Jedini način da se Konaković i njegovi kadrove spase teške historijske ocjene kukavičijih jaja i etikete jeftinih sahanliza jeste da istog trenutka prestanu djelovati kao produžena ruka antibošnjačkih političkih platformi i agendi.
.ready( function($) {
$('.magzilla-popup-67408d1341377').magnificPopup({
type: 'image',
closeOnContentClick: true,
gallery:{
enabled:true
}
});
});
</script>
<div class=)
Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ
Posljedice formiranja vlasti antibošnjačke frankenštajn-koalicije u Kantonu Sarajevo počele su se osjećati i u svakodnevnom životu.
Ostvaruje se ono na šta se upozoravalo, i to upravo sa stranica Stava, da će ljevičarske stranke, posebno Naša stranka, nastojati realizirati ideološke ciljeve svoje nakaradne političke platforme (kao što je traženja prava na nekakav zajednički jezik), istovremeno provodeći politički damage control tako što će se sakriti iza kadrova stranaka kantonalnog nivoa poput Konakovićevog NiP-a.
To je vrsta političke trampe u kojoj kantonalne stranke, nominalno bošnjačke, no u suštini lišene bilo kakve konkretne ideologije i usmjerenja, provode ekstremne ljevičarske agende i postavljaju se kao živi štit, čime na sebe primaju kritike užasnute bošnjačke javnosti, a zauzvrat im ljevičarske stranke prepuštaju određene lukrativne i profitabilne kantonalne institucije, sektore i komisije.
Time se žaoke kritike pokušavaju učiniti manje bolnom, a naročito se pokušava sakriti da se eksperimentira samo u većinski bošnjačkim sredinama, iz čega je jasna suštinska antibošnjačka priroda cijelog poduhvata. No, Konakovićeva, ali i ostale stranke antibošnjačke koalicije, nisu tek obični korisni idioti ovdašnjih ljevičara.
Nazivati ih tako značilo bi amnestirati ih od posljedica vlastitog političkog djelovanja, posljedica kojih su oni jako dobro svjesni, ali ih jednostavno nije briga jer imaju druge prioritete. Da je to tako, odlično pokazuje status Dine Konakovića iz 2017. godine, kada se kao član SDA predstavljao zagovornikom i braniteljem prava Bošnjaka na vlastiti identitet, da bi se danas upravo preko Konakovićevih kadrova nastojale provesti ideološke agende Naše stranke, ali i ostalih stranaka koje imaju za cilj uvođenje nekakvog četvrtog, zajedničkog, maternjeg ili narodnog jezika u škole u Kantonu Sarajevo.
Oni koje je Konaković koliko do jučer ispravno imenovao jugonostalgičarima danas su njegovi omiljeni koalicioni partneri. Ono za šta je Konaković nekada govorio da nema pravni osnov, nakon izbora njegovi kadrovi provode “po zakonu”.
Konaković danas svoje vlastite stavove iz vremena kad je bio član druge stranke naziva radikalizmom pa tvrdi da je segregacija to što je prethodni ministar tražio poštivanje činjenice da su ustavom priznata samo tri jezika. Jednostavna i mučna istina jeste da provođenje ovakvih eksperimenata ne bi bilo moguće bez stranaka poput Konakovićeve pa činjenica da su te stranke dobile glasove naivnih predstavljajući se kao zastupnici bošnjačkih interesa njihovo učestvovanje u ovom svojevrsnom udruženom poduhvatu izdiže na nivo prodaje povjerenja glasača i sve stavlja u kontekst duboke političke subverzije i zavjere.
Jedini način da se Konaković i njegovi kadrove spase teške historijske ocjene kukavičijih jaja i etikete jeftinih sahanliza jeste da istog trenutka prestanu djelovati kao produžena ruka antibošnjačkih političkih platformi i agendi.
No, poznajući i goleme političke apetite i skromnu nacionalnu svijest ove političke grupacije, teško da će doći do nečega takvog te je vrlo vjerovatnije da će se većim brojem manjih ustupaka i polukompromisa, poput nekakve “četvrte opcije”, pokušati mirno i bez otpora “skuhati žaba”.
