Po izlasku nakon namaza, ispred džamije, izverzirano molećivih pogleda, stoji cijela gomila prosjaka. Uglavnom asocijalna dječurlija: bosonoga, odrpana, poput ptica grabljivica, nasumice nasrću na oznojene džematlije, izgovaraju instruirane prosjačke formulacije, neke i s jakim psihološkim prizvukom, poput: “Allah zna da imaš; grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj mi nešto radi zdravlja i sreće tvoje djece”
Prethodni članak
ZAR TI JE OTAC BIO STAKLARSljedeći članak
SAMO OD SEBE
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo