Dnevni list Oslobođenje objavio je 23. augusta 2016. godine članak Autohtona slavenska umjetnost Muharema Bazdulja o međunarodnoj nominaciji stećaka na Listu UNESCO-a. U članku se u negativnom kontekstu spominje tzv. bošnjačka (kvazi)elita i akademik prof. dr. Ibrahim Pašić. Ibrahim Pašić je u dvama navratima dostavio Oslobođenju svoj odgovor na Bazduljev tekst, koji Oslobođenje nije objavilo. U svom reagiranju Ibrahim Pašić baca novo svjetlo na pritajivane i do sada nepoznate motive nominacije i srpskohrvatsko svojatanje stećka
elite i Ibrahima Pašića, Bazdulj se “poziva” na Miroslava Krležu i njegovo književno djelo, u pogrešnom uvjerenju da ga historičari neće razumjeti. Međutim, Krležini stećci pripadaju isključivo bogumilskoj Bosni, o kojoj 1951. godine piše:</p>
<p>“Bogumilska Bosna, koja je od XIII stoljeća bila utočište slobodnih mislilaca zapadno-evropskog manihejskog svijeta, bogumilska Bosna, koja se više od trista godina opirala prevlasti latinske i grčke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigeza sjedište patarenskog univerziteta. Bosna, koja je pretrpjela nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva, ta nevjernička zemlja pala je na veliku radost Svetog Oca, koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka.”</p>
<p>Očigledno, srednjovjekovna je Bosna za Krležu “bogumilska Bosna” što je pretrpjela “nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva”, koji vladaju Hrvatskom od 1102. godine. Prema tome, stećci za Krležu nikad nisu bili srpski (raški), hrvatski i crnogorski (dukljanski) nadgrobni spomenici”, kako dio zajedničke “balkanske, slavenske kulture”, kao nešto “što pripada cijelom ‘južnoslovjenskom reljefu'”, što Bazdulj lukavo podmeće Krleži! Na stranu to što u Bazduljevom “reljefu” izostaju ostali Južni Slaveni, Makedonci, i Slovenci, kod kojih stećaka nema – i gdje će ih Bazdulj možda pronaći. U Bosni, u kojoj srpsko i hrvatsko ime nije poznato sve do druge polovine 19. vijeka, ispod stećaka nisu mogli biti sahranjeni srpski, hrvatski i crnogorski križari.</p>
<p>U časopisu <em>Stav</em>, kojega Bazdulj uvredljivo naziva “novokomponovanim nedjeljnikom”, objavljivani su i moji naučno utemeljeni članci iz kojih je razvidno da je stećak, prije svega, bošnjački historijski i nacionalni nadgrobni spomenik te da su, po istraživanjima eminentnih historičara Vladimira Ćorovića i Vladislava Skarića, Bošnjaci “čuvali grobove svojih predaka sve do najnovijeg doba”. Na drugoj strani, Hrvati i Srbi uništavali su masovno stećke, čak i na onim mjestima na kojima se, da su katolički i pravoslavni nadgrobnici – kao posvećeni nadgrobni spomenici diljem katoličkog i pravoslavnog svijeta – nikako ne bi smjeli uništavati, a to su katoličke i pravoslavne crkve. Kako piše Vladimir Ćorović: “Kod groblja je uopšte bila od pamtiveka tendencija da ostanu pošteđena, da budu ‘večni dom’ ili ‘večna kuća’ pokojnika, da on tu počiva mirno, u ‘večnom pokoju’, neuznemiravan ni od koga. Uvek su propisivane oštre kazne ne samo za onog ko bi oskrnavio grob nego i za srodnike onih koji bi nedozvoljeno oštetili ili upotrebili tuđ grob.” Međutim, zbog uništavanja stećaka nije bilo kazne. Na tlu Bosne i Hercegovine i pograničnim područjima Hrvatske, Srbije i Crne Gore stećci su, kao najobičniji građevinski materijal, uništavani prilikom izgradnji 69 katoličkih i 83 pravoslavne crkve, nasuprot 4 džamije u čijim su temeljima pronađeni stećci.</p>
<p>U svom članku Bazdulj upotrebljava srpskohrvatski glagol <em>trućati</em> u značenju <em>koješta govoriti</em>, <em>bulazniti</em>, <em>lupetati</em>. (<em>Hrvatski enciklopedijski rječnik</em>, tom 11, str. 144.) i pripisuje ga Ibrahimu Pašiću. Zasigurno, riječ nije naučio u roditeljskom domu iz razloga što je njegova majka, inače poznata književnica, u svom književnom opusu “ne rabi”. Očito, Bazdulj se svojim novokomponovanim jezikom dodvorava politički motiviranoj hercegbosanskoj znanosti, koja u naučnu terminologiju nastoji uvesti sintagmu <em>hrvatski stećak</em>, <em>humčica</em> umjesto <em>bosančica</em> itd. A u vezi s etničkom pripadnošću bosanskog stećka, koji zasigurno ne pripada etničkim Hrvatima, kao ni Srbima i Crnogorcima, Bazdulja i njegovog “duhovitog i jetkog” mentora upućujem na hrvatskog historičara i književnika Lovru Katića (1887–1961), koji o hrvatskim uništavanjima stećaka na prostoru Imotske krajine piše:</p>
<p>“Kako su u ovom kraju stradali stećci, dokazom je ovo, što su nam pripovijedali seljaci. Imala se graditi nova crkva u Slivnom. Neki su htjeli da se gradi ovdje na ‘Grebniku’. Drugi su bili za položaj gdje se sada nalazi. Pogodili su se, da će se graditi ondje, gdje ima više stećaka, i kad su ih prebrojali, našli su da ih ima više tamo nego na ‘Grebniku’. Danas, kako nam rekoše, nema ni jednog stećka kod crkve! Upotrijebljeni su kao građevinski materijal.”</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ukradeni rodni list bosanske državnostiSljedeći članak
Konačno: Sarajevo dobilo Trg Prvog korpusa Armije R BiH
