Mogo je raditi ko tri čovjeka i pojesti ko tri čovjeka, a to na njemu se nije vidjelo. Kada bi se pogađo, tražio je da mu se u nadnicu uračuna hrana, a malehan i žgoljav, ni šeset kila žive vage, reklo bi se u narodu. Znajući koliko može pojesti, žene domaćina bi mu iznosile puno svakojake hrane, što bi bilo dovoljno za jednu familiju, a Hamdija bi sve to pojeo dok bi se odmaro. A što mu se hrana nije primala? Sve što pojede otišlo bi na cijepanje drva ili na kopanje zemlje. Ostao je onaj žgoljavac, okretni zvrk

Piše: Mirsad SINANOVIĆ

“Živim sa ženom Dikom, s devetero djece, s četirije sinkova i s pet šćeri”, govorio je Hamdija iz Zebine Šume. Znali su ga nedaleko, najviše o njemu se pričalo ispod ovog sela, u obližnjem malehnom mjestu Ustikolina, kroz koje prolazi glavna cesta, a s jedne i s druge strane su kahvane, gdje se o svakome sve znalo i pričalo, pa i o Hamdiji. O dobroti njegovoj i onome što je radio i kakav je još bio puno se moglo čuti i u obližnjem gradu Foči, od njenih mahalaša, besposličara, seljaka, kod imućnih domaćina i trgovaca, a i običnog svijeta. Najviše u Brodu na Drini, gdje je godinama radio, od stanovnika ova radničke kolonije i radnika pilane. I tako, i malo i veliko razglabali su o njemu.

Čudili se Hamdiji kako svukud stiže, otkud mu vrijeme i snaga… A malehan i sitan. I još radi kao tri čovjeka. Ne mereš ga natovatiti koliko taj vuče, a nekamoli koliko radi, čulo se u narodu. On radi čim svane, pa dok čim omrkne, govorili su Mujo i Magbula iz Broda na Drini, kada mu je Hamdija u dva dana iscijepao sedam kubika bukovih, kvrgavih ćutuka koje su mu na “dajcu”, terenskom kamionu, po noći, krijući, pilanski radnici dovukli sa šumskog radilišta “Zelengora”. I tri kubika rezane oblovine iz Pilane.

Kako je izgledao Hamdija iz Zebine Šume? Kao Charlie Chaplin, engleski glumac, iz vremena nijemog i crno-bijelog filma, kada se riječ nije mogla čuti na filmskom platnu. Malehan i okretan kao zvrk, u ramenima uzak, a u kukovima širok, pa se sužavao od kukova prema ramenima. Kad bi išao, gegao se od pasa prema gore. Samo im kosa nije bila ista. Kod Chaplina je bila kao busen na glavi, a kod Hamdije je bilo malo kose na čelu. A ono u odjeći karakterno bilo im je isto. Obojica su nosili uske kapute, a dolje široke hlače i prevelike cipele. Za razliku od Chaplina, kod Hamdije je to bio pohabani kaput, a cipele su bile one teške bosanske cokule od tvrde kože, s debelim, gumenim đonom, koje je za njega skrojio fočanski obućar Salem, da su se, takve, mogle oduprijeti brdovitom i kamenitom, nekad blatnjavom putu, dok bi se propinjao od Ustikoline prema Zebinoj Šumi. Razlikovali su se još po jednom. Chaplin je glumio živote drugih, a Hamdija je živio svoju ulogu. Hamdija je bio okretniji od Chaplina iz filmova. Kao zvrk, kako se za njega ponavljalo u narodu. Ono što pomisliš, Hamdija skoči i u trenu uradi. Brzo je mislio, malo govorio da bi što više uradio. Samo bi žmirkao očima oko sebe da šta ne zaboravi, da ne moradne ponovo raditi.

I još ima o Hamdiji. Mogo je raditi ko tri čovjeka i pojesti ko tri čovjeka, a to se na njemu nije vidjelo. Kada bi se pogađao, tražio je da mu se u nadnicu uračuna hrana, a malehan i žgoljav, ni šeset kila žive vage, reklo bi se u narodu. Znajući koliko može pojesti, žene domaćina bi mu iznosile puno svakojake hrane, što bi bilo dovoljno za jednu familiju, a Hamdija bi sve to pojeo dok bi se odmaro. A što mu se hrana nije primala? Sve što pojede otišlo bi na cijepanje drva ili na kopanje zemlje. Ostao je onaj žgoljavac, okretni zvrk. Uvijek ozbiljan s malo riječi i oprezan s ljudima. Samo se smijao kada bi se djeca iz škole okupila oko njega. Ko da je čudo, vrtjela bi se oko njega. I svašta ga pitala, a on bi kratko odgovarao: “Ja, ja, ja.” Nije ni znao šta ga pitaju. Kad to Hamdija izdrži, ostavljao bi sjekiru i odlazio u slastičarnu kod Fejze. Djeca bi ga čekala, znala su gdje ide. Vraćao bi se s fišecima punim duguljastim, bijelim bombonima, s crvenim kružećim prugama. Svakom djetetu davao bi po jedan fišek. Smijući bi govorio:

– Evo, poslo vam Fejzo. Friške bobe u fišeku.

Djeca bi se smijala. Znala su da im je to od Hamdije. Kakav Fejzo? Jednom su mu ostala tri fišeka, a on ih je dao najmlađem i najmanjem iz prvog razreda, govoreći:

– Dušo, tebi tri fišeka. Znam ja, u tebe su sve gole petice. Tebi je ovo od Hamdije.

Onda bi ih požurivao, neka idu, da može raditi. Djeca bi ga bezvoljno napuštala. Hamdija je moro cijepati drva.

Sav alat bio je s njim. Obješen na njemu u velikim torbama od grubog sukna, ispred njega i na leđima. Gegao se putem kao pokretna radionica. Ako bi torbe gdjegod spustio, tamo gdje su bili ljudi, bile su mu stalno naoku. Od njih se nije odvajo. Kod ciganina Eke, koji je iznad fočanskog Pazarišta držo kovačku radnju, Hamdija je naručio nasađenu krampu, na vrhu sa željeznim dijelom, koji nije smio biti ispod pet kilograma. To je bila najteža krampa u općini. Kod Hamdije se sve znalo. Sve je radu prilagođavo. Jednim zamahom teške krampe mogao je otkopati zemlje koliko i ašovom, kada bi ga tri puta zabado nogom, što je, opet, malo zemlje ko kad zamahne teškom krampom. Kovač Eko mu je napravio i sjekiru, ništa lakšu od krampe, kako je to htio Hamdija. Od siline ove sjekire svaki ćutuk je popušto, koliko god bila gusta bukovina. Ako bi bio puno kvrgav, Hamdija je imo četiri željezna klina, u četiri težine i veličine, što mu ih je Eko skovo, pa bi i oni najkvrgaviji popuštali. Sve u svemu, ćutuci se nisu mogli naduravati s Hamdijom. Eko mu je skovo i lahku pilu s oštrim zubićima, u drvenom okviru, koji se mogao drvenim šarafima zatezati i popuštati, a lahka, mogla se nositi na ramenu. Alat je bio onakav kakav je Hamdija nacrto u svojoj glavi, a kovač Eko po tome ga skovo. Sav alat bio je na njemu, u torbama, kud god bi kreno. Nije se odvajao od njega. Alat mu je bio život.

Jednom je cijepao bukove ćutuke u radničkoj koloniji kod električara Muje i njegove žene, vrijedne domaćice Magbule. Pun kamion ćutuka pilanski radnici istovarili su iz terenskog kamiona, koje su nakupili na šumskim radilištima Zelengore. Za nepun sahat, iza kuće, do bašče, ispred njih je izraslo veliko brdo od ćutuka, ravno s krovom duge, prizemne kuće u kojoj je bilo osam stanova. Svi su se izišli iz prizemnih stanova i čudili se što će Muji toliko drva. Onaj moj, dugi fijaker sva ova drva će pojesti kad se bude ložilo i danju i noći, govorio je Mujo. Čim krenu oni silni minusi, valja nam grijati i sobu za spavanje, kako bismo zaspali, dodavao im je Mujo, a oni su to znali.

A onda je došo Hamdija pod teretom svojih torbi. S Mujom se pogodio u nekoliko riječi: Hrana dok radi, a pare čim iscijepa ćutuke. I onda je skino torbe sa sebe. Iz najveće torbe izvadio je sjekiru, a pored nje, na zemlji, poredao je klinove po težini. Iz brda je izvukao najveći ćutuk i sjeo na njega da se odmori, a još nije počeo ni raditi. Šutio je, gledajući preda se, a okupljeni stanari su ga pogledima ispitivali. I oni su šutjeli. Onako malehnog i mršavog bilo im ga je žao dok su gledali u veliko brdo od ćutuka. A Hamdija je sjedio na plitkoj skemliji, samo je šutio i gledao u zemlju. Jedan od stanara, ne mogavši izdržati, kaza mu:

– Hamdija, neka ti Bog pomogne.

Hamdija, ne dižući glavu, progovori:

– Hoće, hoće… On će mi pomoći…

I Mujo će im reći:

– Hajmo kućama… Neka Hamdija radi…

Svi se raziđoše. Ostade sam Hamdija i brdo od ćutuka. Nakon sjedenja, Hamdija ustade, odabra dva povelika panja, na njih nareda više ćutuka, uze sjekiru, kao da je pero, diže je uvis, a onda snažno spusti na prvi ćutuk. Prepolovi ga iz prvog zamaha, a onda je dijelove bez zamaha cijepao. Sve se ponavljao, brže i brže. Hamdija se zagrijavo za poso. One kvrgave bi odmjeravo, pa u njih zabijo željezne klinove, a onda bi ih sjekirom bez otpora polovio. Ni na jednom ćutuku nije gubio vrijeme. Iz sat u sat cijepanje je postajalo pokretna traka koja se kretala sve brže, bez imalo zastoja. Ta traka bio je malehni, mršavi Hamdija. Stanari su virili kroz prozore svojih spavaćih soba, čudeći se onome što vide. Vidjeli su Hamdiju kako zamahuje i iscijepana drva baca na gomilu, pa klinovima razbija kvržine, a to sve se brzo ponavljalo, kao da tome neće biti kraja, da su na prozorima ostajali zabezeknuti. Odlazili bi s prozora, izlazili u koloniju i pričali šta su vidjeli, a onda se vraćali opet na prozor. Vidjeli su da je brdo od ćutuka postajalo sve manje, a gomila iscijepanih drva sve veća.

Za to vrijeme Mujo je sišo do ćumeza, na špiljama nizbrdo prema Drini, sklepan od dasaka, u kojem su on i žena mu Magbula uzgajali kokoši. Uhvatio je najveću kokoš za Hamdiju i iznio je u bašču na cjepalo. Magbula je već na fijakeru, u rerni, ispekla veliku tepsiju pite od krompira, a na donjem dijelu fijakera, gdje se loži, zgotovila čorbu od buranije i tarhana supu. Krompir i buranija iz Magbuline bašče. U rerni u drugoj tepsiji ispekla je kokoš. Sve su to oni iznijeli popodne i posložili na okorke iza gomile iscijepanih drva a da nisu ometali Hamdiju. Ni on njih tada nije vidio, samo ćutuke i sjekiru. Predvečer je Magbula došla po suđe. Čudila se, u njima ništa nije bilo. Hamdija je nije ni vidio, samo je radio.

Električar Mujo iz spavaće sobe spustio je kablo sa sijalicom i pričvrstio ga iznad prozora. Kada je pao mrak, sijalica je obasjavala Hamdiju i ćutuke. Mujo je čitao misli Hamdijine, koji je cijepao drva dokasno, iza ponoći, dok se komšije nisu pobunile. Onda je sav alat pokupio u torbe, donio ga s druge strane kuće na klupu na verandu i pored njega zaspao. Čim su podspiljama u ćumezima pijevci zakukurijekali, začula se i sjekira Hamdijina. Sve slabije i slabije. Bila je nedjelja, svi stanari su nahrupili na prozore. Imali su šta vidjeti. Veliku gomilu iscijepanih drva, da je visinom bila ravna krovu njihove duge kuće, i Hamdiju kako sjedi na skemliji, šuti i gleda u zemlju. Izašli su Mujo s djecom, a Magbula je donijela kahvu. Hamdija je polahko ustao, alat gurao u torbe i tovario na sebe, govoreći:

– Duše moje, nemam vremena. Valja mi u Zebinu Šumu.

Mujo mu je platio da je Hamdija bio zadovoljan, a ovaj je natovaren krenuo, na obazirući se na stanare koji su ga pozdravljali. Kada je došao na glavnu cestu prema Ustikolini, šofer Zeka je zaustavio autobus ne bi li Hamdija ušao, da ne ide sedam kilometara pješke. Hamdija mu je, ne zaustavljajući se, odgovorio:

– Dušo moja, žurim ja.

Zeka je produžio dalje. Svi putnici su se smijali. Nisu prošli ni kilometar, a autobus se pokvario. Bio je to stari autobus koji je davno trebao biti rashodovan, ali ga je vozio i održavao šofer Zeka, pa je svima služio već dvije decenije. Zeka se podvukao pod autobus, opravljajući ga, a putnici su čekali. Utom je naišao Hamdija, a putnici su ga pozvali da se odmori, a on im je odgovorio:

– Duše moje, žurim ja.

Nakon ovoga, kada bi se god autobus pokvario, putnici bi izlazili i krenuli pješke. Ako bi ih Zeka ispod autobusa zaustavljao, oni bi mu u horu odgovorili:

– Dušo naša, žurimo mi.

Godine su trčale s Hamdijom. Zarađenim parama izgradio je gazdinstvo. Dvije kuće, štale za ovce, krave, koze i veliki voćnjak. Sve su to održavali on i supruga Dika s četiri sinkova i s pet šćeri, kako ih je ono on zvao. Od ovog su mogli živjeti, ali je Hamdija opet išao pješke u Foču i Brod na Drini, gdje je radio, a iza ponoći se vraćao. Jednom ga je jedan gazda iz Foče predvečer zamolio da mu posiječe dud, čiji su mu plodovi ostavljali trag u avliji, pa je avliju valjalo ispirati. Hamdiji je bilo žao duda, pa mu je iskopao žile iz zemlje. Čitavu noć je vukao dud do Zebine Šume. Dok su ukućani spavali, on je iskopao veliku rupu i zasadio dud. Izjutra se svi čudili otkud veliki dud da izraste iznad njihove kuće. Mogao im je kazati samo Hamdija, a on je spavao.

Nakon jednog velikog posla, Hamdija je po noći krenuo u Zebinu Šumu. Na putu ga je sačekalo više ljudi. Tukli su ga i kada je onesviješten ležao na putu. Uzeli su mu sav novac. Posljednji dinar. Kada je došao sebi, tek izjutra se doteturao do kuće… Danima su mu ukućani stavljali obloge s travama po cijelom tijelu. Kada je ustao, jedva je govorio. Lice mu je bilo izobličeno. Kada su mu došle komšije, upitali su ga ko mu je to učinio, on im je kratko odgovorio:

– Ljudi…

Sutradan, rano, kod česme je vrisnula najstarija kćerka Hamdijina. On je visio niz stari orah, odmah poviše kuće.

Hamdija je puno radio i bio dobar čovjek.