Ljevičarska štampa u Sarajevu zaista održava stari plamen, tj. i dalje nosi štafetu nekadašnjih vremena kada su se mnoga viđena pera njihovih listova, sve od reda uzorni drugovi koji su se gnušali nacionalista – posebno onih “muslimanskih” – nekako preko noći našla na obroncima brda iznad opsjednutog glavnog grada.

Otkada je počeo pisati za ekstremni hrvatski portal Dnevnik.ba, dugogodišnji novinar i kolumnist Oslobođenja Josip Vričko konačno je procvjetao u svom punom crveno-bijelom karo sjaju. Je li riječ o prikladnijem radnom okruženju, u kojem bolje uspijeva njegova vrsta, (Dnevnik.ba je bivši Pincom, koji se proslavio fotošopirajući vatreno oružje u rukama navijača “Sarajeva” za vrijeme navijačkih nereda u Širokom Brijegu), ili mogućnosti da konačno više ne mora mimikrijom građanskog anacionalizma i ispraznim floskulama prikrivati vlastiti šovinizam, nije nam poznato.

Šta god bilo u pitanju, Vričko zvuči dosta prirodnije i iskrenije. Inače, ovakvi ideološki prevrati tipični su za mnoge nekadašnje novinare Oslobođenje, Dana, ali i nekih drugih samozvanih “antifašističkih”, tj. ljevičarskih sarajevskih portala i listova s čijih stranica godinama čitamo tužbalice ugroženih drugova građana u vezi s narastajućim bošnjačkim nacionalizmom, da bi odjednom isti ti drugovi promjenom radnog ili mjesta življenja evoluirali u najprimitivnije branitelje nacionalizma, pa i šovinizma.

Sjetimo se samo skorijeg slučaja Vuka Bačanovića, koji je od rado viđenog gradskog komesara evoluirao u vojvodu u egzilu. Ili je vojvoda uvijek i bio? U tom smislu možemo reći da ljevičarska štampa u Sarajevu zaista održava stari plamen, tj. i dalje nosi štafetu nekadašnjih vremena kada su se mnoga viđena pera njihovih listova, sve od reda uzorni drugovi koji su se gnušali nacionalista – posebno onih “muslimanskih” – nekako preko noći našla na obroncima brda iznad opsjednutog glavnog grada.

Znači li to da ovi mediji nisu ništa naučili iz vlastitog iskustva, privlači li lahkoća subverzivnog i mimikrijskog djelovanja putem takvih medija određene vrste osoba ili su i sami ti mediji propagandne ispostave određene ideologije koja prikriva svoje pravo lice – teško je reći. Možda bi najbliže tačnom odgovoru bilo to da je riječ o svemu navedenom.