Miljkan Princip ima osamdeset i šest godina i posljednji je Princip u Obljaju, selu kraj Bosanskog Grahova u kojem je rođen Gavrilo Princip. Ostali su Principi rasuti po svijetu, od Sarajeva i Banje Luke do Švedske i Australije. Kada Miljkan ode s ovog svijeta, Principa više neće biti u Grahovu

PIŠE: Nedim Hasić (Stav, juni 2018.)

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Tih sedamdesetak kilometara ceste koja vodi ravno do Livna ka Bosanskom Grahovu prolazi kroz jedan od najljepših, ali i najčudnijih bosanskih krajolika. Ušuškana ispod planinskog masiva, cesta rijetko gdje zavija, uglavnom ide ravno krajem beskrajnih polja na kojima nema nikoga. Ni ljudi ni životinja. Svako malo cesta prođe kroz neko od srpskih napuštenih sela, na čijim se kućama još uvijek vide tragovi devedesetih godina prošlog stoljeća. Rupe od gelera i granata i pobjedničke parole hrvatske vojske. Crkvice su obnovljene, ali ljudi nema. Stoke nema, ništa tu posađeno nije, nigdje kakve mašine da obradi plodnu, crvenu zemlju. Još kada se zateknete tu u danu u kojem se teški oblaci prepuni kiše spuste skoro do zemlje, osjećaj postane i više nego čudan. Živi li, uopće, iko tu? I zašto niko ne obrađuje zemlju koja nas sve može obilno hraniti? Mir beskonačnih proplanaka samo rijetko naruše vozila koja cestom tutnjaju ka granici, dalje ka Kninu i Drvaru. Kraj ceste uglancani Škodini terenci lokalnog kantonalnog šumskog poduzeća. Valjda nadziru kamione, šticare koji pretovareni trupcima odlaze ko zna gdje.

TRI PUTA OBNAVLJANA KUĆA

Pred sam kraj polja, koji kilometar od granice, drvena tabla pokazuje desno, u pravcu sela Obljaja. Treća od nekoliko strelica na stubu kraj puta kaže kako je tu rodna kuća Gavrila Principa. Jedna od najkontroverznijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine rođena je tu, koji kilometar od Grahova, 25. jula 1894. godine. Nekoliko stotina metara kroz polje, kraj razrušene i opljačkane tvornice, spomenika na lokalne tajkune i postratnu tranziciju koja nije zaobišla ni Bosansko Grahovo. Onda uzbrdo lijevo koji metar i pred kućom smo koja je obnovljena prije četiri godine, na stotu obljetnicu Sarajevskog atentata, pred kućom koja je iz temelja podizana treći put. Prvi je put spaljena tokom Drugog svjetskog rata, 1942. godine. Obnovljena je, ali je istu sudbinu dočekala u jesen 1995. godine, kada su ovim krajevima protutnjale hrvatske snage. Konačno, treći je put sagrađena 2014. godine, novcima Vlade Republike Srpske.

Malo, usko dvorište ograđeno je kovanom ogradom. U vrhu avlije bista je Gavrila Principa. Njena je veličina sakrila stijenu koja viri iza biste, pa tek ako se dobro zagledate, ili ako vam to neko pokaže, možete vidjeti inicijale koje je Gavrilo kao dijete uklesao u tom kamenu. Kuća je otključana, u nju se može ući kad god hoćete. Svjetla nema, struja je već odavno isključena jer niko ne plaća račun za nju.

Kameni temelji i zidovi nose drveni sprat u kojem je muzej. U dvije prostorije pokušaj replike života od prije jednog stoljeća. Jedan krevet, drveni stol, nekoliko ikona na zidu. Gavrilove i fotografije njegovih roditelja, bešika i vunene čarape. Ognjište, kotlić i preslica. I to je sve. U prizemlju su okačene fotografije sa suđenja, fotografije češkog zatvora u kojem je Gavrilo skončao, mapa Sarajevskog atentata. U uglu knjiga utisaka. Uglavnom rečenice ispisane ćirilicom, mnoge i na ruskom jeziku. Datumi najviše iz nekih od prošlih ljeta. Tada ljudi i dolaze, ljeti. Zimi ovdje nema nikoga.

“Pustolovina je ovo, malo ko radi…”, kaže Miljkan Princip. Osamdeset i šest mu je godina i posljednji je Princip u Obljaju. Ostali su rasuti po svijetu, od Sarajeva i Banje Luke do Švedske i Australije. Kada Miljkan ode s ovog svijeta, Principa više neće biti u Grahovu. “Samo smo baba i ja Princip u selu. U gradu je bio Pero Princip, mi ovdje, i to je to. Bilo nas je 53 Principa u selu. Sada je u selu samo 12 ljudi. Kućetina ima dobrih, ali sve prazno. Popravljeno, ali prazno. Ima malo ljudi da drže stoku, polje pusto, niko ne sije. Slabo se radi. I šuma što se cijepa, to je to. A sve sa strane. Nema niko od naših iz Grahova”, kaže Miljkan.

Sa suprugom Milicom Miljkan živi u kući tik do Gavrilove. Penziju je zaradio kao vatrogasac u lokalnom poduzeću. “Danas imam 300 maraka penzije”, kazat će nam. Miljkanov pradjed i Gavrilov djed su braća. Gavrila se, naravno, ne sjeća, Miljkan se rodio kada je Gavrilo već odavno bio mrtav, ali se sjeća njegovog oca i dvojice braće. Sjeća se doktora Nike Principa, koji je radio u Čapljini, često dolazio u selo, a kojeg su, kako kaže, ustaše ubile u Koprivnici 1941. godine.

Gavrilo je bio jedno od devetero djece koje su izrodili Principi. Šestero djece im je umrlo, Gavrilo je, kaže priča, bio toliko slabašan i bolestan kada se rodio da su ga roditelji već prežalili. Priča dalje kaže da je lokalni svećenik kazao da mu daju ime po anđelu i da će ga to spasiti. Bilo tačno ili ne, Gavrilo je ipak preživio. U Obljaju danas žive dvije-tri porodice koje se prezivaju Čeko. Kažu da je to izvorno prezime porodice Princip, da je Gavrilov otac bio Čeko pa je nekada poštar iz Obljaja promijenio prezime i sa ženom koja je u Obljaj došla odnekud iz Hercegovine tu odgojio troje djece. Jedan je sin postao doktor, drugi političar. Treći će ostati zapisan u historiji svijeta. “U Grahovu nema ništa osim Principa, ali o tome se ne vodi računa. Za Grahovo se zna po Gavrilu, za nekoga je pozitivan, za nekoga nije, ali je on ipak istorijska ličnost”, priča Miljkan.

ŽIVOT OBILJEŽEN GAVRILOM

Miljkan rukom preko ograde pokazuje na kuću svog rođaka. I on je sa svojim ocem kuću obnavljao nekoliko puta. Prvi su put Principi iz Obljaja bježali 1942. godine, kada su se sklonili u Gračac, preko granice u Hrvatsku. Vratili su se nakon rata. “Bili smo teška sirotinja, mačke u selu nije bilo”, priča nam sjećajući se kako je kao 14-godišnji dječak zarađivao nadnicu noseći na leđima vreće s cimentom. Drugi su put Principi iz svog sela išli u jesen 1995. godine. “Tad je bila ona ‘Oluja’ i izbjegli smo u Drvar, odatle za Banju Luku i dalje u Prnjavor. Bili smo tri godine u Lišnjanima i vratili smo se 1998. godine ovdje. I tad smo morali ponovo obnavljati svoje.”

Nije, kaže Miljkan, nimalo zadovoljan kako danas izgleda Gavrilova kuća. “Ovo je treća kako ja pamtim. Prva je izgorjela na Svetu Petku, druga u ‘Oluji’, i ovo je sada treća. Ja se sjećam kuće kakva je bila originalna. Ja sam ti ‘32. godište, a opet kažu: šta Miljkan znade. Mene nije pitalo kako je izgledala kada su je popravljali, niti su me pozvali kad je bilo otvaranje. Sva delegacija u kući, u dvorištu, a ja sjedim ovdje i gledam šta rade”, kaže Miljkan. “Poslije onog rata bilo je drugačije unutra. Bili su papiri, namještaj, makete, odjeća njegovih roditelja. Starež, ali lijepo urađeno”, sjeća se. “Sada su kamin stavili. To je meni smiješno bilo, pa ko je imao na selu kamin u ta doba?! Ja znam gdje sam odrastao i šta mu je otac sadio ispod kuće. Zato me, kad su je sad obnavljali, nisu ni htjeli pitati šta mislim. Znaš, ima ti ovdje ljudi pa pričaju da Gavrilo nije ni rođen ovdje. A ja se nekih sjećam kada su kao djeca dolazili njemu u kuću na izlet.”

Obljaj je početkom stoljeća bio vjerovatno užasno siromašno selo i teško je danas i zamisliti kako je bilo odrastati u mjestu koje ni danas, sto godina kasnije, ne nudi puno toga za život. Sklonjeno u uglu Bosne, i danas se u Bosansko Grahovo dolazi samo poslom ili ako se baš mora. Kako je tek izgledalo onda, kako je i koliko putovao tada 13-godišnji Gavrilo Princip kako bi se dokopao Sarajeva, u kojem je živio njegov stariji brat Jovan, u kojem je trebao ići u austrijsku vojnu školu, a umjesto toga upisao trgovačku.

Gavrilo Princip pridružio se organizaciji “Mlada Bosna” 1911. godine, a godinu dana kasnije izbačen je iz škole. Zaputio se u Beograd, gdje je jedva preživljavao spavajući vani, po stubištima ili hodnicima, i gladan. Vraćao se u Sarajevo, odlazio ponovo u Beograd pa se opet vraćao u Sarajevo. Između tih odlazaka i dolazaka prošao je nekakvu obuku u četničkom kampu u Vranju. Teško bolestan od tuberkuloze, uvježbao je gađati iz pištolja i posljednji put krenuo za Sarajevo. Bio je jedan od sedmerice koje je izabrala organizacija “Crna ruka”. Danilo Ilić, u čijoj je kući živio kada je tek stigao u Sarajevo iz Obljaja, Trifko Grabež, Nedeljko Čabrinović, Muhamed Mehmedbašić, Vaso Čubrilović, Cvjetko Popović – oni su 28. juna 1914. godine ubili nadvojvodu, nasljednika Habsburškog prijestolja Franza Ferdinanda.

Suđeno mu je kao teroristi, tako je obilježen i umro. Nakon kraha K und K monarhije, njegovo je tijelo svečano ekshumirano i još svečanije prebačeno u novu državu u kojoj je bio heroj. U još novijoj Jugoslaviji postao je mit, simbol borbe za slobodu, za ujedinjenje Jugoslavena. Kada se ta država raspala, Gavrilo Princip postao je ponovo terorista. Polemike o tome ko je i šta je Gavrilo Princip, potkrijepljene uglavnom izmišljotinama i mitovima, a rijetko činjenicama, rasplamsaju se svakog juna. Miljkana Principa sve te priče više gotovo da i ne dotiču. Miljkanov je cijeli život obilježen prezimenom, obilježen krvnom vezom s čovjekom čiji su pucnji označili kraj jednog velikog carstva, početak prvog svjetskog sukoba u historiji civilizacije koji je odnio milione života.

Za Miljkana su sve to preteške teme, preteške misli. Gavrilo je njegov rođak, ponosan je na to, i to mu je dovoljno. Sve u Miljkanovoj kući obilježeno je Gavrilom, čak i stara boca za rakiju na kojoj je ugraviran Gavrilov lik. Ali, snaga ga polahko napušta, zna da je život pri kraju i da, nakon njega, osim table i kuće u Obljaju više niko neće podsjećati na Gavrila. “Djeca imaju svoje živote. Radio sam, držao sam stoku, konje i krave. Sada više ne mogu. Ne mogu više ni jesti kako treba. Samo ležim i gledam kada neko izbije kao što ste vi sada. A i to je sve rjeđe. Nema više ovdje Principa.”