onog trenutka kada je vojna agresija na Bosnu i Hercegovinu završila započela je nova. Taj “rat poslije rata” ne vodi se oružjem već perom, a cilj mu je da oblikuje načine na koje pamtimo agresiju i genocid. Pokušava se utjecati na narativ i diskurs, na to kako i čemu učimo vlastitu djecu, na ono što danas pamtimo, pišemo i govorimo, a sve kako bi se presudno oblikovalo kolektivno sjećanje sutrašnjih generacija.

Sve se to čak i ne krije nego se takvi pokušaji dekonstrukcije sjećanja provode pod parolama borbe protiv “podjela” i navodne “zloupotrebe historije”. Ironično, jer upravo se historijskim revizionizmom te relativističkom zloupotrebom historije neosporne činjenice i fakti u vezi s agresijom pokušavaju sakriti, ignorirati i prilagoditi ideološkim potrebama izgradnje nekakvog “otvorenog društva” i uspostave “trajnog mira”. U suštini, riječ je o pokušaju promjene definiranja karaktera rata iz organizirane velikosrpske, a zatim i velikohrvatske agresije u neki “nesretni sukob”, kako bi buduće generacije, naročito Bošnjaka, zaboravile ko je bio agresor, a ko branitelj, ko je bio zločinac, a ko žrtva, ko je bio u pravu, a ko nije.

Iako su današnji agresori na bošnjačku pamet uglavnom neki strani, navodno prijateljski centri, a ne srpski ili hrvatski hegemonisti, upravo će ovi drugi imati najviše koristi od posljedica ataka na bošnjačku kulturu sjećanja; jer upravo je od komunističkog režima nametnuti zaborav ono što je prošlu agresiju, genocid i udruženi zločinački poduhvat učinilo tako efikasnim. Zaborav je izuzetno opasno oružje koje može utjecati na to da se velikosrpsko zlo Bošnjacima ponovi u istom ili još gorem obliku. Najgore od svega, iako su sponzori ovog ataka na bošnjačku kulturu sjećanja stranci, izvršioci su domaći kadrovi, pa tako imamo izvjesne grupe profesora koje “žele mijenjati način izučavanja historije u školama”, iako bi se prije moglo reći da žele mijenjati historiju.

PROFESORI HISTORIJE PROTIV HISTORIJE

U tom smo smislu prije neki dan mogli pročitati vijest da je stanovito Udruženje nastavnika i profesora historije/istorije/povijesti Bosne i Hercegovine (EUROCLIO HIP BiH) javnosti predstavilo svoj “Alternativni kurikulum za historiju/istoriju/povijest u BiH”, a što je najava za planirani “proces uvođenja promjena u nastavnim planovima i programima za nastavu historije u osnovnim školama”. Predsjednica Upravnog odbora ovog udruženja, asistentica na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, Melisa Forić-Plasto u razgovoru za portal klix.ba ideju za “Alternativni kurikulum” objasnila je potrebom unapređivanja kvalitete nastave historije u Bosni i Hercegovini, za koju tvrdi da je manjkava, a što je navodno posebno primjetno u sadržajima udžbenika iz nacionalne grupe predmeta, prije svega udžbenika historije.

Ta navodna manjkavost vidljiva je u rezultatima istraživanja “Obrazovanje u BiH: Čemu (ne) učimo djecu”, objavljenog 2017. godine, a koje su zajednički proveli Fond otvoreno društvo BiH i “proMENTE socijalna istraživanja”. Rezultati su, kaže Forić-Plasto za klix, pokazali da u trenutnim udžbenicima dominira “jednodimenzionalna, nacionalna, nerijetko i nacionalistička perspektiva”. Za Forić-Plasto problematično je to što se teme u ovim udžbenicima navodno tretiraju iz samo jedne perspektive, što se ističe nebitno umjesto bitnog, što se događaji tumače pogrešno ili nepotpuno te što nisu zastupljene univerzalne ljudske vrijednosti poput mira, slobode, saradnje, ravnopravnosti ili jednakosti.

Forić-Plasto ističe da su upravo te univerzalne vrijednosti uzete kao polazište pri kreiranju “Alternativnog kurikuluma za historiju/istoriju/povijest u BiH”, te da su se u njegovoj izradi uzela u obzir razna pozitivna iskustva i rezultati istraživanja kako bi se kreirao sadržaj koji bi potakao na razvoj kritičkog mišljenja i drugih pozitivnih mišljenja kod učenika. No, to nije sve, najavljuje se i “multiperspektivan pristup”, kao neka vrsta nove paradigme u izučavanju historije, jer su u izradi “Alternativnog kurikuluma” učestvovali nastavnici historije iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, a što se tretira kao posebna vrijednost. Kao svojevrsni znak za početak uvođenja procesa ili barem ozbiljnog lobiranja za nametanje ovog kurikuluma uzima se objava rezultata PISA testiranja.

Sve ovo opisano ne zvuči toliko strašno na prvi pogled, barem ne dok se vijest o nametanju novog načina učenja historije ne sagleda kroz službene dokumente sa stranice cliohipbih.ba kao što su “Alternativni kurikulum”, ali i još bitniji i indikativniji “Okvir za promjenu paradigme u izučavanju istorije u školama BiH”, a koji je svojevrsna argumentacija za uvođenje novog kurikuluma, te dok se sve spomenute organizacije, datumi, ali i sami termini ne stave u konkretan kontekst.

MEMORANDUM ZABORAVA

Odmah na početku “Okvira za promjenu paradigme u izučavanju istorije u školama BiH”, na čijoj su izradi učestvovali gotovo isti ljudi koji su kreirali “Alternativni kurikulum”, a neki od njih sudjelovali i u istraživanju “Obrazovanje u BiH: Čemu (ne) učimo djecu?”, uočavaju se ideološke pretenzije čitavog ovog projekta. Tako, recimo, nalazimo na rečenicu u kojoj se tvrdi da “centralna pozicija Bosne i Hercegovine u ratovima koji su zahvatili region tokom 90-tih, podjela planova i programa, te postojanje tri različite, isključive i često međusobno suprotne verzije istorije predstavljaju poseban problem edukatorima u BiH koji zaslužuje posebnu pažnju”, iako nam historijske činjenice govore da tokom devedesetih nikakvi ratovi nisu “zahvatili region” već se radilo o seriji agresorskih ratova Srbije (i Crne Gore) uz oportunističke zločinačke poduhvate velikohrvatske političke nomenklature. Isto tako, ni problem edukacije o tim događajima ne može se svesti na “tri različite, isključive i suprotne verzije historije”, nego na jednu istinitu interpretaciju i ostale koje su lažne. U predgovoru ovog dokumenta govori se i o traganju za primjerima “upotrebe i zloupotrebe historije u periodu 1980-2000. godine i kako je poslužila u podjeli na ‘nas’ i ‘njih’”, mada je valjda svakome jasno da nakon agresije i genocida jednostavno moraju postojati oni koji su se branili i oni koji su napadali, oni koji su činili zločin genocida i oni koji su bili žrtve tog genocida.

Već iz ovih dijelova predgovora postaje jasno da je riječ o projektu koji treba naći neki truhli konsenzus i kompromis između istine i laži, između činjenica i propagande, a sve u cilju uspostavljanja nekakvog trajnog mira i pomirenja. Jedino što se time postiže jeste legitimizacija laži i propagande i njeno izjednačavanje s istinom jer mir nikada i nigdje nije uspostavljen relativizacijom činjenica.

A da takav revizionizam i relativizacija imaju daleko dublje i šire ciljeve od puke promjene udžbeničke materije radi širenja “univerzalnih vrijednosti”, pokazuje i činjenica da se u ovom dokumentu konstantno negativno tretiraju ideje poput nacionalne posebnosti, nacionalne svijesti, homogenosti zajednica unutar sebe te kolektivnog sjećanja kao vrste garanta da se kolektivu ne ponovi stradanje iz prošlosti. Autorima “Okvira za promjenu paradigme u izučavanju istorije u školama BiH” sporno je fokusiranje historijskih sadržaja na samo “našu sudbinu”, što smatraju neuravnoteženim tretmanom historije koji za autore ima očito nedobrodošle efekte “kreiranja nacionalne svijesti i podvlačenja razlike između nas i njih kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti”.

Oni smatraju da su ona tumačenja historije koja potiču zajednicu da se drži na okupu i na oprezu (kako joj se ne bi ponovila stradanja iz prošlosti) izuzetno opasna. Naročito im je problematična upotreba prošlosti kao sredstva za nacionalnu homogenizaciju, a što opet vide kao reakciju na komunističku ideologiju bratstva i jedinstva, koju, koliko se može iščitati iz ovog dokumenta, autori očito pretpostavljaju ideji nacionalne emancipacije. Za autore, homogenizacija dovodi ili do separatističkih ili do podjednako loših, unitarističkih političkih trendova.

Oni čak i daju definiciju nacionalne homogenizacije koju predstavljaju kao nekakav nedobrodošli i neprirodni čin ubrizgavanja opasnog virusa u tijelo kolektiva, i to od “intelektualne i političke elite”, što im je argument za tvrdnju da kolektivi ne postoje kao spontane i prirodne pojave koje oblikuju vrijeme i prostor, već da je riječ o vještačkim konstruktima “nacionalističkih elita”. Naravno, priča o nacionalnim zajednicama kao artificijelnim konstruktima elita služi kao opravdanje za pokazanu namjeru njihove dekonstrukcije, pa tako autori današnju kulturu sjećanja etiketiraju tek kao konstrukt nastao na narativu nacionalne ideologije.

Čak i nacionalne ideologije, srpska, hrvatska te, kako je autori nazivaju, muslimanska/bošnjačka, ne samo da su za njih iste nego i podjednako odgovorne za “izrastanje južnoslovenske braće u neprijatelje”. Tu ne prestaju alternativna tumačenja prošlosti i sadašnjosti jer nam autori još i pojašnjavaju kako postoje podjednako loši primjeri zloupotrebe historije gdje Bosnu i Hercegovinu jedni svojataju kao srpski ili hrvatski, a drugi kao “samostalno bosanskohercegovački” prostor?! Kako je moguće da bilo ko dobronamjeran u istu ravan stavi zločinačke hegemonističke ideologije, koje su već prouzrokovale ratove i genocide, i ideju da je jedna suverena i nezavisna država zaseban i samostalan društveni prostor?

IDEOLOŠKI ATAK NA HISTORIJSKE ČINJENICE

Koliko će zaista činjenicama alternativan biti “Alternativni kurikulum”, ponajbolje se vidi na tome kako se sadašnji udžbenik historije za deveti razred osnovne škole po Okvirnom federalnom nastavnom planu i programu tretira u “Okviru za promjenu paradigme u izučavanju istorije u školama BiH”. U vezi s tretmanom perioda Drugog svjetskog rata na prostoru Bosne i Hercegovine, ovom udžbeniku zamjera se da, “iako spominje ustaške zločine nad Jevrejima, Srbima, Romima i ostalim nepoželjnim elementima”, ipak “četničke zločine nad muslimanima konkretnije i detaljnije predstavlja”. Nevjerovatno! Koliko do jučer, do 1990. godine, bilo kakav spomen četničkih zločina nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata bio je zabranjen, čitave generacije Bošnjaka odrasle su bez ikakvog saznanja o tome ko im je ubijao očeve i majke, djedove i nane, a što je uvelike dovelo da se genocid ponovi tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. I nakon svega, nađu se neki koji smatraju da se poslije pola stoljeća zabrane takva tema danas “isuviše detaljno i konkretno predstavlja”!

Zagovaračima “promjene paradigme” i uvođenja “Alternativnog kurikuluma” smeta i još jedna tema o kojoj se gotovo nije ništa znalo tokom komunističkog totalitarizma, ona o muslimanskim rezolucijama protiv ustaških zločina, pa oni čak, drskosti li, tvrde da se u trenutnom udžbeniku historije “umanjuje odgovornost muslimana za učešće u zločinima i nasilju nad drugima”. Autori upozoravaju: “Možda se nameće mogućnost tumačenja da su Bošnjaci nosivi dio Bosne i Hercegovine”, a što je, po njima, ne samo sporna nego i neistinita tvrdnja!

Ali ne samo da se u “Okviru za promjenu paradigme u izučavanju istorije u školama BiH” problematizira ideja Bošnjaka kao temeljnog naroda Bosne i Hercegovine, naroda koji je odbranio njenu suverenost i koji se jedini potpuno identificira s njom, već se pokušava i amnestirati Srbija od odgovornosti za raspad Jugoslavije, pa se tvrdi: “U lekciji koja tretira raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine prikaz je monoperspektivan, Srbija je prikazana kao isključivi krivac za raspad Jugoslavije bez dubljeg ulaska u jugoslavenske probleme. Prenaglašeno se potencira i prevlast Srbije u ovoj fazi postojanja socijalističke Jugoslavije.”

Zastrašujuće je da se ovakav, gotovo miloševićevski revizionizam može naći u dokumentu kojim se pokušava opravdati pokušaj uvođenja novog načina izučavanja historije budućih generacija Bošnjaka! No, to nije sve, autori “Okvira za promjenu paradigme u izučavanju istorije u školama BiH” pokušavaju legitimizirati jučerašnje srbijanske unitarizme u Jugoslaviji i današnje srpske separatizme u Bosni i Hercegovini tvrdnjom da se u njima spornom udžbeniku “ne vidi da su i centralizacija i decentralizacija legitimne opcije sve dok se za njihovo ostvarenje ne koristi nasilje”. Oni čak i indirektno negiraju valjanost referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine zamjerkom kako se “izbjeglo spomenuti većinsku želju Srba i stavove njihovih predstavnika u odnosu prema budućnosti republike/države”.

Mogli bismo biti ironični te primijetiti da je svakome dobro poznat odnos srpskih predstavnika u odnosu spram budućnosti države, a koji je svojevremeno iznio ratni zločinac Radovan Karadžić prijetnjom da će “muslimanski narod nestati”. Za zagovarače uvođenja “alternativnog kurikuluma” sporno je što se u današnjem udžbeniku period agresije tretira samo s pozicije države, što se ne otvaraju “problemi i dileme” već se iznose “nedodirljive činjenice”?! Zar je moguće da se otvoreno problematiziraju čak i suhe činjenice? Zar je ideologija pomirenja važnija od istine? Sporno im je i što je fokus udžbenika uglavnom na stradanju Bošnjaka, mada je, u svjetlu činjenice da su Bošnjaci činili većinu žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu, pogotovo ogromnu većinu civilnih žrtava, valjda jasno zašto je to tako.

Sve je to za ove pojedine nastavnike i profesore historije nepoželjna “monoperspektivnost” koju bi oni da promijene svojim “Alternativnim kurikulumom”. Koliko je ovakav “alternativni” tretman historije potpuno abnormalan, krajnje maliciozan i beskrajno drzak, možemo bolje razumjeti ako pokušamo zamisliti da neko historijske udžbenike koje govore o holokaustu problematizira zamjerkama kako se u njima previše govori o stradanju Jevreja, a ne i ostalih, kako se sam čin holokausta predstavlja detaljnije i konkretnije nego stradanje Nijemaca, kako se umanjuje odgovornost Jevreja u zločinima nad drugim, kako se prenaglašava odgovornost Njemačke za otpočinjanje Drugog svjetskog rata, kako su ideje i Trećeg rajha i Evrope slobodnih država podjednako legitimne, te kako se u vezi s cijelom tom temom ne uzimaju u obzir većinske želje Nijemaca i njihovih predstavnika. Nije teško ni zamisliti kakvu bi buru i skandal u svjetskoj javnosti izazvao takav revizionizam te kako bi njegovi zagovornici ne samo završili sa svojim profesionalnim karijerama već bi vrlo vjerovatno bili i krivično gonjeni.

DEKONSTRUKCIJA IDENTITETA KAO KRAJNJI CILJ

Iako je u “Okviru za promjenu paradigme u izučavanju istorije u školama BiH” navedeno da “cilj nije borba protiv kolektivnog (nacionalnog) identiteta, nego borba protiv apsolutiziranja kolektivnog (nacionalnog) identiteta i interesa koji u svojoj krajnosti u praksi vode negiranju univerzalnih ljudskih vrijednosti ili njihovom ograničavanju na samo jednu grupu (nas)”, iz svega navedenog potpuno je jasno da je krajnji cilj “promjene paradigme” i uvođenja “Alternativnog kurikuluma” upravo pokušaj sprečavanja nacionalne homogenizacije i jačanja nacionalnog identiteta kroz kolektivno sjećanje. Autori takve namjere pravdaju pacifističkim pobudama te tvrdnjom da “partikuliranje kroz predmet Historija vodi ka kreiranju poslušnih vojnika i u krajnjoj liniji vodi pripremanju mladih osoba za neki naredni sukob i historijski revanšizam ili dominaciju”, što bi oni da spriječe, ne shvatajući da je alternativa koju zagovaraju ustvari pripremanje mladih osoba na status poslušnih i bespomoćnih žrtava.

Smeta im što je “potpuno zapostavljeno ukazivanje na to da su postojale grupe i pojedinci koji su se borili za mir (antiratne demonstracije i sl.), što bi kroz promoviranje mira kao nepartikulirane pa i bezuslovne univerzalne ljudske vrijednosti bilo veoma korisno za djecu”, pa sugeriraju da “bi to mogao biti jedan od mogućih modela kako predavati historiju devedesetih godina 20. stoljeća, gdje bi se istinsko mirotvorstvo javljalo kao kontrateza herojima rata koje nalazimo u udžbenicima”. Ukratko rečeno, namjerava se gurnuti u zaborav one ljude koji su svojim primjerom i svojom žrtvom odbranili državu i narod te promovirati one zbog čijih je zabluda ova država gotovo i nestala.

PODVALA BOŠNJACIMA

Ono što je najbitnije razumjeti iz svega do sada napisanog, pogotovo iz samog “Okvira za promjenu paradigme u izučavanju istorije u školama BiH”, na koji se i tekstualno i duhom nadovezuje istraživanje “Čemu (ne) učimo djecu?”, pa onda i sam “Alternativni kurikulum za historiju/istoriju/povijest u BiH”, jeste da će se najavljeni “Alternativni kurikulum” pokušati podvaliti jedino i isključivo Bošnjacima, i to najvjerovatnije prvo u Kantonu Sarajevo, kojim trenutno vladaju stranke čija su ideološka stajališta većim dijelom izuzetno bliska historijskom revizionizmu i relativizmu onih koji bi da nam “mijenjaju paradigme”. Srpska i hrvatska politička, kulturna ili obrazovna zajednica NIKADA neće dopustiti da bilo kakav alternativni kurikulum zamijeni nastavne planove i programe na srpskom ili hrvatskom jeziku. On će biti podvaljen isključivo Bošnjacima i bošnjačkoj djeci, i to pod motom “multiperspektivnosti”, borbe protiv nacionalizma, nekakvog metenja ispred svog praga, davanjem primjera multietničnosti ili koja već izlizana parola za dekonstrukciju i denacionalizaciju Bošnjaka bude u upotrebi. Srbi i Hrvati i dalje će izučavati krvožednu lažljivu mitomansku propagandu kao historiju, a Bošnjaci će biti lišeni izučavanja vlastite historije koja će biti zamijenjena politički korektnom zajedništarskom bratstvojedinstvujućom ideologijom pacifizma.

Bošnjačka djeca učit će da je nacionalna ideja nešto loše, da se pogrešno homogenizirati, organizirati i okupljati oko ideje nacionalnog jedinstva, da su “nacionalisti s tri strane” odgovorni za rat, da su svi činili zločine, da nije bilo agresora i žrtve već da su svi podjednako krivi, da je podjednako legitimno braniti cjelovitost i suverenost Bosne i Hercegovine i željeti otcijepiti neke njene dijelove, da su svi podjednako stradali tokom rata, da Bošnjaci nisu ništa više zaslužni za opstanak Bosne i Hercegovine od onih koji su je cijepali, da je referendum za nezavisnost Bosne i Hercegovine sumnjiva rabota, i tako dalje i tako gore. Bošnjačka djeca učit će se da ne traže životne uzore i primjere u herojima Izetu Naniću, Safetu Zajki ili Midhatu Hujduru, ili svojim očevima i djedovima koji su vlastitim životima stali da brane ovu državu i narod, već da se ugledaju na “pacifiste” koji su nosali Titove fotografije, plakali za bratstvom i jedinstvom, tražili mir i podržavali puč velikosrpske JNA, koja bi “skinula nacionaliste s vlasti”, i to sve dok su velikosrpski zločinci, zajedno s tom istom JNA, već masovno ubijali Bošnjake i provodili velikosrpsku genocidnu politiku vojnim sredstvima. Bošnjačku i samo bošnjačku djecu pripremat će se na status pacificirane i mentalno razoružane žrtve koja ne zna, neće i jednostavno ne može da se odbrani i kojoj jedino preostaje da mirno i tiho legne pod dželatski nož, onako kako to već 150 godina u manjoj ili većoj mjeri čini.

NEVLADINO PODZEMLJE

Zanimljive su i organizacije koje podržavaju i provode ovaj projekt, ali i trenutak koji su odabrali da počnu s njegovim javnim predstavljanjem. Tako je, recimo, “proMente”, organizacija koja je provodila istraživanje kojim se pravda “Alternativni kurikulum”, članica “Mreže za izgradnju mira”, iste one organizacije koja je svojim lobiranjem uspješno spriječila gradnju spomenika sarajevskim specijalcima u prvozamišljenoj formi (statue specijalaca na uništenom tenku) nazivajući ga “militantnim”.

U sva tri projekta – “Okvir za promjenu paradigme u izučavanju istorije u školama BiH” (2015), “Obrazovanje u BiH: Čemu (ne) učimo djecu?” (2017), “Alternativni kurikulum za historiju/istoriju/povijest u BiH” (2019) – učestvovao je Fond otvoreno društvo BiH, organizacija koja je ovdje već dugo, a iza koje stoji George Soros. Preduga je lista kojekakvih projekata koje je ova organizacija podržavala u Bosni i Hercegovini da bismo je ovdje naveli, ali dovoljno je spomenuti samo neke pa da se vidi o čemu je riječ. Recimo, pored ovog “Alternativnog kurikuluma”, Fond otvoreno društvo podržava portale Prometej.ba, Analiziraj.ba, Školegijum.ba, organizacije koje promoviraju rodne i LGBT ideologije itd., a sve pod parolom podrške “alternativnim glasovima koji rade na dekonstrukciji i demistifikaciji etnonacionalnog narativa, preuzimanju kontrole nad javnim dobrima i javnim prostorima u svrhu zadržavanja njihove javne namjene”.

Ne treba biti previše pronicljiv da se shvati kako je i najavljeni “Alternativni kurikulum” upravo to, sredstvo za “dekonstrukciju i demistifikaciju etnonacionalnog narativa”, isključivo bošnjačkog naravno, te pokušaj “preuzimanja kontrole nad javnim dobrima i javnim prostorom”, a što je u ovom slučaju historijski narativ, diskurs, kultura sjećanja te sami um budućih bošnjačkih generacija. Posebno je zanimljivo da se za početak lobiranja za projekt “Alternativnog kurikuluma” uzela objava rezultata PISA testiranja jer, po riječima Melise Forić-Plasto, “upravo je to momenat kada se trebamo probuditi i inicirati ozbiljne promjene”. Vjerovatno znajući ili barem naslućujući da će rezultati PISA testiranja biti loši, te računajući na konsternaciju, šok i bijes javnosti koja će zahtijevati promjene po svaku cijenu, sponzori projekta “Alternativnog kurikulima” odlučili su se da baš u tom trenutku pokušaju ponuditi svoj projekt kao lijek za pokazane manjkavosti i slabosti u sadašnjem obrazovanju.

Zbog svega navedenog, kome je iole stalo do budućnosti vlastitog naroda i države, ko želi dobro svojoj djeci i svojim potomcima, te svaki Bošnjak, bio on “obični” čovjek ili pripadnik akademske elite, jednostavno MORA dići svoj glas i spriječiti opasni naum da se od budućih generacija napravi bespomoćna gomila individua nesposobna, no prije svega nevoljna, da odbrani samu sebe ili vlastitu državu. Ne smije se, po cijenu sveopćih protesta ili građanske neposlušnosti, dopustiti da se ovaj “Alternativni kurikulum” uvede u naše škole.