Uvod u historijsko vrijeme djelovanja gradonačelnika Mostara Mujage Komadine prvi je nastavak feljtona iz knjige književnika Ibrahima Kajana koja uskoro izlazi u izdavačkoj kući “Dobra knjiga”, Sarajevo. U više nastavaka koje feljtoniziramo u sedmičniku Stav pokušat ćemo, uranjanjem u dostupne dokumentarne izvore od kojih se neki prvi put objavljuju na našem jeziku, profilirati osebujnu osobu Mustafe Mujage Komadine, s ciljem da se odgovori na bitno pitanje što je bilo ključno u njegovom ukupnom djelovanju, po čemu je sudjelovao u historijskim kretanjima u razvoju Mostara, a i na razini Bosne i Hercegovine, posebice u profiliranju stavova poznatog “Džabićeva pokreta”

MOSTAR U DOBA MUJAGE KOMADINE

Historijsko-političko vrijeme grada Mostara i životnog vijeka Mustafe Mujage Komadine utkanog u njemu – tri puta je, kao u kakvoj mučnoj, diskontinuiranoj priči, razaralo države koje su grad, svaka od njih, imale na svojoj periferiji: Osmanska carevina, Austro-Ugarska monarhija i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno (od 1929) Kraljevina Jugoslavija. Prvih 39 godina svog života Mujaga je proživio u državnoj strukturi “islamskog načina proizvodnje” – Osmanskom carstvu, punih 40 godina u kajserskoj, kršćansko-zapadnoj, kapitalističkoj Austro-Ugarskoj, a posljednjih, nepunih sedam godina – u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, prikrivenoj “proširenoj Srbiji”.

U godini Mujagina dolaska na ovaj svijet, u 1256. hidžretskoj godini (tj. 1839/1840), svi slavni datumi i “zlatna mostarska vremena” nekoć bujajućeg grada davno su se desili; zaostajanje cijele Osmanske države, pa i malenog Mostara u njoj, bilo je vidljivo golim okom. Bosanski vilajet, taj svojevrsni corpus separatum, dijelio je istu sudbinu kao i ostatak Carstva. Isto je važilo i za Hercegovinu, koja je od 1833. godine pod vezirskom upravom kontroverznog Ali‑paše Rizvanbegovića. Gotovo u isto vrijeme javljaju se i prvi glasovi zagovornika zamašnije osmanske reforme koja će postati poznata pod imenom tanzimat.

Reformu je inicirala skupina mladih intelektualaca školovana na Zapadu, ponudivši program reforme, što je za ostarjelo Carstvo predstavljao revolucionarni korak u nekoliko temeljnih slojeva na kojima počiva država: modernizaciji vojnih struktura (izjednačavanju prava muslimana i nemuslimana obuhvaćenih vojnim spiskovima), reformu obrazovanja i iskorjenjivanje korupcije. Najznačajniji tanzimatski akt Gülhane Hatt-ı Hümayunu proglašen je u godini rođenja Mujage Komadine (1839). Posljedice tog akta, slijedom nadolazećih godina, bit će vidljive i Mujaginim dječijim i mladićkim očima u njegovom Mostaru.

Novorođeni dječak Mustafa Komadina zatekao je Mostar ne kao obični šeher nego kao novi, stolni vezirski grad moćnog Ali-paše, dodijeljenog mu za ratne zasluge pri pomoći sultanovim snagama protiv autonomaškog pokreta Husein-bega Gradaščevića – Zmaja od Bosne.

U Rizvanbegovićevu razdoblju vladanja Hercegovinom (1833–1851) došlo je do oživljavanja gotovo umrtvljene privrede. Procvjetala je trgovina s Dalmacijom, otvorena pilana na Buni i započela eksploatacija šuma te i rekonstrukcija zapuštenih puteva i izgradnje novih prometnica. Hercegovački vezir podsticao je oživljavanje zamrlih zanata, obrađivanje zemljišta, uvođenje novih poljoprivrednih kultura, a u stočarstvu i uzgoj novih pasmina.

Pokazao je i susretljivost spram inovjeraca, primjerice prema franjevcima. Ali-paši je odgovarala samostalna hercegovačka franjevačka zajednica. Bio je blizak prijatelj fra Nikole Kordića, koji ga je uspio privoljeti za gradnju samostana i crkve u Hercegovini, te za otcjepljenje hercegovačke franjevačke zajednice od bosanske. “Samostan u Hercegovini u Širokom Brijegu počeo se graditi 6. veljače 1844. Poseban vikarijat za Hercegovinu osnovan je dekretom 18. rujna 1847.”

Znatiželjni je dječak Mujaga mogao zapaziti nešto neobično u ponašanju, a možda i kakvu strku mostarske elite 1850. godine, kad su pristizale Latasove kažnjeničke postrojbe; od njih su zamirali oni koji su dobro znali gdje su “prikočili” tanzimatske upute i naredbe kojim ih je sultan obavezao na striktno provođenje. Vjerovatno je nemirni Mujaga, kao i toliki Mostarci, vidio i nešto od poniženja Ali-pašinog u godini 1851, kad su ga Latasovi askeri uhapsili, propeli naopako na konja – licem okrenutog repu – i proveli kroz špalir onih koji su ga do jučer hvalili, molili, salijetali, ali mnogi od njih i beskrajno mrzili.

“KONAK”, REZIDENCIJA ALI-PAŠE RIZVANBEGOVIĆA

Vrijeme Ali-paše Rizvanbegovića, uprkos svemu, ostavilo je nekoliko bitnih političkih i graditeljskih priloga historiji grada: u njegovo doba izgrađuje se, u osmanskoj inačici baroka 19. stoljeća, vezirski konak na Suhodolini, utemeljuje se Biskupija u Mostaru, renovira Stara pravoslavna crkva, grade se tekija na jugu grada i džamija na Buni, a turbetom natkriljuje zatravljeni, gotovo izgubljeni mezar umnog Mustafe ef. Ejubovića – Šejha Juje.

U 35. godini života (1875) Mujaga je vidio askere i okupljanja mostarskih rezervista pozvanih na gušenje Hercegovačkog ustanka, morao je zapaziti intenzivno otvaranje stranih konzulata u Mostaru – ruskog, austrijskog, britanskog i italijanskog, te učestalo susretanje stranaca, putopisaca i špijuna. U posljednjim danima osmanske uprave, samo nekoliko dana prije ulaska austrougarskih trupa u Mostar 1878. godine, svjedočio je još jednoj, užasnutoj poplavi emocija cijelog grada, gunguli neorganiziranih građana podijeljenih na one koji se spremaju na otpor ulasku okupacijske vojske i one koji ih zaustavljaju, goloruke i nepripremljene, od “lude pogibije” pred najmodernijom naoružanom silom. Tada je Mujaga mogao saznati sve detalje drame u “Konaku”, o krvoproliću, egzekuciji što ju je sprovela mostarska rulja nad osmanskim upraviteljima grada i okrutnog smaknuća mostarskog muftije Mustafe Sidki Karabega.

Mostar je grad koji Osmanlije nisu osvojili, nego su ga izgradili na temeljima anonimnog seoceta, strateškom mjestu prijelaza s desne na lijevu obalu Neretve, uz dvije srednjovjekovne kule o kojima je visio lančani most. Selo uz most imalo je 16 kuća po prvom popisu izvršenom 1468/69. godine, odmah po osmanskom zauzeću Hercegove zemlje.

Nakon izgradnje Sultan Sulejmanove ćuprije (1566), naselje je počelo bujati, pretvarati se od tipične osmanske utvrde i vojnog strateškog toponima u živi gradić koji postaje cilj dolaska ljudima koji imaju što ponuditi drugima, od svoje snage i vještina do svog znanja i kreativnog umijeća. Mostar se širio i postajao vojno, sudsko, privredno, kulturno i vjersko središte Hercegovačkog sandžaka. Dobio je poslovnu zonu (čaršiju), a oko brojnih izgrađenih džamija formirane su mahale. Mostar je u to klasično osmansko doba ispunjavao sve uvjete neophodne za stjecanje statusa grada. U Putopisu iz 1664. godine Evlija Čelebi naziva ga šeherom sa 17 mahala.

U 16. i 17. stoljeću Mostar se mogao ponositi i kao mjesto prosvjete, nauke i znanja, ali i zanata od svake vrste. U gradu se jasno prepoznaju i imenuju prostori obrta i trgovine kao gradski biznis-centri (kujundžiluk, tabhana). Za razliku od njih, administrativno-upravne cjeline bile su locirane u početku na Mejdanu, a kasnije, u doba Ali-paše Rizvanbegovića, na “Konaku”, na Suhodolini. Status grada podrazumijevao je i odbrambene kule i bedeme sa stalnom posadom i zapovjednim stožerom. Grad ima kadiju, sudstvo i policiju. Osim osnovnog školstva, grad opravdava svoj status i po srednjim ili višim školama – medresama. Mostar je imao puno značenje šehera, s proslavljenim alimima i umjetnicima – teolozima, hafizima, gramatičarima, poliglotima, kaligrafima, književnicima i prepisivačima.

Mostar krajem 18. i početkom 19. stoljeća pokazuje zastoj u razvoju. Opada standard srednjih i bogatih slojeva stanovništva, što je posljedica čestih pohara kuge, ali i nerijetkih napada mletačkih unajmljenih vojski, kao i sve većih ratnih davanja koja se u tim vremenima nužno podastiru državi za odbranu domovine. Mostar, uprkos svemu, i dalje mami pridošlice željne “novog života”, ali i brojne izbjeglice iz krajeva iz kojih muslimani bivaju potiskivani i proganjani ili mučeni i ubijani. Otuda u Mostaru i prisustvo prezimena koja ranije nisu postojala.

Mada nije bilo nikakve službene statistike o populacijskom kretanju mostarskog stanovništva polovicom 19. stoljeća, u doba Mujagine rane mladosti ipak su postojale određene procjene kojima se baratalo. Historičar Husnija Kamberović, npr., navodi procjenu De Božura i Šometa de Fosea, koji misle da je Mostar tog vremena imao između deset i dvanaest hiljada stanovnika, ali naš autor vjeruje da pretjeruju. Kamberović citira i procjenu Aleksandra Giljferdinga, putopisca i političara koji je 1867. godine boravio u gradu i zabilježio da bi u njemu “moglo živjeti 1.500 muslimanskih i 500 pravoslavnih kuća, te 300 katoličkih” (citati su iz Kamberovićeva teksta Mostar sredinom 19. stoljeća, objavljenom u Hercegovini, br. 9, 1997).

Austrougarski popisi, precizniji i vjerodostojniji, a po prikazu u djelu Roberta Donije Islam pod dvoglavim orlom… (2000), pokazuju da je 1879. bilo 6.421 musliman, 3.026 pravoslavnih, 1.366 katolika i 35 Jevreja. Godine 1910. popis daje sljedeće rezultate: 7.212 muslimana, 4.517 pravoslavnih, 4.307 katolika i 254 Jevreja.

Na Berlinskom kongresu 1878. godine evropske sile su, raspravljajući o gorućoj temi tzv. Istočnog pitanja i, unutar nje, “nepodnošljivog stanja kršćana u turskim zemljama”, razriješile bosansko pitanje budućnosti: “Osmanska država Bosnu mora ustupiti na upravu Austro‑Ugarskoj monarhiji na ‘privremeno vrijeme’ – da je ‘smiri i uljudi’, jer to osmanske vlasti, očito, ne mogu same.” Na taj je zaključak oslabljena i ratovima iscrpljena Osmanska država morala dati svoj državni pečat i sultanov potpis.

Od tog trenutka, mada sultanu nije oduzet suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, glavnu je i presudnu riječ imao vladar kojem je dat “suverenitet na određeno vrijeme”: “Njegova Preuzvišenost, Car i Kralj Austro-Ugarske Monarhije Josip Franjo I. Habsburški – s punim ovlastima suverena nad Bosnom.”

Tih sedamdesetih godina 19. stoljeća bečki i beogradski emisari krstare Hercegovinom. “U proljeće 1875. sam car Franjo Josip na svom putu kroz Dalmaciju prima poklonstvene delegacije hercegovačkih katolika i daje se oslovljavati kao hrvatski kralj i njihov budući vladar”, piše V. Ćorović u tekstu Prošlost Hercegovine – Mostar i Hercegovina (1937). S druge strane, N. Garašanin je također imao “tajne veze (sa srpskim nacionalistima), a sva je prepiska išla preko ruskog konzula u Mostaru”, tvrdi M. Ekmečić u Nacionalnoj politici Srbije u Bosni i Hercegovini (1959).

OKUPACIJA: UŠLI SU BEZ OTPORA

U cik svitanja dana 4. augusta 1878. godine, iz smjera Metkovića, s južnog prilaza Mostara, ulazila je beskrajna austrougarska vojna formacija – XVIII. divizija feldmarschalleutanta baruna Stevana Jovanovića. Formacija je u svom sastavu imala “tri brdske brigade, odnosno 17.080 vojnika, 3.270 konja, 24 topa”, a zadatak joj je bio “da iz pravca Dalmacije izvrši zaposjedanje Hercegovine”. Hercegovačku je granicu prešla u “rejonu Vrgorca 31. jula, i Imotskog 1. augusta. Dana 2. augusta u Mostar je stigla vijest o zauzimanju Ljubuškog. Feldmarschalleutnet Jovanović otuda je uputio Mostarcima proglas koji je sadržavao prijetnje u slučaju pružanja otpora njegovoj vojsci, “ali i garancije za njihove živote i imetak, ako se pokore okupaciji”.

Niko im se nije suprotstavio. “Buntovnici” koji su doslovno do jučer bjesnili gradom prijeteći Austriji nisu se pojavljivali.

Mostar je bio u nijemoj tišini. Nad njim su još lebdjeli plamenovi dima paljevina kuća što su ih nekoliko dana ranije izazvale horde “buntovnika”, hornih da se suprotstave nadolazećoj sili – samozvanih bašibozuka koji su izazvali samo strah, premlaćivanja, ranjavanja i ubistva desetina Mostaraca, od kojih je, svakako, najglasovitije – ubistvo mostarskog muftije Mustafe Sidkija Karabega. Njegov grijeh bio je što im je uskratio dati fetvu da se pod zastavom islama bore protiv dušmanina. Muftijin je razlog bio: “U zemlji kojoj više nije sultan vrhovni gospodar ratne se fetve ne mogu izdati!”

General je izdavao žustre naredbe za smještaj vojnih šatora, utvrđivanje straža pred upravnim objektima, pošti, na staroj ćupriji, raskrsnicama, po okolnim brdima, ulazima i izlazima iz grada. Dva dana nakon ulaska i slijeganja vojske po gradu, po mahalama su osvanuli polijepljeni plakati na kojima je nevještim pravopisom ispisana prva službena naredba:

“Mostarci! Milo mi je što možem na ime moga cesara zahvaliti Vam što ste cesarevu vojsku prijateljski i srdačno dočekali.

Prva moja misao netom ovdje dođoh bi, da gledam urediti ovdašnje stvari i poslove u smislu načela, što premilostivi moj cesar i kralj imo je na umu šiljajući me s Vojskom u Hercegovinu. Uradio sam i imenovao odmah dakle međlis što kad sam ja došao nije više opstojalo a taj po meni imenovani međlis sastoji od sljedećih osabah:

ĐABIĆ MUSTAFA EFENDI,

MUHAMED BEG ALI BEGOVIĆ,

MUJAGA HAĐI SELIMOVIĆ,

BEHLILOVIĆ,

BISKUP Fr. ANGEO KRALJEVIĆ,

VLADIKA IGNJATIJEV,

ĐORĐO JELAČIĆ,

BLAŽO ZELENIKA.

Mostar, dne 6. Kolovoza 1878.

C.K. Zapovjednik XVIII pješačke divizije JOVANOVIĆ, fmit.”

GRADONAČELNICI MOSTARA

Naravno, općina nije prvi put utemeljena dolaskom Austro-Ugarske monarhije, mada se ne zna precizno kad je osnovana kao političko-upravna struktura, ali je svakako postojala i prije 1664. godine, kad joj je, u Putopisu Evlije Čelebije, spomenut “načelnik grada (šehir kethuda)”. Po Hasandedićevim istraživanjima, “1787. gradonačelnik Mostara bio je neki Ahmed-aga, a 1788. neki mula Seid”. Do 1832. godine na tom je položaju neki Ali-aga, a poslije njega Mehmed‑aga. Od 1840. do 1852. godine gradonačelnik je Jusuf-aga.

Slijedio je kadija Omer ef. Gluhić, zauzimajući tu poziciju “više godina” u posljednjim vremenima osmanske uprave Mostarom. Po Hasandediću, posljednjih desetljeća osmanske uprave, gradska općina – beledija – radila je u Behlilovića magazi, koja se nalazila uz Mravovu magazu, na samom ulazu s Male tepe u Kujundžiluk. Bosanska salnama (VI, 1288, tj. 1871) bilježi imena članova Medžlisa (općine): predsjednik Ismail, pisar Osman i članovi: Mehmed, Ahmed, Lazar, Jure, Ivan, Huršid i Javer, zapisao je Hivzija Hasandedić u studiji Spomenici kulture turskog doba u Mostaru.

Nakon 1878. godine, nestaje iz opticaja leksem beledija, a zamjenjuje ga općina, koju nove vlasti preseljavaju iz Behlilovićeve magaze u Nikićevu dvospratnu zgradu s doksatom na Maloj tepi. Iz Nikićeve zgrade, gradska uprava je godine 1911. preselila u zgradu Mujage Komadine na Carini i tu je radila do 1920. godine, a nakon toga, do 1945. u hotelu “Neretva”.

GRADONAČELNICI AUSTROUGARSKOG VLADANJA

Prvi austrougarski gradonačelnik Mostara postavljen je 6. augusta 1878. godine uredbom generala Jovanovića, zajedno s gradskim medžlisom (vijećem). Tu je svoju naredbu general obnarodovao na plakatima pribijenim po uličnim stablima lipa i platana i polijepljenim po kućnim zidovima mostarskih kvartova, od Mejdana na Luci do Djevojačke česme u Zaliku i Baba Beširove mahale na Balinovcu.

MEHMED-BEG ALAJBEGOVIĆ (1878–1889)

Prvi je gradonačelnik 38-godišnji Muhamed-beg Alajbegović s mandatom od tri i po godine. Podnačelnik je Blaško Zelenika, istodobno i njegov zamjenik u odsutnosti. U očito dobrom upravljanju i lojalnom odnosu prema vlastima, Alajbegović se realizirao kao solidni lokalni političar, pa nije čudo da je na toj poziciji biran čak četiri puta zaredom, opslužujući poziciju prvog građanina punih dvanaest godina. U tom je razdoblju Mostar započeo mijenjati svoje lice: grad je dobio most na Neretvi na Musali, povezan je željeznicom s Metkovićem i Sarajevom, izgrađen je savremeni vodovod, te prvi industrijski, ugostiteljski, prosvjetni i zdravstveni objekti, zavodi i institucije – Fabrika duhana, Hotel “Narenta”, izgrađeno je časničko-činovnički kasino, podignuta je Narodna osnovna škola na Musali, zgrada bolnice itd. Također su u tom razdoblju izvršene rekonstrukcije glavnih gradskih prometnica – Glavne (Titove) i Srednje ulice (Fejićeve), cerničkih ulica, te izgradnje Šetališne ulice (Lenjinove) s “Gumnom”, kružnim tokom kasnije nazvanim Rondo. Gradonačelnik Alajbegović putovao je u Beč i u Budimpeštu, a s carem Franjom Josipom službeno se susreo u Požegi. Za svoje zasluge proglašen je i odlikovan u čast viteza s lentom. U maju mjesecu 1889. godine, u svojoj 50. godini, Mehmed-beg se razbolio i ubrzo (1890) umro. Do izbora u 1890. godini funkciju je obnašao podgradonačelnik Blažo Zelenika.

IBRAHIM-BEG KAPETANOVIĆ (1890–1897)

Za drugog mostarskog gradonačelnika austrougarskog razdoblja izabran je u januaru 1890. godine 49-godišnji Ibrahim-beg Kapetanović iz Vitine, stolački kajmekam u doba osmanske uprave. Temeljno obilježje njegove uprave nastavak je Alajbegovićeve brazde – daljnja izgradnja Mostara, osobito gradskih prometnica, njihovom proširenju ili potpuno novim gradnjama cestovnih pravaca. U tom je razdoblju izgrađeno i nekoliko vrlo važnih, mada arhitektonski i ne osobito spektakularnih građevina nego funkcionalnih zgrada za ono čemu su namijenjene: Vakufske zgrade, “Hrvoja”, hotela “Giljanović”, osnovne škole Sestara milosnica i “najpoznatije” zgrade, dobro čuvanog zatvora poznatog u Mostaru po “narodnom” imenu “Ćelovina”. Otvorene su i dvije škole: Gimnazija i Viša djevojačka škola. Kraće vrijeme prije isteka drugog mandata, oprhvan teškom bolesti, gradonačelnik Kapetanović liječio se u stranim i domaćim bolnicama. Umro je 6. januara 1897. godine, pa je funkciju do izbora obnašao podnačelnik Đorđe Glavan.

AHMET-BEG HADŽIOMEROVIĆ (1897–1907) I MUSTAFA EF. SEFIĆ (1907–1909)

Sljedeći mostarski gradonačelnik Ahmet-beg Hadžiomerović uspješno nastavlja od prethodnika započetu i prilično burnu urbanizaciju grada od trenutka svog izbora u julu mjesecu 1897. godine. Uglađen i autoritativan, osvajao je simpatije svojih saradnika i sagovornika, pa se i njegova pozicija “prvog čovjeka grada” protegla kroz gotovo puna tri mandata, sve do decembra 1907. godine, kada se, zbog žestokog sukoba unutar Gradskog vijeća, Vijeće raspušta, a gradska vlast postavlja “tranzicijskog” gradonačelnika Mustafu ef. Sefića, općinskog službenika i sudskog prevoditelja. Zadužen je da u dolazeća tri mjeseca organizira i provede gradske izbore. Ali, sukob unutar Vijeća grada ne jenjava, pa je to tijelo na jedvite jade, u toj desperatnoj atmosferi, ipak uspjelo prirediti i održati izbore u novembru 1907. godine. Međutim, zbog bojkota sjednica, zadugo vremena nije došlo do konstituiranja novog vijeća i poglavarstva grada Mostara.

Nakon pola godine, na konstituirajućoj sjednici održanoj u maju 1908. godine, prihvaćeni su rezultati izbora pa se novi gradonačelnik bira kao “kompromisno” rješenje među zavađenim vijećnicima u osobi Mustafe ef. Sefića. Zapetljavanju političke situacije u Vijeću kao da nije bilo kraja. Krajem 1908. godine dolazi do potpunog blokiranja rada Vijeća i ostavke svih članova, pa Zemaljska vlada u 1909. godini raspušta “vladu grada”, a Sefića postavlja za komesara Mostara, s istom zadaćom kojom mu je i prvi put dana vlast: da raspiše i provede nove izbore.

MUJAGA KOMADINA (1909–1918)

Na općinskim izborima održanim krajem 1909. godine nadmoćnom je većinom pobijedio Mustafa Mujaga Komadina. Mandat mu je carskim potpisom ovjeren u mjesecu januaru 1910. godine i tekao je, zbog ratnih prilika, sve do kraja i propasti Austro-Ugarske monarhije – do 1. novembra 1918, kada je raspušteno i Vijeća grada Mostara. Dan kasnije, Mujaga je predao upravu i ključeve Grada novom gradonačelniku (komesaru) Smail-agi Ćemaloviću, postavljenom od establišmenta nove države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.