Nakon velikog arapskog osvajačkog pohoda i prelaska na Pirinejski poluotok, Andaluzija je pokrivala mnogo veći prostor od današnje španske pokrajine koja nosi ovo ime. Na vrhuncu moći bilo je to područje koje je obuhvatalo današnji Portugal i gotovo cijelu Španiju. Boravak Arapa na tom prostoru (711–1492) ostavio je značajne i vrijedne tragove na kulturi, arhitekturi, načinu života... Poslije perioda neposredne ovisnosti o Damasku, Andaluzijom su od 9. do kraja 15. stoljeća vladale brojne dinastije. Danas je Andaluzija jedna od 17 španskih autonomnih zajednica, druga je po površini i najmnogoljudnija je autonomna španska pokrajina. Sevilla, sa 700.000 stanovnika, glavni je i najveći njezin grad

Piše: Adis TANOVIĆ

Maursko razdoblje u Španiji vrijeme je kulturnog procvata koji znatno nadmašuje evropski kulturni život tog perioda. Pored arapskog pjesništva, sve veća pažnja poklanja se muzici; otvaraju se brojne škole, fakulteti i biblioteke. Razvijaju se medicina, geografija, botanika, filozofija…

PROCVAT KULTURE, NAUKE I UMJETNOSTI

Emevije su prva dinastija stigla na vlast nakon prve četverice halifa. Osnivač ove dinastije bio je Mu'avija, sin Ebu-Sufjanov. Dolaskom Abasida na vlast 750. godine, okončava se vladavina emevijske dinastije. Preživio je samo Abdu-r-Rahman I. On je pobjegao s Arapskog poluotoka i nekoliko godina proveo u različitim zemljama islamskog carstva. Dolaskom u Španiju, osniva dinastiju koja je vladala Cordobom sve do 1031. godine.

Cordoba je osvojena 711. godine i podređena halifatu u Damasku. Od 756. godine to je nezavisni emirat, jer je Abdu-r-Rahman I odbio priznati autoritet abasidskog halife. Vlast u ostatku Andaluzije (Al-Andalus) bila je samo formalna, sve do 912. godine i do dolaska na vlast Abdu-r-Rahmana III, koji se proglašava halifom i koji uspijeva okončati učestale nemire i sukobe.

Za vrijeme njegove vladavine uspostavljena je vlast i nad ostatkom osvojene teritorije. Andaluzija tada postaje jedno od najvažnijih i najbogatijih središta islamske kulture i umjetnosti. U toku vladavine Emevija Cordoba je bila centar tkalačkog zanata i rezbarstva. Ona je bila i glavno naučno, književno, filozofsko, intelektualno, umjetničko, trgovačko i ekonomsko središte i znatno je nadmašivala gradove slične veličine u tadašnjoj Evropi.

U gradu su bili razvijeni proizvodnja svile i kože, otvoreni su rudnici srebra i zlata, a dolazi i do zamaha u razvoja nauke, tehnologije i umjetnosti. Bilo je to doba visokog stepena kulture i obrazovanja.

Danas u Andaluziji, uglavnom u Cordobi i Granadi, živi dosta muslimana iz Maroka koji su se doselili u potrazi za boljim životom. S nekima od njih razgovarali smo o “Arapskom proljeću” i o životu u današnjoj Andaluziji. Neki od njih imaju svoje trgovačke radnje u kojima prodaju arapske masline i drugu robu iz islamskog svijeta, a neki, pak, imaju male restorane u kojima, uglavnom, nude halal-hranu.

U jednom internet-klubu u blizini starog dijela Cordobe razgovarali smo s trgovcem Mustafom. Ovdje je došao iz Rabata (Maroko), u potrazi za poslom i boljim životom. Otvorio je trgovačku radnju u kojoj do kasno u noć radi kako bi prehranio porodicu. Složili smo se da stari dio Cordobe zaista podsjeća na nekadašnja vremena kada su ovim dijelom Evrope vladale Emevije. Od njega smo dobili korisne savjete o tome kako i gdje kupovati hranu i namirnice te preporuku kako najlakše doći do Medine ez-Zahre (Blistavi grad).

CORDOBA: OD MUZEJA ANDALUZIJE DO VELIKE DŽAMIJE I MEDINE EZ‑ZAHRE

U obilazak starog dijela Cordobe krećemo od Calahorra kule.

Krajem 12. stoljeća Almohadi su izgradili kulu kako bi zaštitili most preko rijeke Guadalquivir. Danas je u unutrašnjosti ove kule smješten Muzej Andaluzije. Tu se posjetioci mogu upoznati s razvojem Cordobe od 9. do 13. stoljeća, razdobljem kada je ovaj prelijepi grad bio centar kulture, nauke i umjetnosti.

U jednom dijelu Muzeja prikazan je tehnološki napredak Andaluzije, između ostalog i razvoj novih tehnika u obradi zemlje. Tu je i maketa mlina Norija, koji je koristio halifa Alkazara. Danas se u blizini mosta, na desnoj obali Guadalquivira, mogu vidjeti ostaci tog mlina.

Na drugom spratu Muzeja izloženi su eksponati koji se odnose na palaču Medina ez-Zahra. Tu je i maketa mihraba Velike džamije u Cordobi. Palaču je izgradio Abdu-r-Rahman en‑Nasir, emir i prvi halifa Cordobe. Imala je površinu od 112 hektara i bila je najljepša i najluksuznija palača u Andaluziji. Danas se mogu obići njene ruševine otkrivene početkom 20. stoljeća.

S kule se pruža izuzetno lijep panoramski pogled na Cordobu, na korito rijeke Guadalquivir i Veliku džamiju (Džamija Abdu-r-Rahmana III).

Prelaskom preko mosta koji su prvobitno izgradili Rimljani (u 1. stoljeću pr. n. e.), ulazimo u stari dio grada. Na ostacima Rimskog mosta Mauri su u 9. stoljeću sagradili novi most koji je i danas očuvan. Lukovi mosta kazuju posebnu priču o maurskoj arhitekturi, koja i danas dominira gradskim krajolikom.

Harem Velike džamije krase velika fontana, česme i brojna stabla narandže. Između brojnih je stupova prostor u kojem je nekad obavljan namaz. Muslimani koji žive u Španiji u više navrata tražili su da im se odobri da klanjaju namaz u jednom dijelu džamije, ali, nažalost, Vlada Španije nije odobrila taj zahtjev.

Smatra se da je Velika džamija jedno od najvećih ostvarenja maurske arhitekture. Građena je od 784. do 987. godine. Poznata je po stupovima i lukovima izgrađenim od kamena i crvene cigle. Pozlaćeni mihrab, s geometrijskim nacrtima biljki, remek-djelo je arhitektonske umjetnosti.

U Jevrejsku četvrt stiže se kroz uske ulice koje krase balkoni puni cvijeća i mnoštvo različitih dekoracija koje podsjećaju na maursko doba. Sefardska sinagoga s početka 14. stoljeća izgrađena je u mudejar stilu. Nakon što su kršćani osvojili Cordobu, Izabela I, kraljica Castille (1492. godine), protjerala je Jevreje iz Španije. Utočište su im pružili osmanski sultani Selim I i Sulejman I Veličanstveni. Većina ih je bila smještena u naselje Hasköy, u evropskom dijelu Istanbula, u četvrti Beyoglu. Dio Sefarda tada je utočište i spas našao u Bosni i Hercegovini, ponajviše u Sarajevu.

Medinu ez-Zahru, udaljenu desetak kilometara od Cordobe, podigao je u 10. stoljeću prvi emevijski halifa Abdu-r-Rahman I (912–961), želeći da njenom gradnjom pokaže svoju moć. U Muzeju, koji se danas nalazi u arheološkom dijelu Ez-Zahre, izloženi su eksponati pronađeni nakon otkrivanja i otkopavanja nekadašnje čuvene palače.

Nakon obilaska Muzeja, ljubazno osoblje pobrinulo se da nas odveze na brdo udaljeno približno dva kilometra na kojem se nalaze arheološki ostaci nekada čuvene palače. Unutar zidina nalazile su se dvorane, džamije, rezidencije, kupatila… Grad je nedugo nakon smrti Abdu-r-Rahmana III zapaljen, a potom i napušten. Danas se na mjestu nekadašnjeg grada nalaze arheološke iskopine pronađene početkom 20. stoljeća. Jedna kordopska ulica danas nosi ime po čuvenoj palači Medini ez-Zahri.