Pogrešnu sliku o “razmetanju” bosanskog jezika upotrebom glasa h mogu upotpuniti i ovi podaci o riječima koje su s glasom h bile normirane u Pravopisu srpskohrvatskog književnog jezika Aleksandra Belića iz 1950. i Pravopisu hrvatskoga ili srpskoga jezika Dragutina Boranića iz 1951. godine, koji su bili u upotrebi do izlaska Pravopisa srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga književnog jezika 1960. godine.

U Boranićevu Pravopisu, koji je bio pravopisna norma u Hrvatskoj, zabilježeni su ovi oblici s h: aždaha i aždaja, buha, buzdohan i buzdovan, duhan i duvan, gluh, havan, hendek i jendek, kihati, kihavica, mahrama, običnije marama, mehlem, običnije melem, muha, pastuh, proha i proja, promaha i promaja, stahor, suh, uho i uvo.

U Belićevu Pravopisu, koji je bio pravopisna norma u Srbiji, zabilježeni su ovi oblici: buzdovan = buzdohan, buva = buha, gluv = gluh, duvan = duhan, kijati = kihati, kijavica = kihavica, mahrama (marama), melem (mehlem), muha = muva, pastuv = pastuh, promaja = promaha, proha = proja, stahor, suh = suv, truhnuti, truhlež, uho = uvo, havan (avan), hendek = jendek.

Kao što se iz prethodnih primjera može zaključiti, upotreba glasa h nije strana savremenim pravopisima hrvatskog i srpskog jezika, kao što nije bila strana ni pravopisima kojima je regulirana pravopisna norma u Srbiji i Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata. Kritiziranje, pa i ismijavanje bosanske pravopisne norme od “mlogoznanih” forumskih, analitičarskih i kolumnističkih stručnjaka zbog “pretjerane” upotrebe fonema h samo je odraz težnje da se omalovažavaju govornici bosanskog jezika, ali i nepoznavanja onoga o čemu se pokušava pisati ili govoriti.