Knjiga El-Maturidi i razvoj sunijske teologije u Semerkandu u izdanju Centra za napredne studije izuzetno je i veoma vrijedno djelo koje nastoji predstaviti Maturidijevo naslijeđe u cjelini. Knjiga donosi pregled historijskih okolnosti pred pojavu Maturidija, objašnjenje hanefijske tradicije u sjeveroistočnom Iranu, opširnu biografiju Maturidija, uključujući i poglavlja o njegovim teološkim protivnicima i njegovim djelima, a centralni dio knjige bavi se njegovom teologijom. Sve to omogućava čitaocu razumijevanje njegove važne pozicije u islamskoj teologiji, a posebna je njena vrijednost u tome što sistematizira znanja o maturudijskoj teologiji, koju baštine i muslimani u Bosni i Hercegovini. Autor ove izuzetne studije jeste Ulrich Rudolph, profesor islamskih studija na Univerzitetu u Zürichu, i sjajan poznavalac maturidijske tradicije

Piše: Hamza RIDŽAL

Ebu Mensūr Muhammed b. Muhammed el-Maturidi (umro 944. godine) od onih je islamskih teologa čiji značaj nije potrebno posebno isticati niti na njega podsjećati. Njegov ugled revolucionarnog i inovativnog mutekelima već je dugo neupitan; njegov utjecaj na kasnije generacije, a izraz tog utjecaja jeste njegova vlastita škola teologije, svi uvažavaju. Ovo naslijeđe, piše Rudolph, uzdiglo je Maturidija na rang vodećeg učitelja islamske vjere i o njemu na taj način govore skoro svi priručnici i skoro sva istraživanja o islamu, sve do danas.

Pa ipak, bez obzira na to što je visoko cijenjen i općepriznat, u vezi s njim može se uočiti određena nesigurnost. “Uz sve dužno poštovanje prema tom često citiranom mutekelimu, teško je precizno opisati njegovu teologiju i objasniti po čemu se on ističe među ostalim predstavnicima ove discipline. Ono što je do sada rečeno o Maturidiju mnogo više opisuje njegov prijespomenuti historijski status nego što opisuje njegov lik i djelo”, ističe Rudolph.

SLAVNI, NEPOZNATI

Sama Maturidijeva teološka doktrina, tvrdi Rudolph, još uvijek nije poznata u svim svojim specifičnostima. Mogu se naći publikacije o njegovoj doktrini koje su nešto informativnije, ali ukupna slika ostaje iritantno mutna. Zapravo, toliko joj nedostaje fokus da se čak i u najnovijoj literaturi mogu naći članci poput Nejasni El-Maturidi ili Problem El-Maturidija. Ipak, autor ne krivi moderna istraživanja za ovaj čudni nesklad između slave ovog teologa i znanja o njegovom radu. Problem je, tvrdi on, započeo dosta ranije, u samim arapskim srednjovjekovnim izvorima. “Ondje se susrećemo s neobičnim fenomenom: upečatljivo je što je u velikom broju klasičnih prikaza podjela u islamskoj teologiji, od kojih bi se najviše očekivalo da spominju Maturidija, njegovo ime izostavljeno.

Razlog za ovo nije namjera ili ignoriranje, već određena historijska ili geografska konfiguracija, da se tako izrazimo. El-Maturidi nije živio u Iraku ili u nekom drugom centralnom dijelu islamskog svijeta, već je kao naučnik djelovao u Semerkandu, tj. daleko na istoku tog svijeta. U to su područje pristizale ideje iz drugih regija, ali lokalni intelektualni razvoj nije interesirao nikog dalje na zapadu, čak ni u Bagdadu. Zbog toga Maturidi u početku nije bio poznat i zato se njegov utjecaj dugo vremena ograničavao na Semerkand i njegovu domovinu Transoksaniju”, objašnjava Rudolph.

Ovo se promijenilo tek sredinom 11. stoljeća, kada će Seldžuci, došavši sa sjeveroistoka, uspješno proširiti svoju vlast do središnjih zemalja islamskog svijeta. Kako su napredovali, tako su sa sobom pronosili teologiju s kojom su se upoznali u Transoksaniji, nastojeći da osiguraju, iako ne uvijek na najrazboritiji način, da ta teologija postane poznata i u centralnim islamskim teritorijama. To je u početku, piše autor, dovelo do tenzija između šafija i hanefija u Iranu, odnosno maturijdija i ešarija, ali su se te nesuglasice izgladile.

Zengijski vladar Nuruddin utrijet će put na kojem će sunizam u cjelini jačati, a to podrazumijeva toleranciju razlika koje postoje između pojedinih sunijskih škola. To što je on uveo prihvatili su i slijedili i Ejubije (564/1169) i čvrsto podržavali u narednom stoljeću, kada će na vlast doći Memluci (od 648/1250). “Na svojoj teritoriji oni će uspostaviti čvrst princip jednakosti svih sunijskih pravnih škola; ako se taj princip u početku i jest odnosio samo na četiri velike škole prava, on se suštinski može primijeniti i na teologiju. Nije slučajno što su se u Siriji u 8. stoljeću po Hidžri mogli čuti stavovi koji su izražavali ono što se danas podrazumijeva: u sunijskom islamu postoje dvije priznate metodologije kelama, jedna je doktrina Eš‘arīja, a druga je maturidijska doktrina iz daleke Transoksijane. Tako je Maturidi napokon stekao opće priznanje, u mjeri u kojoj je dato svega nekolicini islamskih teologa”, ističe Rudolph.

DVIJE SLIKE O EL-MATURIDIJU

El-Maturidijev kasni utjecaj na islamsku teološku misao učinio je na to da on bude izostavljen iz srednjovjekovnih hereziografija, ali to ne znači da o njemu nema relevantnih historijskih izvora. Stoga Ulrich Rudolph u dva potpoglavlja predstavlja dvije uvriježene slike o Maturidiju koje su i danas široko rasprostranjene i općeprihvaćene među muslimanima. Prva ga predstavlja kao vjernog nasljednik Ebu Hanife, velikog imama islamskog prava, i tu je sliku teško osporiti. Druga u njemu vidi istočnog ekvivalenta Eš’ariju, osnivačku ešarijske teološke škole, o čemu autor opširno raspravlja problematizirajući pokušaje da se dvije teološke škole svedu na jednu.

“Prvo zapažanje o našem teologu logično potječe iz područja u kojem je djelovao, a to je Transoksijana. Kada analiziramo prirodu tamošnje teološke tradicije, uočavamo da su učenjaci te regije iz 5/11. stoljeća smatrali da je Maturidijev udio u toj tradiciji veoma značajan. Takav utisak stječe se iz svjedočenja Ebu l-Jusra el-Pezdevīja (u. 493/1100), naprimjer, te njegovog mlađeg savremenika Ebu l-Mu‘īna en-Nesefīja (u. 508/1114), koji iskazuju te iste stavove, pa i otvorenije. Nijedan od njih dvojice, međutim, ne identificira Maturidija kao osnivača sunijske teologije u Transoksijani. Za njih je on više jedan istaknuti predstavnik te teologije; ne osnivač već mislilac koji je genijalno izložio i protumačio jednu već postojeću teološku doktrinu te obojica na početke ove škole stavljaju Ebu Hanīfu (u. 150/767).

Njega su pamtili kao učenjaka koji je dao ispravne odgovore na sva presudna pitanja u stvarima vjere, a ono čemu je Ebu Hanifa poučavao njegovi nasljednici u Buhari i Semerkandu trebali su prenositi i razrađivati bez uočljivih razlika”, ističe Rudolph. I u Nesefijevom djelu se Maturidi smatra samo pripadnikom – iako istaknutim – jednog homogenog niza teologa. Za njegove zasluge pretpostavlja se da proizlaze iz toga što je tu teološku doktrinu zagovarao na jedan posebno mudar, briljantan način; to je bila, međutim, ista doktrina koju su u principu slijedili i drugi učenjaci. Zbog ovoga, Nesefi na nekoliko mjesta ponavlja da se Maturidi uvijek priklanja tvrdnjama utemeljitelja škole iz Kufe, a kada hvali Maturidija, onda ga naziva “čovjekom koji je najupućeniji u gledišta Ebu Hanife”.

Pa ipak, kada Pezdevi i Nesefi ukazuju na velikog Kufanca kao na pravi autoritet transoksijanske teologije, smatra Rudolph, to nije zato da odrede već proslavljeni Ebu Hanifin status, to je više upereno protiv Maturidijevog statusa, ili protiv logične mogućnosti da on bude izabran za novog vođu i utemeljitelja škole. “Njegova pojava nije označila proboj u vjerskim učenjima; njegova doktrina ni na koji način nije nova paradigma. Jedino što je važno bila je sâma tradicija i, odajući počast ovoj tradiciji, uzdiže se lik Ebu Hanife kao osnivača škole, s Ebu Mensūrom el-Maturidijem kao njegovim briljantnim tumačem. Takva njihova presuda s vremenom će biti općeprihvaćena”, piše Rudolph. (Nastavlja se)