Enver Kazić od rane mladosti mujezinio je u džamijama Rogatice. Upamtio je svih sedam džamija koje su u gradu postojale do Drugog svjetskog rata. Poslije je postao mujezin Arnaudije, jedne od dviju preostalih rogatičkih džamija. Posljednji je zaključao ovu džamiju u junu 1992. godine, nakon čega je gledao kako tenk uništava 450 godina historije. Petnaest godina poslije, prvi je otvorio Sudžuadinovu džamiju, jedinu obnovljenu nakon agresije na BiH, iz koje i danas, u sedamdesetdevetoj godini, na namaz poziva bošnjačke povratnike

Piše: Hamza RIDŽAL

Ako vas put nanese kroz Rogaticu i odlučite u obnovljenoj Sudžuadinovoj džamiji klanjati namaz, nemojte se iznenaditi ako u njoj zateknete samo jednog čovjeka. Enver Kazić, sedamdesetdevetogodišnji povratnik, od 2007. godine, kada je obnovljena jedina od sedam rogatičkih džamija, redovno otključava džamiju i mujezini za svaki namaz. Svi su navikli na njegov bosanski mekam koji već pola stoljeća odzvanja Rogaticom. Može se desiti da efendija ne dođe u džamiju, da ne dođe niko od malobrojnih povratnika, da nikog ni besputica ne nanese u obnovljenu bogomolju, ali Enver je redovan. Ne postoji razlog za nedolazak jači od njegove ljubavi prema džamiji. Najsretniji je dok izgovara drevne riječ ezana i ikameta, pozivajući druge na molitvu. Jedino devera s pritiskom i s nostalgijom za vremenom kad su Rogaticom odzvanjali ezani sa sedam džamija.

 Mujezin od mladosti

Do Drugog svjetskog rata u gradu Rogatici bilo je sedam džamija, i to šest od masivnog materijala i s kamenom munarom, a jedna od polumasivnog materijala i s drvenom munarom. Ni jedna nije imala kupole. Svih sedam rogatičkih džamija po svojoj arhitekturi, munarama i unutrašnjim uređenjem predstavljale su dragocjene spomenike islamske arhitekture. Njihovo uništenje nenadoknadiv je gubitak za arhitekturu ne samo Rogatice nego i ovih prostora uopće. Od sedam džamija u gradu Rogatici, kraj Drugog svjetskog rata dočekale su samo dvije: Arnautovića džamija zvana Arnaudija i Sudžuadinova džamija poznata kao Čaršijska. Tokom 1992. godine i one su porušene, ali i sve druge na prostoru općine Rogatica.

Za dvije gradske džamije Enver je sudbinski vezan. U jednoj je mujezinio do agresije na Bosnu i Hercegovinu, a u drugoj nakon obnove 2007. godine. Prisjeća se da je još kao mladić redovno odlazio u Arnaudiju. “Čaršijska džamija bila je mektepska, a Arnaudija je bila glavna džamija u Rogatici. Živio sam blizu Arnaudije i često sam u nanulama dolazio u džamiju. Jedna Refa, koja je stanovala odmah do džamije, s prozora bi govorila: ‘Envere, ja samo za tebe i za Hanifu smijem garantovati da idete u džamiju.’ Samo je nas uvijek viđala”, prisjeća se Enver.

Kaže da se kao momak uvijek trudio biti pod abdestom, pa i onda kada je izlazio na korzo. Bilo je, kaže, mnogo lijepih djevojaka, pa zato nije propuštao korzo. Budući da nije htio propustiti ni jedan namaz, iz kuće bi izlazio pod abdestom, pa je, kada dođe vrijeme molitve, s ceste utrčavao u džamiju. “Ja sam se neprimjetno izdvajao, trkom išao u džamiju, klanjao, pa se opet vraćao na korzo. Vakta nisam htio propustiti”, kazuje Enver.

Tako se od rane mladosti vezao za Arnaudiju, u kojoj ubrzo počinje mujeziniti. Kaže da je to bila jedna od najljepših džamija koju je ljudska ruka izgradila. Sagradio ju je Husein-beg Arnautović 1558. godine. Bilo je to masivno zdanje s naročito lijepom i unikatnom munarom, koja je predstavljala jedinstven arhitektonski biser orijentalno-islamske kulture u Bosni i Hercegovini. Četiri stotine i pedeset godina odolijevala je zubu vremena, različitim ratovima i bunama, ali nije odoljela tenkovskoj granati ispaljenoj na nju u junu 1992. godine. Enver je bio u džamiji, na jednom od dnevnih namaza, kada je neko istresao rafal metaka na munaru.

 Puče munara, k’o da mi je srce puklo

“Mustajbeg, alarahmetile, Galija i ja bili smo u džamiji. Kad ti neko istrese rafal po minaretu. Mi izišli da vidimo ko je. Ja vičem Galiji: ‘Skloni se s vrata! Šta je onom da te ubije.’ A vidi ti što je to interesantno. Rat je već na Ustiprači, a u nas korzo. Oni nisu htjeli da ovdje zakuhavaju dok ne završe dolje. Sve je to bilo sračunato. Nakon što su ispucali taj rafal, ja sam Arnaudiju zaključo, zadnji. Zamisli, zadnji sam izišo iz nje, poslije toga je srušena”, prisjeća se Enver.

“Oni su poslije toga pritjerali tenk blizu džamije i ispalili granatu na munaru. Munara je pala preko ceste. Mi smo tad otišli odavde. Kako je to strašno bilo kad je to puklo! Onda su oni uzeli gusle, pa na megafon”, kazuje Enver. Na pitanje kako se osjećao kada je vidio da je srušena munara, Enver duboko uzdahnu, pusti suzu i nekako, kao da upravo gleda rušenje, kroz zube procijedi: “K’o da mi je srce puklo!”

U noći s 19. na 20. juni 1992. godine Enver je bio u grupi koja je posljednja napustila Rogaticu. S porodicom je izbjegao u Goražde. Posebno se prisjeća scene kada mu je u Goraždu efendija dao tri kile brašna. “To je bilo bogatstvo. Ne može se to mjeriti ni s čim danas. Nekoliko godina poslije, vidim ja tog efendiju Ibrahima u bolnici, a on je bio iz Strgačine. Kad, bogami, sjeti se on mene, da mi je dao brašna u Goraždu. A eto kakav je bio čovjek, nije htio da se ja osjećam ružno. Kad mi je davo brašno, reko mi je: ‘Ovo je meni prekomjerno, višak, pa ako ti nemaš ništa protiv, s tobom bih ga podijelio.’ Nije rek'o: ‘Evo ti ovo, drži, ti nejmaš’, nego je onako ljudski postupio. To mu ja ne mogu nikad zaboraviti”, kazuje Enver. Preko Grepka je 1993. godine otišao u Tuzlu. Kroz osmijeh se prisjeća kako su u Tuzli reagirali na granate. “Prič’o sam ja njima u Tuzli šta je to granatiranje i šta je pakao. Kad bi kod njih negdje daleko pukla granata, odmah su se sklanjali. Kod nas je sve bilo uzorano, ni sam ne znam kako smo preživjeli”, kaže Enver.

 Posljednji ezan pred rušenje i prvi nakon obnove proučio je Enver

Kada je aktualizirana priča o povratku u Rogaticu, Enver se vratio među prvima, još 2001. godine. Sanjao je obnovu rogatičkih džamija, ali je morao čekati punih pet godina da započne obnova Čaršijske džamije, zahvaljujući donaciji istanbulske općine Beledija. Pomagao je majstorima koliko je mogao, a s kaligrafima iz Turske sporazumijevao se i rukama i nogama, ali se nekako ipak uspijevao razumjeti. U augustu 2007. godine džamija je konačno obnovljena. A ko bi je drugi mogao svečano otvoriti ako ne onaj koji je posljednji proučio ezan u zlokobnoj atmosferi straha koja je vladala Rogaticom 1992. godine. Posljednji je zaključao džamiju u Rogatici, a sada, simbolično, prvi otključao jedinu obnovljenu džamiju.

“Mene je Allah dragi nagradio da otvorim ovu džamiju. Zamisli ti to da su oni baš mene odabrali. Pomagao sam koliko sam mogao u obnovi. Omer Begić i Omer Kadrić, naše stare hodže, kao i muftija Hamed ef. Efendić i Nezim ef. Halilović, zaslužni su za to. E to mi je bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu”, kazuje Enver. Nakon što je otvorio džamiju, ispunila mu se još jedna velika želja – odlazak na hadž: “Svakom bih preporučio da ode. To je nešto posebno, nešto što ti ne mogu nikako opisati. Svi su jednaki i skrušeni, i onaj crni, i žuti, i bijeli. Jedino što od njih niko ne puši, a ovi naši kad zapuše, ne vidi se u hotelu”, veli Enver.

Otkako je proklanjana Čaršijska džamija, Enver redovno mujezini na svih pet namaza. Samo ponekad dopusti efendiji da prouči ezan, jer, ako Enver ne uči, odmah svi misle da je bolestan pa se raspituju.

Iako je povratak u Rogaticu simboličan, džamija se otvara pet puta na dan, što nije slučaj i s nekim mjestima u kojima su muslimani velika većina. Enver na prste nabraja Bošnjake koji su se vratili u Rogaticu: “Sejo, Galib, Tidža, Dinko, i jedna ovdi ima, i onaj tamo i žena mu, i, eto, hodža i ja. To je što je u gradu. Ima nas još iz okolnih sela. Dođe i iz Tekije Zehra”, nabraja Enver. Kaže da svima pripovijeda kako se nekad živjelo u Rogatici, kako su stoljećima radile medresa i tekija. “Narod je bio pismen. U mene je mati čitav život pisala arebicom, a sad nam govore da u nas žene nisu znale čitati ni pisati. Doduše, živjelo se siromašno, ali je narod bio sretan. Ljudi su se više družili jedni s drugima. Onda je u Drugom svjetskom ratu Rogatica bila spaljena, ali se i poslije naš svijet pazio”, ističe on.

Kaže da je sretan iako živi sam. Još mu je ostala jedna želja, da prouči ezan u Arnaudiji, od koje su ostali samo temelji munare te šadrvan koji se nalazio uz džamiju. Enverova želja mogla bi se i ostvariti jer su pripreme za obnovu ove džamije u toku. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na sjednici održanoj od 1. do 3. februara 2016. godine donijela je odluku o proglašenju Arnaudije nacionalnim spomenikom. Komisija smatra da obnovljena džamija treba biti izgrađena u savremenom arhitektonskom izrazu uz upotrebu savremenih materijala i metoda građenja, a da se svi originalni fragmenti izvornog objekta džamije, kao i fragmenti nišana koji eventualno budu pronađeni i sakupljeni na lokaciji ili na nekom drugom mjestu, registriraju i snime te da se na odgovarajući način konzerviraju i prezentiraju u sklopu harema džamije.

Iako Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH u svome izvještaju ne spominje Envera, Rogatičani znaju da je i on dio Arnaudije jednako onako kako su to šadrvan ili izgubljeni kamen koji je 450 godina stameno štitio vjernike među zidinama rogatičkog bisera. Ako živ i zdrav dočeka obnovu, Enver će prvi proučiti ezan iz ove džamije. Rogatičani će pomisliti da je kazaljka vremena vraćena u neki sretniji trenutak, poput Medinelija, koji pomisliše da je Poslanik živ nakon što su čuli Bilalov ezan za kojim čeznuše godinama.