umobolni tekst Nedžada Latića u kojem iznosi sumnje da je rahmetli Alija Izetbegović sarađivao s UDBOM, ovaj Radončićev “tezgaroš” odlučio je izmijeniti iskaz. Latić sada tvrdi da Izetbegović nije sarađivao s UDBOM nego s KOS-om, i to direktno s nekadašnjim šefom te službe Aleksandrom Vasiljevićem. Pri tome se Latić poziva na neke svoje navodne beogradske veze i konekcije koje mu serviraju informacije i navodno potvrđuju takva “saznanja” iz drugih izvora. Uz spominjanje stanovite isporuke kokošijih jaja, ovako to u svom novom tekstu opisuje Radončićev “kokošar” Nedžad Latić:

“Negdje 1984, kako mi je priznao moj izvor iz SDB-a, Alija je ‘leg'o na rudu’. Obećali su mu olakšice u KPD-u, ranije puštanje iz zatvora, stan, zaposlenje i vraćanje građanskih prava, a to je značilo vraćanje putnih isprava i pasoša. Ovo su znala samo trojica funkcionera SDB-a: Zgonjanin, Musić i Alibabić. Naravno, o svemu je morao biti obaviješten i Beograd. Vjerovatno je zato bez znanja SDB-a Aleksandar Vasiljević, tadašnji šef KOS-a, doputovao u Foču i tajno, mislim da je to bilo 1987. godine, posjetio Aliju. Predstavio mu se kao službenik SDB-a iz Beograda. Razgovaralo se o uvjetima zatvorenika, odnosu policajaca prema njima itd. Uslijedila su tri takva razgovora ‘u četiri oka’. Vjerujem, a to mi je potvrđeno u samom Beogradu, da postoje snimci tih razgovora pohranjeni u arhivima Saveznog SDB-a, kojeg danas kontrolira BIA. Čak mi je preko posrednika nuđena prodaja istih po basnoslovnoj cijeni. Navodno je Vasiljević dogovorio s direktorom KPD Foča da ‘zatvorenika’ uvuče u ‘zamku’. S obzirom na to da je ‘zatvorenik’ radio u administraciji ‘KPD ekonomije’ koja je sedmično isporučivala i 3.000 kokošjih jaja nekim hotelima na Jadranu, nastala je neka knjigovodstvena malverzacija po kojoj je netačno prikazana isporuka od 5.000 jaja. Nije jasno ko je napravio malverzaciju, ali sumnje i optužbe su pale na zatvorenika…”

Zanimljivo je da Latić, optužujući druge za saradnju s Beogradom, nema nikakvih problema da tvrdi da sam ima veze i konekcije na takvim adresama, i to obavještajne prirode, a još je zanimljivije da su one za njega relevantne. Postavlja se pitanje: Zašto propali novinar Nedžad Latić sve ovo radi?

Na to pitanje vrlo lahko možemo pronaći odgovor ako znamo šta ovih dana piše “Dnevni avaz”, novina pod specijalnim konsultantskim uslugama Fahrudina Radončića, koji je istovremeno vlasnik i “kokošijih jaja” Nežada Latića. Naime, u “Avazu” je trenutno u toku Radončićeva medijska ofanziva na ono što bi mogli nazvati “Alijinim naslijeđem”. Glavni pravac ove ofanzive koristi se nekadašnjim pisanjima Munira Alibabića Munje, prekaljenog službenika jugoslavenskog SDB-a, dok pomoćni pravac ide preko Latića i portala koji ovaj “uređuje”. Radi se o još jednom od neprekidnih pokušaja da se kompromitira ideja bošnjačkog političkog subjektiviteta i suvereniteta i njegovih autentičnih nosioca kakav je bio rahmetli Alija Izetbegović, a sve ne bi li podmetnuti i neautentični kvazilideri poput Radončića stekli legitimitet.

Upravo radi toga treba diskreditirati bošnjačke političke predstavnike koji su stoljetnu borbu i želju bošnjačkog naroda za vlastitom državom i ostvarili, a to je prije svega Alija Izetbegović, i kao stvarna historijska ličnost i kao simbol te borbe. Metoda je uvijek ista, preko diskreditacije rahmetli Alije Izetbegovića treba diskreditirati i put u nezavisnost i tekovine odbrane od agresije, kao i svaki politički izbor napravljen u tom periodu. Dovesti u pitanje sve i svakoga, uvesti opće nepovjerenje i sumnju u bošnjačke redove, navesti Bošnjake da se međusobno optužuju i isljeđuju, urušiti sve vrijednosti, obesmisliti sve norme i zamutiti vodu toliko da i Radončićeva kolaboracionistička politika postane prihvatljiva bošnjačkoj javnosti.

I dok Radončićev Dnevni avaz to radi direktno preko Munira Alibabića Munje i njegovog pamfleta “Bosna u kandžama KOS-a” iz 1996. godine, dotle se Radončićev Nedžad Latić upotrebljava kao navodni Alijin intimus ili porodični prijatelj, mada to Latić nikada nije bio, da i sam optuži Aliju za slično, te da “Avazovim” optužbama da legitimitet i težinu. Mogli bismo to nazvati i operacija pod kodnim nazivom “Bosna u raljama Fahrudina Radončića”. Namjere i ciljevi Radončića i njegovih mentora su jasni i pticama na grani, ali Latićevi razlozi puno su prizemnije prirode.

Da ponovimo, Latić bilo kakvu relevantnost koju ima u javnosti duguje isključivo percepciji koju je sam javno nametao, nekadašnje navodne bliskosti s Alijom Izetbegovićem. Latić od početka svog javnog djelovanja na ovaj ili onaj način živi od simboličke težine imena Alije Izetbegovića. Prvo je koristio ime Izetbegovića kao krivotvorenu ulaznicu u krugove u koje nikada ne bi mogao ući niti svojom pameću niti ugledom niti bilo kakvom ličnom sposobnošću, a nakon toga je svoje hagiografske tekstove i panegirike o Aliji pokušavao upotrijebiti kao stepenice za lično napredovanje. Kada više nije mogao parazitirati na taj način i kada je nanjušio političku promjenu klime, okrenuo je ćurak te je dugo vremena živio od iznošenja u javnost tračeva o intimi porodice Izetbegović, da bi sada, kada je dobio naređenje od vlasnika svojih “kokošijih jaja”, počeo otvoreno demonizirati čovjeka koji je jedini razlog zašto je Latić javna ličnost bilo kakvog kalibra.

Ovakva vrsta paraziterstva i najbesramnijeg nametništva, u kombinaciji s krajnjom nezahvalnošću i odsustvom bilo kakve ljudskosti ili barem osnovne pristojnosti prema ljudima od kojih se imalo koristi, jeste tipična za nepristojno ambiciozne mediokritete poput Latića. Ipak, Latić, kao serijska štetočina koja je uništila svaku pozitivnu ideju i projekt kojeg se dotakao ovaj se put debelo preračunao jer “Alijino naslijeđe”, imidž i simboliku koju on ima u bošnjačkom narodu i pozitivne tekovine proizašle iz njegovih vremena neće moći ni obezvrijediti niti uništiti. Latić ustvari ovim samo opisuje vlastito dno i nemoral na koji je spao. Ovaj čovjek sveo se na to da postane pljuvačka iz Radončićevih usta, i to direktno u lice bošnjačkom narodu.