Nevjerovatno je koliko se izjave i stavovi članova Naše stranke o nekim suštinskim pitanjima, poput prava na političko organiziranje i vlastiti jezik većinskog naroda među kojim djeluju, kulture i identiteta tog naroda, karaktera protekle agresije i prirode opsade grada u kojem su najaktivniji, uloge političkog rukovodstva RBiH i njegovih oružanih snaga itd., poklapaju sa stavovima najrigidnijih velikosrpskih i velikohrvatskih političkih predstavnika ili uopće bilo koga ko nastupa s pozicija antibošnjačkog šovinizma

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Vijest da će jedna od sarajevskih ulica konačno dobiti ime po Armiji Republike Bosne i Hercegovine obradovala je svakog iskrenog patriotu. Naravno, postoji izvjesni žal što je ipak riječ o ulici na periferiji, a ne o nekoj naseljenijoj i frekventnijoj u centru grada. Ali u okolnostima u kojima živimo i zbog “ažurnosti” pokazane od dosadašnjih vlasti po ovom pitanju, može se reći: “bolje išta nego ništa” i “bolje ikad neko nikad”. To je jedina vrsta zamjerke koju građanin jednog grada kojeg je odbranila Armija Republike Bosne i Hercegovine može uputiti ovakvoj inicijativi.

Međutim, čini se da postoje i oni kojima ovakve inicijative smetaju, tačnije kojima smeta što se uopće obilježavaju simboli i institucije poput Armije RBiH. Takvi su, izgleda, i poslanici Naše stranke u Kantonu Sarajevo koji su, barem kako izvještava portal BNN, izbjegli glasati o ovoj inicijativi tako što su se na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo na kojoj se glasalo o ulici Armije Republike Bosne i Hercegovine “zapričali”.

Takav providni pokušaj da se zavara javnost, tj. da se u predizbornoj godini izbjegne javno obznaniti vlastito neslaganje s imenovanjem ulice po Armiji RBiH, i to iz ideoloških razloga, ipak neće nikoga zavarati. Čak i da ova informacija nije tačna, a nismo našli da je službeno demantirana, ipak Naša stranka ima već dobro dokumentiranu historiju kontroverznih pogleda i istupa svojih članova u vezi s odbrambeno-oslobodilačkim ratom.

PARADA BEŠČAŠĆA

Prije nešto više od godinu dana, neposredno prije obilježavanja Dana Kantona Sarajevo, zastupnici Naše stranke u Skupštini KS glasali su protiv obilježavanja Dana Kantona, a Sabina Ćudić, zastupnica ove stranke u KS, uputila je zamjerku što se taj dan obilježava prisjećanjem na “ratna dejstva” i korištenjem “ratnih zastava”. Istu argumentaciju upotrijebila je obrazlažući glasanje protiv obilježavanja Dana Kantona time da “dvadeset godina nakon rata ratna dejstva ne mogu biti centralno mjesto u takvim manifestacijama”. Pored providnog sitničarenja kojim je Ćudićka pokušala opravdati ovakav stav, primjetan je i rječnik jako sličan onom s RTRS-a, gdje se zastava RBiH naziva “ratnom”, a opsada Sarajeva “ratnim dejstvima”.

U sličnom duhu nastupio je i Predrag Kojović, predsjednik Naše stranke i njen zastupnik u Skupštini KS, kada je događaje iz nekadašnje Dobrovoljačke ulice od 3. maja 1992. godine pokušao prikazati kao ratni zločin, a poginule oficire agresorske JNA kao nekakve žrtve zločina. I takvo je Kojovićevo mišljenje vrlo slično stavovima velikosrpske politike koja od događaja u Dobrovoljačkoj pokušava napraviti stradanje srpske nejači i ratni zločin.

Da ovakvi čudni stavovi unutar Naše stranke nisu ograničeni samo na Ćudićku i Kojovića, pokazuje i slučaj Amera Tikveše, stručnog saradnika za medije i kandidata Naše stranke za vijećnika u Općinskom vijeću Novo Sarajevo na izborima 2008. godine. Ovaj profesor književnosti i magistar rodnih studija svojevremeno se protivio tome da se termin “agresija” upotrebljava na službenoj web-stranici Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo, tvrdeći da “agresija na BiH nije pouzdan termin” i da se “karakter rata u BiH ne može još uvijek jednoznačno odrediti”.

Tikveši to inače nije bio prvi put da javno dovodi u pitanje karakter agresije na Bosnu i Hercegovinu. Za njega je današnja Bosna i Hercegovina rezultat “građanskog rata”, a čak je i gotovo pa amnestirao negatore genocida u Srebrenici tvrdeći da negatori nisu baš svi odreda srpski nacionalisti i da neki među njima navodno imaju i naučni kredibilitet. Tikveša je svojevremeno negirao i antifašistički karakter ratnog rukovodstva RBiH, nazivajući njegovo djelovanje pragmatičnom mimikrijom, pritom izmišljajući nekakvu “islamizaciju” Armije RBiH. I u Tikvešinom slučaju, baš kao i u izjavama Ćudićke i Kojovića, nailazimo na termine i razmišljanja u vezi s proteklim ratom, kao i karakterizacije njegovih aktera, jako bliske, ako ne gotovo identične velikosrpskom narativu.

Također je zanimljiv, a u tom smislu i simptomatičan slučaj Nine Kisić, advokatice i članice predsjedništva Naše stranke, koja je, kao advokat odbrane zloglasnog vogošćanskog četničkog vojvode Jove Tintora, izjavila da će dokazati “da nije postojao udruženi zločinački poduhvat”, “da su netačne tvrdnje da je došlo do širokog i sistematičnog napada na nesrpsko stanovništvo Vogošće”, “te da je tu bila prva borbena linija”. Gnusno.

VIŠE OD INCIDENTA

No, da takvi stavovi nisu stvar pojedinaca u Našoj stranci, nego političke ideologije, rekli bismo platforme, možda se najbolje može vidjeti na primjeru Tarika Haverića, ideologa Naše stranke i autora (auto)šovinističkog pamfleta Kritika bosanskog uma. Haverić, koji i samo bošnjačko političko organiziranje i bilo kakvo manifestiranje bošnjačkog političkog suvereniteta vidi kao kulturološki i civilizacijski sunovrat, naravno da je neumjereno i sasvim maliciozno kritičan prema ratnom rukovodstvu RBiH.

Štaviše, Haverić za permanentno loše međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini krivi “ideju Alije Izetbegovića o stranačkom predstavljanju naroda”, pod kojom podrazumijeva pravo Bošnjaka na političko organiziranje na nacionalnim osnovama. Haverić je pasionirani korisnik podvale o “islamizaciji” Armije RBiH koju koristi kao opravdanje za svoju odluku da nakon nekoliko mjeseci agresije napusti Sarajevo i dezertira u inostranstvo. Zanimljivo, iako je danas ideolog navodno građanske stranke, koji svo zlo vidi u postojanju društva podijeljenog po nacionalnim osnovama, Haverić je ipak svojevremeno bio zagovornik dogovora o granicama, što je sasvim jasno iz njegovog članka Granice i razgraničenja objavljenog u Našim danima 1. marta 1992. godine, kada je zagovarao nove podjele i razgraničenja tadašnjih republika ako će se odvijati na demokratski način.

STRAH I PREZIR U SARAJEVU

Baš kako neki od istaknutih članova Naše stranke imaju izuzetno diskutabilne stavove u vezi s periodom agresije na Bosnu i Hercegovinu, u vezi s tadašnjim političkim ličnostima i događajima, kao i s današnjim tekovinama tog vremena, isto tako oni imaju i jako upitne stavove u vezi sa sredinom, ljudima i okruženjem u kojem žive i djeluju. Već smo se ranije dotakli (auto)šovinističkog pamfleta Kritika bosanskog uma stranačkog ideologa Tarika Haverića, u kojem autor demonizira skoro baš svaku dimenziju bošnjačkog bića i njegove javne manifestacije, posebno na polju politike i kulture.

Osnovna ideja tog pamfleta, da je nazadak i civilizacijski sunovrat neizbježni rezultat autentične i autohtone bošnjačke misli i djela, tj. bošnjačkog uma i njegove slobode da neometano djeluje, te da su bosanskohercegovačko društvo i Bošnjaci kao narod napredovali jedino kada su bili okupirani od naprednijih i prosvećenijih “drugih”, možda je najvažniji detalj u pokušaju da se razumiju stavovi i političko djelovanje Naše stranke. Haverić, militantni ateistički apatrid, autor sulude šovinističke misli da “današnji život Bosne i Hercegovine potvrđuje da je moralna degradacija dosegnula svoj vrhunac tek nakon što su komunisti / ateisti otišli sa historijske pozornice, a ‘ljudi koji klanjaju i poste’ došli u poziciju da sami utvrđuju sve parametre javnoga života”, uopće nije usamljen u takvim šovinističkim stavovima.

Upravo je sličnim terminima i Dino Mustafić, osnivač i bivši istaknuti član Naše stranke, tumačio današnju stvarnost kada je izjavio kako “samo kultura može spriječiti da Sarajevo postane bošnjački mainstream”. I Mustafić, kao i Haverić u svom pamfletu, govori o “kodu” i o njegovim promjenama. I dok Haverić zagovara promjenu bošnjačkog “kulturnog koda”, koji je, po njegovom mišljenju, glavni generator svih nesreća uslijed svoje imanentne zaostalosti i primitivizma, dotle Mustafić brani nekakav građanski “genetski kod” kojeg ugrožava primitivni “bošnjakluk”. Takav Mustafićev šovinistički pogled, po kojem je kultura nešto suprotno od “bošnjačkog mainstreama”, koji je u tom šovinističkom rječniku termin za primitivizam, kič, lažne vrijednosti, malograđanštinu i šund, također je jako blizak velikosrpskom tumačenju Bošnjaka, bošnjačke kulture, kao i kulturnog stepena svake sredine s dominantnom bošnjačkom većinom. Upravo su se takvim terminima služile bivše Sarajlije velikosrpske provenijencije, koji su iz grada otišli da li na opsjednuta brda, da li na Pale, da li u Beograd, da bi naknadno opravdali svoj postupak tvrdeći da su to uradili bježeći od “zagušljivog duha kasabe” ili tvrdeći da je bez njih Sarajevo sada samo “muslimanska kasaba”, što je u tom svjetonazoru termin za primitivizam.

Neki od prominentnih članova Naše stranke negativno su raspoloženi i prema pitanjima prava bošnjačke većine da izučava maternji jezik kroz nastavni predmet koji će nositi ime po jeziku kojim govore. Tako je, recimo, Sabina Ćudić instrukciju Ministarstva obrazovanja Kantona Sarajevo da se nastavni predmet treba zvati bosanskim nazvala “pravljenjem RS, samo na sarajevski način”.

Pored takvog, najblaže rečeno, nepristojnog poređenja, ona je okarakterizirala takvu odluku Ministarstva diskriminatornom i proizvoljno ustvrdila da je kombinacija jezičkih normi dozvoljena i poželjna. Za Ćudićku je politički i ideološki sasvim normalna i poželjna jezička diskriminacija bošnjačke većine u Sarajevu, tj. diskriminacija onih koji odgajaju djecu u skladu s činjenicom da je bosanski zaseban jezik. Slično mišljenje imao je i Amer Tikveša, koji je još ranije stupidno ustvrdio da je standardizacija različitih jezika na prostoru bivše Jugoslavije ustvari fašizacija i etnizacija i koji se, kao zagovornik tzv. “zajedničkog jezika”, bunio zašto se on ne naziva kako mu je i ime “srpsko-hrvatski”.

I tako dalje, i tako dalje.

Nevjerovatno je koliko se izjave i stavovi članova Naše stranke o nekim suštinskim pitanjima, poput prava na političko organiziranje i vlastiti jezik većinskog naroda među kojim djeluju, kulture i identiteta tog naroda, karaktera protekle agresije i prirode opsade grada u kojem su najaktivniji, uloge političkog rukovodstva RBiH i njegovih oružanih snaga itd., poklapaju sa stavovima najrigidnijih velikosrpskih i velikohrvatskih političkih predstavnika ili uopće bilo koga ko nastupa s pozicija antibošnjačkog šovinizma. Naravno, pretjerano je optuživati Našu stranku i njene članove za odanost takvim ideologijama, no, sasvim je jasno da s velikosrbima i velikohrvatima dijele slične ili identične predrasude u mnogim stvarima.

Ta čudna kombinacija gdje je Naša stranka istovremeno stalno prisutna u javnosti s politikom nekog komunalnog i gradskog nivoa, dok njeni članovi s vremena na vrijeme iznose ovakve stavove u vezi s nekim suštinskim temama, dovodi do toga da se postavlja pitanje: Čija je to stranka? Očito je da su takvi skandalozni stavovi u potpunoj koliziji s vrijednostima, idejama i stajalištima većinskog stanovništva među kojem ova stranka djeluje, te da je riječ o nepomirljivim razlikama. Stoga se pitamo: Šta i koga ova stranka predstavlja, koga i šta tačno zastupa i čija je ona? Možda će vrijeme ponuditi odgovor, ali ono što sigurno znamo jeste da to nije naša stranka.