Ove dvije jedinice stalno su bile u najžešćim okršajima; tamo gdje su i hrabri posustajali, oni su dolazili. Svojim saborcima donosili su hrabrost i vjeru u pobjedu, a svojim neprijateljima strah, očaj i propast. Branili su neodbranjivo, osvajali neosvojivo

Komandant 505. viteške brigade iz Bužima rahmetli Izet Nanić rekao je jedne prilike da je i poslije rata rat. Mislio je na čuvanje države Bosne i Hercegovine i sjećanja na časnu i herojsku borbu. Zato je četrdeset predstavnika Udruženja “505. viteška bužimska” stiglo u posjetu Sarajevu, kako bi očuvali i podijelili sjećanja na sve ono što su prošli tokom godina agresije na BiH. Domaćin im je bio Vehbija ef. Makić, rođeni Bužimljanin, sada imam džemata Kobilja Glava. Potrudio se da gostima ništa ne fali, a veliki broj džematlija okupio se u džamiji kako bi pokazali da cijene trud i žrtvu svih onih koji su u najtežim danima bošnjačke povijesti branili državu Bosnu i Hercegovinu.

Bužimljane je kasnije pred Tunelom spasa dočekao Muhamed Ćenanović. Njegov sin Haris bio je pripadnik 505. viteške motorizovane brigade iz Bužima, borac Čete za specijalne namjene “Hamza”. Haris Ćenanović zvani Mostarac u Krajinu je došao nekako pred početak agresije. Nadimak Mostarac stekao je zbog toga što je jedno vrijeme živio u Mostaru, rodnom mjestu njegove majke. U Karlovcu je služio JNA. Na očev nagovor, nakon što je pobjegao iz tada već “srpske i četničke JNA”, sklonio se na teritorij Velike Kladuše, gdje postaje pripadnik specijalnog odreda policije. Po proglašenju Abdićeve tzv. AP Zapadna Bosna, napušta Veliku Kladušu i dolazi u Bužim. Stupio je u 505. vitešku brigadu, u legendarnu jedinicu “Hamza”. Tu se kalio čelik. Za kratko je vrijeme Haris postao vrstan i hrabar ratnik. Prilagodio se novoj sredini i zavolio njene ljude. Postao je pravi Krajišnik, Bužimljanin. Sa svojim saborcima prošao je skoro sva tamošnja ratišta. Poginuo je 29. januara 1995. godine na Kumarici kod Velike Kladuše, u borbama koje je 5. korpus vodio protiv udruženih snaga Vojske Republike Srpske, Vojske SAO Krajine, SJB Srbije i pripadnika Abdićeve Narodne odbrane. Svog saborca Mostarca Bužimljani su pokopali u mjestu Varoška Rijeka kod Bužima. Harisovo tijelo ekshumirano je iz Centralnih mezarluka u Varoškoj Rijeci i preneseno u Mostar 27. januara 2001. godine.

Harisovog oca Muhameda sudbina njegovog sina povezala je s Bužimom. S vremena na vrijeme posjeti ovaj viteški grad i neke od sinovljevih drugova. Obradovao se posjeti pripadnika 505. viteške Sarajevu. “Uvijek sam bio ponosan na svog Harisa. Danas sam još ponosniji, vidio sam da su ga njegovi saborci iz Bužima voljeli i cijenili kao čovjeka, borca i komšiju. Zahvalio bih se mnogo, mnogo svom narodu tamo, svim Krajišnicima, a naročito Bužimljanima. Dolazio sam tamo. Dočekali su me srdačno i hvala vam na gostoprimstvu. Doći ću ponovo u augustu na godišnjicu pogibije komandanta Nanića. I hoću još da vam poručim da čuvate i pazite jedni na druge i da ne zaboravite ko ste i šta ste sve učinili za ovaj narod i državu”, kazao je Muhamed Ćenanović.

U spomen-kompleksu sarajevskog Tunela spasa domaćin Harun ef. Hodžić, službenik Muzeja, održao je gostima predavanje i prezentaciju o opsadi Sarajeva i ulozi Tunela spasa. Naglasio je kako Bužim i Krajina trebaju biti ponosni na svoju ulogu u posljednjem odbrambeno‑oslobodilačkom ratu. “Pokazali ste se kao istinski heroji i borci za koje mnogi kažu da su jedni od najboljih na svijetu. Nema mjesta u Bosni i Hercegovini pa i šire gdje se ne priča o Bužimu i 505. Vi imate dosta potencijala, imate vašeg slavnog komandanta Izeta Nanića i imate razloga da predstavite vašu ulogu u borbi za Bosnu i Hercegovinu”, kazao je Hodžić.

Nakon obilaska Tunela spasa, predstavnici 505. viteške uputili su se u posjetu Udruženju “Crni labudovi”, s čijim su članovima razgovarali i o izgradnji spomen-kompleksa “Crni labudovi”. Brigada “Crnih labudova” formirana je 1992. godine u Sapni. Djelovala je pod komandom 2. korpusa Armije Republike BIH i brojala je oko 600 boraca. U brojnim bitkama koje je vodila za BiH i njen narod, ova brigada dala je 79 šehida, a 414 njenih pripadnika teže je i lakše ranjeno.

Bataljon specijalne namjene “Hamza” formiran je 1992. godine u Bužimu, najprije kao protudiverzantski vod, a zatim četa i bataljon za specijalne namjene. Jedinica je djelovala u sklopu 505. viteške brigade 5. korpusa Armije Republike BiH. U svojim redovima “Hamze” su imale 80-ak boraca. U borbama na svim ratištima diljem tadašnjeg Bihaćkog okruga ova jedinica dala je više od 90 šehida. Zato je ČSN “Hamza” stalno dopunjavana novim borcima. Broj ranjenih do sada nije poznat, a skoro da nema nijednog pripadnika ove jedinice da nije bio bar jedanput ranjen. Neki borci su ranjavani i po desetak puta. Ove dvije jedinice stalno su bile u najžešćim okršajima; tamo gdje su i hrabri posustajali, oni su dolazili. Svojim saborcima donosili su hrabrost i vjeru u pobjedu, a svojim neprijateljima strah, očaj i propast. Branili su neodbranjivo i osvajali neosvojivo.

Posljednje odredište tokom posjete bila je Gazi Husrev-begova biblioteka, gdje je predstavljena knjiga Kumarica autora Hamze Mehe Veladžića. Pred prepunom salom o knjizi su govorili profesor Vehbija ef. Makić, general Atif Dudaković i Muhamed Mahmutović. “Veladžić, kao borac 505., član komande i pratilac komandanta Nanića, u knjizi govori o događajima čiji je i sam bio sudionik. On govori o Krajišnicima i njihovoj borbi za Bosnu i Hercegovinu od bana Jelačića pa do novijeg doba. Opisani događaji su dokumentovani i istiniti. Posebnu pažnju autor je posvetio dešavanjima u Krajini u vrijeme sukoba s izdajnicima Fikreta Abdića. Zato je ova knjiga važna i kao historijsko djelo”, rekao je general Dudaković.

Promociji su prisustvovali i rođaci Harisa Ćenanovića Mostarca. Među njima i Harisov brat Tarik. “Moje srce je veliko k'o čitav svijet, k'o dunjaluk od momenta kad me nazvao Hamza Veladžić i rekao da piše knjigu u kojoj često govori i o mom bratu Harisu”, kazao nam je Ćenanović. “Emocije su me savladale, tako da u jednom momentu skoro nisam mogao ni govoriti. Puno mi je žao što nisam zapamtio svog brata. Nisam imao priliku da slušam njegove priče o svojim podvizima, ali sada čitam o tome kakav je bio kao čovjek, vojnik… Evo, jedan njegov drug iz Bužima priča kako, ni dvadeset godina nakon rata, ne može zaboraviti Harisa. Mislim da to dovoljno govori…”

“Mostarac je i dalje na čelu. ‘Hamze’ dolaze do kraja njivskog puta, odnosno njegovog početka pri dnu sela Kekići. S desne strane je nedovršena kuća, objekt od kvadre. Dva komandira se dogovaraju koji će prvi ući da provjeri da nema neprijateljskih vojnika”, opisao je Veladžić u svojoj knjizi Ćenanovićevu smrt. “Mostarac ulazi prvi. Samo što je ušao, odjeknula je strahovita eksplozija. Alić i Meho su se bacili na zemlju. Miris baruta i kamene prašine je počeo štipati za nos. Nikakav zvuk se nije čuo iznutra. Kad se dim malo razišao, komandir čete ulijeće kroz vrata kroz koja je prije minutu ušao Mostarac. Nije se dugo zadržao. Izišao je tužan i teškom mukom izustio: ‘Mostarac je poginuo. Autonomaši su ispalili zolju ili osu…’ Vijest je brzo doprla do svih boraca. Smrt mladog Huseina od prije par minuta potresla ih je duboko, ali Mostarac je bio komandir i borac kojeg je znalo pola Krajine. U Bužimu skoro da i nije bilo osobe koja nije čula za njega.”