Nedugo nakon pravosnažne oslobađajuće presude, Jurišić je počeo pisati knjigu u kojoj je, između ostalog, dokumentirao mišljenje pravne struke, zbog čega je nedužan proveo tri i po godine u pritvoru, te zašto je lažno optužen i zašto tužilac i prvostepeni sud nikad nisu uspjeli dokazati njegovu krivicu. Knjigu Istinom do pobjede nedavno je promovirao u Tuzli

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Kada je u maju 2007. godine uhapšen na beogradskom Aerodromu “Nikola Tesla”, Iliji Jurišiću, Tuzlaku koji je 15. maja 1992. godine branio svoj grad od bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), život se potpuno promijenio. Nakon što je uhapšen pred očima svoje supruge Stoje, sina, snahe i dvije unuke, Jurišić je nevin u pritvoru u Beogradu proveo tri i po godine, tokom kojih mu je zdravlje nepopravljivo narušeno.

Tužilaštvo za ratne zločine Srbije teretilo ga je da je, suprotno dogovoru o mirnom povlačenju, kao dežurni operativnog stožera Stanice sigurnosti Tuzla 15. maja 1992. godine naredio napad na kolonu vojnika JNA koja se povlačila iz kasarne Husinska buna i da je tom prilikom poginuo 51 vojnik, a oko 50 ih je ranjeno.

Proces protiv njega vodio se devet godina. Bilo je to devet godina pritiska, strepnje, nemira, razočarenja i nepravdi. Bile su to godine zatvorskih ćelija u kojima je, iako ga nisu fizički maltretirali, Ilija Jurišić danonoćno morao biti na oprezu zbog moguće osvete drugih jer, kako je to kasnije rekao, svaki je zatvorenik imao nekog svog koji se borio ili je poginuo na nekom ratištu u Bosni. Bile su to godine bolničkih soba i hodnika, kao i hrabrih odlazaka na suđenje u Beograd iako su ga prijatelji molili da to ne čini jer su smatrali da bi ponovo mogao biti uhapšen. Bilo je to devet godina iščekivanja da se dokaže da je branio svoj grad i građane od onih koji su prilikom “povlačenja” počeli pucati na civile i pripadnike policije. Godinama je čekao pravdu, nadajući se da sudovi s one strane Drine neće biti pristrani. Dočekao je pravdu, no put do nje bio je trnovit i bolan.

Prvostepenom presudom Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu Ilija Jurišić bio je osuđen na 12 godina zatvora. No, zbog pogrešnog tumačenja i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, presuda je ukinuta.

Pred Apelacionim sudom u Beogradu izjavio je da su mu savjest i obraz čisti te je zamolio sudije da dobro razmotre svoju odluku kako ne bi osudili nevinog čovjeka.

Zbog nepostojanja dokaza da je naredio napad na kolonu vojnika JNA, Apelacioni sud u Beogradu u martu 2016. godine pravosnažno ga je oslobodio optužbe za ratni zločin.

U junu ove godine u Višem sudu u Beogradu počele su rasprave o tužbi Ilije Jurišića protiv Republike Srbije zbog naknade štete za tri i po godine provedene u pritvoru nakon hapšenja.

Nedugo nakon oslobađajuće presude, Jurišić je počeo pisati knjigu u kojoj je, između ostalog, dokumentirao mišljenje pravne struke, zbog čega je nedužan proveo tri i po godine u pritvoru te zašto je lažno optužen i zašto tužilac i prvostepeni sud nikad nisu uspjeli dokazati njegovu krivicu.

Knjigu pod nazivom Istinom do pobjede nedavno je promovirao u Tuzli, a tom prilikom izjavio je da je ona “ispisani nezaborav jednog tužnog i ružnog vremena u historiji njegovog života i jedne crne tačke koju nije mogao preskočiti”.

“Istina je da nisam obolio od virusa mržnje i osvete, jer u suprotnom bih bio sigurno trajna žrtva i pružio bih šansu progonitelju da i dalje čereče moju dušu i tijelo”, rekao je Jurišić, koji je u knjizi objavio dokumente, kao i tekstove iz dnevnih novina i izjave ljudi koji ga poznaju, te pisma podrške, darove i čestitke nakon oslobađanja.

“Zaista me raduje što sam uspio da pregazim i pregrmim put od žrtve do konačne pobjede. Kada sam završio rukopis ove knjige, psihički sam se rasteretio”, poručio je Jurišić.

Na promociji knjige novinare je zanimalo da li će autor jedan primjerak knjige poslati bivšem srbijanskom tužiocu za ratne zločine Vladimiru Vukčeviću, koji je, sjeća se Jurišić, nakon hapšenja sazvao pres-konferenciju i novinarima rekao da je uhapšen monstrum iz Tuzle, da bi nakon Jurišićevog puštanja iz pritvora rekao da zna da je on kolateralna šteta u odnosima dviju država.

“Vukčeviću bih rado poslao jedan primjerak, ali znam da to on neće čitati jer bi u toj knjizi vidio svoju sramotu”, ogovorio je Jurišić novinarima.

Govoreći o Jurišićevoj knjizi, profesor Mirko Pejanović, član Akademije nauka i umjetnosti BiH, rekao je da se do pobjede može doći ako postoje snažna volja i moralna snaga.

“Ovo je knjiga koja ne svjedoči samo o tome kako je i zašto podignuta optužnica protiv Jurišića od strane tužilaštva u Beogradu nego govori o tome kako je jedna optužnica bila politički zasnovana i motivisana. Knjiga govori i o tome da je Ilija Jurišić bio uvjeren da su na njegovoj strani pravda i istina, za koje se odlučio i boriti, a to ga je dovelo do pobjede. Kada sam čitao rukopis i spremao recenziju, imao sam emotivna opterećenja za ono što čitam, a možete zamisliti kakva je on opterećenja imao i sve ih je prevazišao. Pobijedio je sve pritiske i zatvorske torture i uz pomoć advokata kojeg je odabrao (Đorđe Dozet, op. a.) pobijedio je pravni i politički populizam i proces je doveo do istine, a to je odluka Apelacionog suda da je Ilija Jurišić slobodan. Treba reći i da je ovo knjiga koja govori o autoru, o optužnici i međudržavnim odnosima Srbije i Bosne i Hercegovine, ali najviše o odnosu grada i građana Tuzle prema svom Iliji Jurišiću i možda će novodolazećim generacijama ovo djelo pomoći da spoznaju istinu o Tuzli i istinu o organizaciji grada i, kroz to, istinu o odbrani Bosne i Hercegovine. Na svemu ovome treba čestitati Iliji Jurišiću”, poručio je Pejanović.