Sve je počelo prije nekoliko godina kada je njemačka televizija ProSieben emitirala emisiju u kojoj je istraživala priče o – vampirima. Tada je objavljeno kako je, prije skoro tri stoljeća, 1731. godine u Međeđoj zabilježen jedan od najranijih slučajeva vampirizma. Iznenada je umrlo 14 osoba, a mještani su sve pripisali vampirima, posebno nakon što su otkopali mezare i ugledali u njima netaknuta tijela. Neki od dokumenata o vampirima, emitirano je u emisiji, nalaze se u Arhivu u Beču

Refik Duran Fujdo

Adem Katović

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

“Mi smo ti starosjedioci ovdje, pleme Durani. Ostali od Osmanlija još tu. Kakvi, bolan, vampiri! Pa znao bi neko da su nas posjećivali…”, smije se Refik Duran. U Međeđoj ga svi znaju po nadimku. Fujdo. Jedan je od prvih povratnika u ovo mjesto, između Rogatice i Višegrada. Međeđa je pala 1993. godine. Fujdo se vratio sedam godina kasnije. Nekada je držao restoran, sada vadi i prodaje ukrasni kamen. Fujdo zna sve o Međeđoj. Njenu historiju, ljude… Ali nikad nije čuo za vampire koji su harali ovim mjestom. “Ma bilo je stvari da se čovjeku prikaže, pa ljudi pričaju, ali to kad nešto umisliš… Pa bolan, ja se jednom nalio, probudio se usred groblja. Pa napalo bi me nešto tamo da ima vampira… Ništa mi nije bilo. Samo mi nestale patike.”

A sve je počelo prije nekoliko godina kada je njemačka televizija ProSieben emitirala emisiju u kojoj je istraživala priče o – vampirima. Tada je objavljeno kako je, prije skoro tri stoljeća, 1731. godine u Međeđoj zabilježen jedan od najranijih slučajeva vampirizma. Iznenada je umrlo 14 osoba, a mještani su sve pripisali vampirima, posebno nakon što su otkopali mezare i ugledali u njima netaknuta tijela. Neki od dokumenata o vampirima, emitirano je u emisiji, nalaze se u Arhivu u Beču. Onda ih je analizirala austrijska naučnica i novinarka Sibel Balta. U njima su se austrougarski liječnici, koji su po naređenju carskog dvora istraživali cijeli slučaj, više bavili iznenadnim smrtima ljudi u srbijanskom mjestu Kišeljevo. Balta danas, skoro 300 godina nakon istrage bečkih liječnika, smatra da je riječ o žrtvama masovnog ubice.

“Ne znam za vampire, al’ znam da nam je Austrija donijela puteve, prugu, rezervoar u mjestu. Je l’ bilo vampira? Priča ima svakakvih, ali ne zna niko tačno”, kaže kroz smijeh penzioner Ibro. Lokalni restoran “Jezero” mjesto je gdje Ibro sa starijima kafeniše i razgovara poslije džume. Ramo Kuko ima 87 godina. Nekada je bio splavar, poslije radio u višegradskom terpentinu. Sjeća se Međeđe kakva je bila nekada, prije no što je, koju godinu pred rat, potopljena nakon gradnje centrale. Vampira, kaže, hvala Bogu, nema, ali ima oko 180 ljudi koji zimuju u Međeđi. “Mi smo ti pravi povratnici, ima još 30 kuća koje se prave, ali samo mi zimujemo”, priča Ramo.

Sjeća se Ramo i danas priča koje je slušao kao dijete. Sve loše što se dešavalo ovdje pripisuje ženi srpskog despota Đurđa Brankovića, poznatijoj kao “Prokleta Jerina”. “Ona je ovdje bila, ima tu kula njena sazidana… Bila ljude, proganjala, spalila mladiće koje je ubijala po noći. I tako… Ima i u Prači neka kula njena…”

Jerina je u srednjem vijeku postala poznata kao veoma surova vladarka, a narod joj je dao ime “Prokleta Jerina”. U pjesmama je predstavljena kao opaka žena, zla majka i nemilosrdna vladarka. U Međeđi kažu da je bila preljubnica. “Ubijala je muškarce. Dovede ih po noći, bude s njima i ubije ih ujutro da se ne zna da je bila s njima… U Brodaru je to mjesto gdje je njena kula. Zulumćar je ona bila za narod”, sjeća se Ibro priča iz djetinjstva.

“A opet, možda su istraživali šehitsko mezarje ti Austrijanci”, dodaje Adem Katović. Priča o visokim nišanima nepoznatih soldata koji su prije pola stoljeća premješteni na mezarje ispod kuće u kojoj su nekada živjeli lokalni nastavnici. U ta je doba, kaže, u školu u Međeđu išlo na stotine djece. Danas je u njoj samo 12 učenika. “Tu dolje je bila pijaca, tu ispod rezervoara… Bio neki Munib Lemezan i molio da se iskopaju mezari i prebace. Ljudi dođu na pijacu pa su za nišane vezali konje, prljali okolo. Nije to bilo u redu. I ha ih se izmjestilo, na Međeđu je udario led.” Ostali klimaju glavom, potvrdno. Dok su šehiti, kažu, bili na starom mezarju, nikada nije na Međeđu udario grad. Poslije toga svako malo, pa im je uništavalo ljetinu i pravilo štetu po kućama.

Dolje ispod magistrale, kraj šehitluka, Fujdo se sprema u ribu. Stariji se polahko razilaze kućama. Mlađi sjede uz pivo ispred zatvorenog granapa. “Sve ti je manje i smijeha”, priča Fujdo. “Ovdje su ti ljudi vazda strašili jedni druge. Dođu svatovi po mladu, a neko se preobuče u njene haljine i prepadne momka”, priča pojašnjavajući ovdašnji način da se “baci rakija”. Sve se dešavalo kraj stijene koja je bila u središtu mjesta, koja sada viri iz jezera. “Znaš kako je to bilo… U mene je babo dosta pio. Stanovali smo tamo gdje je stijena. I staroj dojadila ta njegova rakija. On, kad krene kući, mora proći dolje, gdje je sada potopljeno… Tu je bio jedan stari orah… Majka jednu noć uzme čaršaf i po orahu. Babo uletio u kuću, sav zabalio, ishaviješten… Kakva rakija, nikad je više nije tak'o”, smije se Fujdo.

Mlađi sjede na gajbama i, smijući se, slušaju Fujdine priče. Posla ima, ali nedovoljno. Zato uglavnom pričaju o Halilu Gegiću. Iz Međeđe je otišao nakon rata. Kada je krenuo povratak, Halil je nabavio mali kamion i razvozio materijal povratnicima. Novca je bilo malo i otišao je u Ameriku. Tamo se bavio reciklažom. Onda je kupio jedan kamion. Pa drugi, treći. Danas ih ima na stotine. U Međeđi je otvorio motel, ribnjak i restoran. Za njega radi 56 ljudi. Sada gradi hladnjaču u kojoj želi skladištiti voće. I tu će se otvoriti dvadesetak radnih mjesta. I samo se u Međeđoj o hladnjači priča. Samo da je posla. Lahko će za vampire.