“Kad me pitaju dokad radim, ja kažem da ne znam, jer zaista ne znam. Ako nisam raspoložen za rad, ne radim. Njima je to nepojmljivo, makar je riječ o privatnom biznisu. Oni ne razumiju koncept ćejfa i meraka, a mi ga primjenjujemo i u poslu. Ja sam samostalni vozač taksija jer sam pobjegao od kapitalizma, od sistema koji čovjeku diktira vrijeme. Kapitalizam upravlja čovjekovim vremenom, a ćejfom se ne može upravljati”

Piše: Hamza RIDŽAL

Nakon događaja koji su se zbili četrnaestog dana proljetnog mjeseca nisana, peti prokurator Judeje, konjanik Poncija Pilat krenuo je putevima izgnanstva iz velikog Rimskog carstva. Legenda kaže da se, bježeći od cara Tiberija i njegove vojske, skrasio u neznanim planinama, gore među oblacima. Planina na kojoj proživi posljednje dane svog života poslije je nazvana Pilatus. Kraj malog jezera, na vrhu planine, Pilat napravi kuću, vjerujući da će prirodni bedem, litice koje ga okružuju, zavarati carsku vojsku. I bio je u pravu. Njegova kuća otkrivena je stoljećima poslije, u srednjem vijeku, tokom kojeg je Crkva zabranila i posjetu ukletim planinama. A kako i ne bi, kad je na njima živio čovjek koji je, prema Novom zavjetu, Isusa osudio na smrt.

Smješten u Luzernu, s nadmorskom visinom od 2.132 metra, Pilatus dominira nebom iznad centralne Švicarske. Spomenuto jezero smatra se najčišćim u Evropi, a grad Luzern jednom od najvećih turističkih atrakcija Švicarske. Pod obroncima uklete planine utočište su našli i mnogi Bošnjaci još prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, a neki i nakon devedesetih. Među njima je i Ahmed Šarić, čovjek neobično širokih zanimanja i beskrajne ljubavi prema svojoj zemlji.

Teško je i nabrojati sve čime se bavio u pojedinim trenucima svog života, od konobara i turističkog vodiča, preko imamskog, hatibskog i mualimskog poziva, pa sve do prevodilačkog posla. Trenutno radi četiri tako različita posla: kao imam u bošnjačkom džematu Kula, kao dušobrižnik u četiri švicarska zatvora, kao taksista i kao fuga-majstor. Međutim, svima onima koji pomisle da je riječ o nekom ko na sve načine pokušava nagomilati novac dovoljna je jedna kahva s njim da ostanu potpuno razoružani. Razlog Ahmedovoj svestranosti jeste njegova znatiželja i filozofija života koja se, nekako, ipak uklopila u švicarsko društvo.

Rodio se 1982. godine u Zenici, gdje je završio osnovno obrazovanje. Gazi Husrev-begovu medresu završio je 2000. godine, kao maturant jubilarne 450. generacije najstarije odgojno‑obrazovne institucije na Balkanu s neprekinutim kontinuitetom trajanja. Nakon medrese, zaputio se u Kairo, gdje je studirao arapski jezik i književnost na čuvenom Univerzitetu Al-Azhar, a poslije i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Šarić aktivno govori arapski, njemački i engleski jezik. U Švicarsku je došao 2007. godine. Sretno je oženjen i otac je četiri divne djevojčice.

TAKSI S OKUSOM BOSNE

Ahmed Šarić čovjek je koji je vjerovatno najviše uradio na promociji sevdalinke i bosanskog srednjovjekovnog naslijeđa u Švicarskoj. Nije to činio u okviru neke institucije, kroz tribine, naučne publikacije ili periodiku. Šarić to svakodnevno čini kroz svoju firmu. Naime, on je 2017. godine pokrenuo vlastitu taksi-firmu registriranu pod imenom “Lilium Bosniacum”, što je latinski naziv za posebnu vrstu ljiljana koji raste u Bosni i Hercegovini.

Kako kaže, ideja da tako nazove taksi je njegova. “Ako je ljiljan simbol zemlje iz koje potječem i u koju mislim biti pokopan, to je onda ono što ja nosim sa sobom gdje god bio. Ljiljan je neodvojivi dio mog identiteta. Mislim da je to jedini simbol koji trenutno okuplja sve patriote u Bosni i Hercegovini, sve one koji Bosnu doista doživljavaju kao svoju domovinu, bili oni muslimani, katolici, pravoslavci… Zbog toga sam za naziv firme odabrao latinski naziv za ovaj autentični bosanski cvijet. Smatram da se oko toga možemo okupiti u Bosni i Hercegovini. To nije ekskluzivno bošnjački simbol. Upravo bi Bošnjaci bili najsretniji kada bi se i drugi narodi u Bosni okupili oko ovog simbola i ostalih zajedničkih vrijednosti. Što se tiče odabira tog imena, htio sam da uvijek imam uz sebe nešto što će me podsjećati na Bosnu. Također, htio sam s drugima podijeliti saznanja o vlastitoj kulturi”, kaže Šarić.

Mušterije vrlo često pitaju o porijeklu tog imena, zanima ih šta ono predstavlja i zašto se firma po njemu zove.

“Kada ljudi upitaju šta je to, ja im objasnim da je to nešto što nema nigdje drugo. To je autentični bosanski ljiljan koji je bio i na zastavi srednjovjekovne bosanske države. Onda im kažem šta on simbolizira, te im na neki način predstavim svoju kulturu”, pojašnjava Ahmed.

Mušterije, kako kaže, budu pozitivno iznenađene pričom o ljiljanu, a posebno im bude zanimljivo to što neko u nazivu jedne taksi-firme ima nešto s tako bogatim značenjem.

“Ne samo da im je to interesantno nego u tome prepoznaju i moju ljubav prema Bosni. Onda krene razgovor o Bosni. Zanima ih otkad sam u Švicarskoj, kada sam došao, koga imam tamo… Uglavnom im je prva asocijacija na Bosnu protekla agresija na našu zemlju. Stariji se sjete i olimpijade i obavezno je spomenu. Drago mi je da se i Švicarci zanimaju za trenutno stanje u našoj zemlji, za posljedice rata, a preko ljiljana ih zaintrigira i historija Bosne”, kazuje Šarić, ističući da se mlađe generacije zanimaju za mogućnost provođenja godišnjeg odmora u Bosni, na šta ih Ahmed ohrabruje.

“Ja ih maksimalno motiviram da dođu u Bosnu. Čak im se nudim kao kontakt za informacije, bilo da ih nešto tek zanima, ili da im treba poveznica s nekim ako žele otići na odmor u Bosnu. Serbez im obećam da neće zaboraviti svoj odlazak i da se neće pokajati ako u Bosni provedu neko vrijeme”, priča Šarić.

Među korisnicima njegove usluge bilo je i onih koji su posjećivali Bosnu i Hercegovinu. “Jedan mlađi čovjek mi je rekao da on nakon prvog turističkog odlaska ide svake godine u Bosnu, pet do sedam dana. Bilo mi je zanimljivo što on nije isticao prirodu i gradove, naše kulturno naslijeđe, već ljude, njihovo gostoprimstvo, opuštenost i spremnost za druženje u svako doba dana i noći. A to je ono što ponajviše fali Švicarskoj, ta ljudska toplina i opuštenost. Njegova zapažanja veoma su me obradovala”, veli Šarić.

Kako kaže, ni naši ljudi porijeklom iz Bosne ljiljane uglavnom ne doživljavaju kao simbol srednjovjekovne bosanske državnosti niti o tome znaju nešto posebno, ali su svjesni da je to važan simbol oko kojeg se okupljamo danas, iako to više nije naš zvanični simbol. Tako ga prepoznaju ne samo Bošnjaci već i drugi narodi s prostora bivše države. “Imao sam priliku voziti jednu djevojku porijeklom iz Srbije. Kad je izlazila iz taksija, dao sam joj svoju vizitku na kojoj je ljiljan. Ona je to pogledala i rekla: ‘Pa ti si pravi Bosanac.’ Nije osjetila odbojnost zbog ljiljana nego ga je i ona doživjela kao simbol Bosne i u tome prepoznala moj identitet. Ta je djevojka moja stalna mušterija. Od svih taksija u Luzernu ona redovno zove ‘Lilium Bosniacum’”, ističe Šarić.

Ovaj neobični taksista nedavno je izradio i privjeske za ključeve u obliku ljiljana, koje poklanja stalnim mušterijama. Svi oni koji imaju privjesak dobijaju 10% popusta na svaku vožnju. Na pitanje da li bi neko ko bi mu u taksi ušao s Tvrtkovom zastavom na kojoj je šest ljiljana imao 60% popusta, odgovara da bi njega besplatno vozao cijeli vikend.

ĆEJFOM SE NE MOŽE UPRAVLJATI

Bosanski ljiljan nije jedina poveznica ovog prijevoznika s Bosnom. Kad se ne informira o stanju na putevima, Ahmed u taksiju sluša sevdalinke. Kaže da taksi ponekad zaustave ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine koji budu oduševljeni kad čuju sevdalinku, jer niko ne očekuju da će je čuti kad uđe u taksi u Luzernu.

Međutim, na sevdalinku reagiraju i Švicarci. “Starije mušterije najčešće kažu da im je sevdalinka opuštajuća i da je riječ o ugodnoj muzici. Na pitanje da li da prebacim na radio, redovito odbijaju i žele slušati tu muziku koja im godi, a koju ne razumiju. Redovito ih zanima kakva je to vrsta muzike, o čemu se pjeva… Tu obično naiđem na poteškoću da im sevdalinku prevedem na njemački, pa da je oni mogu osjetiti onako kako je mi osjećamo na bosanskom jeziku. Ustvari, kad pokušam prevesti sevdalinku, tad uvidim kolike su kulturne razlike između nas i Švicaraca. To vidim i na još jednom primjeru. Kad me pitaju dokad radim, ja kažem da ne znam, jer zaista ne znam. Ako nisam raspoložen za rad, ne radim. Njima je to nepojmljivo, makar je riječ o privatnom biznisu. Oni ne razumiju koncept ćejfa i meraka, a mi ga primjenjujemo i u poslu. Ja sam samostalni vozač taksija jer sam pobjegao od kapitalizma, od sistema koji čovjeku diktira vrijeme. Kapitalizam upravlja čovjekovim vremenom, a ćejfom se ne može upravljati. To jest, proživjet ću trenutak koji ima na raspolaganju. Prošlosti sam svjestan, o tome svjedoči i naziv taksija, ali u prošlosti ne živim. Važno je ovo što sada živimo, u ovom trenutku. Naravno, ja sam uspio naći sistem u kojem mogu tako funkcionirati, što ne znači da je on primjenjiv i na druge oblasti i poslove. U ovom svom sistemu neću zaraditi milione, ali ću proživjeti život onako kako želim”, uvjeren je Šarić.

Ahmed se nekada bavio i profesionalnim prevođenjem. Kaže da je jezik sevdalinke moguće prevesti na njemački, ali ne i njenu emociju. “Razlog tome su kulturne i civilizacijske razlike. Stoga, kad prevodim sevdalinku, Švicarcima moram govoriti i o našoj kulturi, o tome da je sevdalinka nastala u muslimanskim urbanim sredinama, pa onda objašnjavam cijeli kontekst u kojem takva pjesma može uopće nastati. To Švicarci teško razumiju, ali ne baš svi. Jednoj sam djevojci prevodio i objašnjavao sevdalinku Ali-paša na Hercegovini… Nakon što je čula završne stihove, “Da me prosiš, ne bih pošla za te, / da s’ oženiš, bih se otrovala”, rekla je da bi odmah mogla izvršiti harakiri jer ju je pjesma toliko bila potresla. Očito sam u tom slučaju uspio prenijeti i značenje teksta i emociju pjesme, jer je ovo jedna prirodna reakcija na sevdah opisan u sevdalinci”, kazuje Ahmed smiješeći se.

Jedna druga djevojka zaustavila je taksi i čula glas Amire Medunjanin. “Tražila je da joj pošaljem link da ona to u tišini može poslušati. Rekla mi je da se profesionalno bavi muzikom te da joj se veoma sviđa i ta muzika, njen ritam, ali i izvedba koju je čula. Mnogo je tih primjera da su ljudi pozitivno reagirali na melodiju sevdalinke, iako ne razumiju njen tekst”, objašnjava Šarić.

LJILJANI I SEVDALINKA NE IDU BEZ BOSANSKE KUĆE

Ahmed je trenutno i efendija u bošnjačkom džematu Kula u malom gradu Küssnacht am Rigi. Džemat broji približno dvije stotine porodica, ali trenutno nema kapacitete za upošljavanje stalnog imama. Ahmed u tom džematu obavlja džuma-namaz i drži mektepsku nastavu vikendom, te kurseve kur’anskog pisma za odrasle. Rukovodstvo džemata trenutno razmatra planove za izgradnju “Bosanske kuće” na švicarskoj zemlji. U toj bi se kući odvijale i aktivnosti džemata, a ona bi nudila kulturne sadržaje vezane za bosansku i bošnjačku kulturu. Kako ističe Šarić, “Bosanska kuća” nije tek naziv kulturnog centra. Njena je arhitektura osmišljena u stilu tradicionalne bosanske kuće. U njoj je planirana izgradnja biblioteke, muzejske sobe, musafirhane, aščinice i drugih sadržaja karakterističnih za bošnjačku kulturu.

Pored svega navedenog, Ahmed je i dušobrižnik u četiri zatvora u centralnoj Švicarskoj. Njegov je posao da kao imam dođe do ljudi koji nikada nisu bili u džamiji i pokuša im predstaviti poruku Kur’ana. Također, nastoji omekšati one muslimane u zatvorima koji imaju radikalniji pogled na vjeru. “To je misionarski poziv, bar ga ja tako doživljavam. Švicarska nije priznala islam kao jednu od zvaničnih vjera, ali iz sigurnosnih razloga vodi računa i o muslimanima u zatvorima. Među njima je trenutno samo jedan Bošnjak, što govori o tome da smo mi mnogo integriraniji u švicarskom društvu od muslimana iz drugih dijelova svijeta”, kaže Šarić, koji je u slobodno vrijeme i fuga-majstor, što je posao koji je usput naučio.

Opušten i nasmijan, sa sevdalinkom na usnama i ljiljanima u srcu i imenu firme, Ahmed Šarić rijedak je primjer čovjeka koji umije jednako uživati u prevođenju i pisanju, vožnji taksija i slušanju tradicionalne bošnjačke pjesme, izvlačenju fuga i podučavanju djece u mektebu. Njegova je najveća dilema kako napraviti vizitkarticu na koju će strpati sve ono čime se bavi. Na taj problem još ne daju odgovor ni štamparije, pa je za očekivati da Šarić sam napravi jednu kako bi ovaj problem riješio.