Vijenac

U Sarajevo je došao 1930. godine, gdje je bio urednik Novog Behara. Radio je i kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, Tehničkoj školi i Učiteljskoj školi. Jednu školsku godinu proveo je i kao profesor u Podgorici. Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao lektor i intendant Narodnog pozorišta u Sarajevu, zbog čega je, između ostalog, osuđen na petnaest godina zatvora. Prije nego što je završio u zatvoru, Alija Nametak objavio je knjige Bajram žrtava (Zagreb, 1931), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941), Za obraz (Zagreb, 1942), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943), Dan i sunce (Zagreb, 1944) i Abdullahpaša u kasabi (Sarajevo, 1945).

U izvještaju o radu KPD Zenica upućenom Ministarstvu unutrašnjih poslova (Odjeljenju za izvršenje kazni), od decembra 1946. godine, navodi se: “Najveća kazna izrečena je osuđeniku prof. Aliji Nametku, koji je pokušao proturiti jedan svoj dnevnik sastavljen u ovom Domu za vrijeme njegove istrage. U dnevniku je iznosio najveće laži i izmišljotine, kojima su vrijeđane naše narodne vlasti i razni rukovodioci pri ovome Domu. Dnevnik je ustupljen naslovu, te molimo da se dobro pregleda i ustanovi da li postoje možda i nova krivična djela ovog osuđenika. Za ovaj njegov prestup Uprava ga je kaznila najvećom kaznom koju predviđa Kućni red, a to je da su mu kombinirano izrečene sve vrste kazni predviđenih u Kućnom redu, izuzev preseljenja iz jednog KPD u drugi, što je kompentencija naslova.”

U arhivi KPD Zenica sačuvan je i arhiviran dokument s podacima o osuđeniku: “Alija Nametak, MB.1444/I: Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Kazna mu je smanjena na 10 godina. Početak kazne 8. 4. 1945. godine. Istek kazne 8. 4. 1955. godine. Dana 6. 5. 1954. godine uslovno pušten (broj. 5262/54). Osuđen je: zbog toga što je od 1941. godine pa za čitavo vrijeme okupacije, na dužnosti profesora i književnika, novinara, sekretara glavnog odbora ‘Narodne Uzdanice’, intendanta i lektora Narodnog pozorišta djelovao kao ustaški ideolog i agitator. Što je kroz svoje javne istupe, pripovijetke i novinske članke služio okupatoru i ustaškom pokretu. Učestvovao u pljački i rasprodaji otete imovine Srba i Jevreja, kao član nadzornog odbora.”

Nametak, ustvari, uopće nije služio ustaškom pokretu, već je u teškom vremenu okupacije nastojao sačuvati dostojanstvo radeći na afirmaciji kulture, kako je primijetio i Nadan Filipović: “Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u travnju 1945. godine, partizani, tačnije ‘partizanski osloboditelji’ su ga osudili na petnaest godina teške robije samo zato što se tokom rata uopšte nije petljao u politiku, niti je surađivao s režimom Nezavisne države Hrvatske, već zato što je i u ratnim okolnostima ostao aktivni djelatnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine”, ističe Filipović u tekstu (T)ko je u Bosni i Hercegovini bio Alija Nametak.

Istaknuti bosanskohercegovački orijentalni filolog prof. dr. Fehim Nametak, sin Alije Nametka, u razgovoru za Stav rekao nam je da je svog oca prvi put vidio kad mu je bilo četiri-pet godina. “Išao sam s majkom da ga posjetimo u zatvoru i tad sam vidio jednog stranca. Kad je izišao iz zatvora, meni je bilo jedanaest godina i tada se još nisam mogao naviknuti na jednu stranu osobu u svom životu. Međutim, vrlo brzo nestalo je te distance između nas jer je on bio krasan roditelj koji je svu svoju ljubav i pažnju pokazivao i prema majci i prema nama, svojoj djeci. Od njega nikad nisam čuo neku ružnu riječ. Na kraju krajeva, imao je veliki utjecaj na mene i moje sestre. Čak mi je pomogao i u izboru profesije, jer tad, kao mladić, još nisam imao do kraja izgrađenu predstavu o tome čime da se bavim. Na njegov poticaj upisao sam orijentalistiku”, prisjeća se Fehim Nametak.

Izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, novovjekovni Bašeskija – kako Aliju Nametka oslovljavaju neki autori zbog njegove knjige Sarajevski nekrologij – ponovo je počeo objavljivati tek nakon dugogodišnje šutnje (Trava zaboravka 1966. i Tuturuza i šeh Meco 1978), i to u Zagrebu, jer u Bosni i Hercegovini prostora za objavljivanje Nametkovih knjiga tada nije bilo. Ipak, njegovo je književno djelo dugo ostalo u sjeni biografije i činjenice da je, iako nevin, osuđen na robiju kao “sluga ustaškog pokreta”.

Fehim Nametak kaže da su neki veliki književni kritičari, poput Muhsina Rizvića i Dubravka Jelčića, u svojim radovima isticali da je Nametak vrhunski pisac. “Od nekih drugih je dobio negativne ocjene, ali mislim da se radilo o političkom otklonu od njegovih dijela. Međutim, od svih kritika najgora je bila zavjera šutnje koja je pratila njega i njegovo djelo, jer se o njemu naprosto nije moglo govoriti. I danas imate pripadnike nekih malih stranaka koji svoje frustracije istresaju ne samo na njemu nego i na drugim ljudima od velikog formata iz naše kulturne baštine. Ali, i to loše i negativno pisanje nanosi manje štete nego ta dugogodišnja zavjera šutnje koja je pokušala izbrisati Aliju Nametka iz pamćenja naroda kojem je pripadao. Kad je moja rahmetli majka podnosila molbe za pomilovanje i puštanje iz zatvora mog oca, i kad je otišla jednom visokopozicioniranom političaru i pitala kad će ga pustiti, on joj je odgovorio: ‘Kad ga zaboravi čaršija.’ Dakle, kad više ništa ne bude značio u svojoj sredini, onda može na slobodu”, kaže Fehim Nametak.

Alija Nametak intenzivno se bavio skupljanjem i objavljivanjem usmene književnosti i etnografske građe. Putovao je po Bosni i Hercegovini, a poslije i po Turskoj, bilježeći i snimajući načine upotrebe lingvističkog koda bosanskog jezika u raznolikim skupinama Bošnjaka. Fehim Nametak prisjeća se da je njegov otac često putovao s magnetofonom i snimao živi bosanski jezik po Bosni i po Turskoj. “Jedan dio tog rada sačuvan je u Zemaljskom muzeju, gdje je radio na Institutu za proučavanje folklora. Vrlo mali dio tog rada je publiciran, možda 5-6% od svega što je snimio.

Međutim, dogodila se i jedna vrlo zanimljiva, a možda je bolje reći šokantna stvar. Kad sam priveden od policije 1983. godine, nakon mog odlaska u Iran, došli su mojoj kući i tražili kompromitirajući materijal. Među knjigama koje su pokupili pronašli su u jednoj ladici četrnaest kaseta koje je babo snimio u Turskoj. Kad mi je poslije izvjesnog vremena vraćen zaplijenjeni materijal, među vraćenim stvarima nije bilo kaseta. Oni su mi rekli da mogu vratiti i kasete, ali da su izbrisali njihov sadržaj. Protiv toga se tada nije moglo boriti. To je nešto što i danas ne mogu preboljeti. Radilo se o vrlo značajnom materijalu kojeg je moj otac snimio putujući od svojih sredstava. On nije samo proučavao bosanski jezik naših iseljenika već je ujedno i zapisivao bošnjačku usmenu književnost”, ističe Fehim Nametak.

Većinu svojih putovanja izvan Bosne i Hercegovine Alija Nametak poduzimao je od 1973. godine, kad se penzionirao, pa do osamdesetih godina prošlog stoljeća. “Uvijek su ga zanimali Turska i naše iseljeništvo ondje. Naravno, tada nije bilo govora da ga neka institucija pošalje u Tursku. Mislim da to ni njemu nije padalo napamet. Ne treba zaboraviti da je moj otac dobar dio svog života na slobodi proveo bez pasoša, pa je koristio one godine kad je mogao putovati i kada je o svom privatnom trošku radio ta istraživanja. Mislim da je sve do majčine smrti 1982. godine putovao po Turskoj obilazeći bošnjačka sela i snimajući i bilježeći ono što je zatekao”, prisjeća se Fehim Nametak.