Treba postaviti pitanje istinskih razloga za ovakvu gužvu na političkoj sceni u Bošnjaka. Šta su uzroci ovakve atomizacije i heterogenosti, pogotovo u svjetlu toga da ne postoji ideološka profiliranost niti jednog od “novih” političkih projekata niti da izdaleka postoji mogućnost da će glasačko tijelo dobiti među Hrvatima i Srbima? Je li za ovakav “višak demokratije” odgovorna specifična politička kultura u Bošnjaka ili je u pitanju izvana podstrekivana višedecenijska kampanja stalnog traženja alternative “bošnjačkim nacionalistima”, a sve radi rješavanja “problema Bošnjaka” i njihovog neutraliziranja kao suverenog političkog faktora

PIŠE: Mustajbeg Drnišlić

Svjedočili smo buran vikend na političkoj sceni u BiH, tačnije na bošnjačkom samoproglašenom lijevom, alternativnom i građanskom krilu. No, prošli vikend bilježimo i formiranje tzv. Nezavisnog bloka na poziciji koja bi trebala predstavljati bošnjački desni centar, iako mi do današnjeg dana ne znamo kuda bi tačno svrstali grupaciju političara koja se odvojila od SDA. Dakle, nakon određenog zatišja gdje se istupalo pojedinačno i uglavnom saopćenjima, pa i kroz statuse na društvenim mrežama, tokom ovog vikenda imali smo nekoliko zanimljivih, konkretnih i gotovo istovremenih događaja. Krenimo redom.

KOMŠIĆ I NIKŠIĆ: POVRATAK POTPISANIH

U subotu, 9. septembra, predsjednici Socijaldemokratske partije i Demokratske fronte Nermin Nikšić i Željko Komšić potpisali su dokument o saradnji ovih dviju stranaka. Kako su tom prilikom naveli u svojim izjavama, radi se o sporazumu njihovih stranaka o saradnji i zajedničkom nastupu, pri čemu svaka od ovih dviju stranaka i dalje zadržava autonomiju. Također su pozvali i ostale “antifašističke” i “antinacionalističke” stranke da se priključe njihovom “lijevom bloku”, a pri tome su izjavili da odbijaju saradnju sa svim “nacionalističkim” strankama, posebno naglasivši SDA i HDZ. Nekoliko je zanimljivih detalja u vezi s ovakvim subotnjim nastupom Nikšića i Komšića i njihovim izjavama. Prvo je njihova najava povratka. Možda se Komšiću i Nikšiću njihovo izbivanje s vlasti činilo dugim i teškim, no građanima baš i nije, pogotovo jer su i jedan i drugi bili agilni s kataklizmičnim saopćenjima o stanju države i društva, što iščitavamo kao želju da budu kontinuirano prisutni u javnosti.

Pošto kroz kontinuirana opozicijska zanovijetanja (najčešće usiljene, bezidejne i neopravdane ideološke obračune bez konkretnih ideja kako unaprijediti društvo) nisu nestali iz javnog prostora, ova najava povratka jeste svojevrsna trijumfalna najava željenog povratka na vlast. Druga zanimljivost jeste da Komšić i Nikšić pozivaju na saradnju ostale “antifašističke” i “antinacionalističke” stranke s pozicije domaćina, tj. pozivaju ih da pristupe njihovom “lijevom bloku”. Izgleda da Komšić i Nikšić svoje stranke vide kao stožer i neku vrstu “pijemonta” ljevice u BiH, dok drugi imaju ulogu pridruženih članova i povremenih satelita, što je pozicija koja unaprijed iritira neke od onih koji su pozvani na pridruživanje. Također, u njihovim izjavama ponovo imamo već poslovično poistovjećivanje pojma antifašizam s pojmom antinacionalizam, koji se dovode u istu ravan, što ustvari služi tome da suprotnu političku stranu prepoznamo kao fašiste i nacionaliste. Već viđeno.

Jedan od problema koje su potencirali u vezi sa sadašnjim stanjem vlasti tiče se nepostojanja parlamentarne većine. Ako povjerujemo njihovim izjavama da neće sarađivati sa SDA-om i HDZ‑om, pitanje je kako onda misle osigurati parlamentarne većine? Jedino ako ne misle da će SBB Fahrudina Radončića osvojiti onoliko koliko osvaja SDA i HDZ zajedno. Sudeći prema lokalnim izborima 2016. godine, to je nemoguće. Štaviše, njihove su izjave kontradiktorne svakome ko je iole svjestan pokazatelja izborne statistike u BiH. A izjave o pozitivističkoj kampanji mogli bismo prihvatiti da se ona za sada ne zasniva na tvrdnjama o tome da trenutno ništa ne valja, ali će sve biti drukčije i bolje samo kada oni dođu na vlast.

Sumnju u Nikšićevu i Komšićevu ozbiljnost bude i infantilne natuknice o nekakvim misterioznim saradnicima iz RS-a koje navodno za sada ne žele otkriti. Ako znamo stanje na političkoj sceni u manjem entitetu, ova se priča prije čini kao fantastična izmišljotina kojom se pokušava legitimizirati prethodna fantastična izmišljotina o parlamentarnoj većini bez “nacionalističkih” stranaka. Doduše, možda Nikšić i Komšić ne smatraju SDS ili SNSD nacionalističkim strankama. Svojevremeno nije ni Zlatko Lagumdžija. Međutim, ovo je samo jedan od pokušaja da naglase da se oni ne zatvaraju u tzv. etnonacionalne torove, već ispred sebe nose pridjeve multietnički i bosanskohercegovački. Naravno, to bi bilo u redu da glasove ne ubiru od Bošnjaka, ovako nije u redu i krajnje je licemjerno.

Također, tu je i pitanje kandidature Željka Komšića za člana Predsjedništva iz reda Hrvata i kakve političke posljedice to može izazvati. Ipak, u vezi sa subotnjim događajem, ne može se a da ne primijetimo jednu gotovo duhovitu notu. Naime, Komšić i Nikšić, dva politička veterana koji su godinama i godinama uživali u gotovo svim mogućim državnim sinekurama, pričaju o NOVOJ politici, NOVOJ ljevici, NOVOM pristupu, a sve što nude jesu već viđene ideje, već ispričane priče, već upotrijebljene floskule i gotovo sigurno, ako nekim čudom uspiju u svom naumu, jednu te istu politiku koja bi se mogla svesti na ustoličenje Komšića, izbacivanje SDA iz vlasti i uhljebljenje vlastitih kadrova. Prisjetimo se da smo već jednom imali tu (katastrofalnu) situaciju i da su građani na izborima 2014. godine rekli šta misle o tome. Sve to odaje utisak neozbiljnog i prevaziđenog performansa, kao da u sitne sate gledamo po stoti put reprizu neke loše komedije. Uostalom, šta se uopće ujedinjuje kada znamo da je Željko Komšić bivši kadar SDP-a koji se je u jednom trenutku osjećao toliko velikim da nije mogao stati u socijaldemokratu pa se morao izolirati i maskirati u demofrontaša. Podsjeća nas to i na vic o Bosancu koji je rekao da se rastajao i ženio dva puta, ali s jednom te istom ženom.

BAJROVIĆ I SULJAGIĆ U “TWEET” I “RETWEET” MISIJI

Isti dan kada je održan sastanak Komšića i Nikšića, drugi je “dinamični dvojac” ovdašnje ljevice, Reuf Bajrović i Emir Suljagić, također bio u centru pažnje. Na Prvom kongresu Građanskog saveza, koji su do sada personificirali na Twitteru aktivni i radi toga u narodu nazvani “Tweet” (Suljagić) i “Retweet” (Bajrović), izabrano je novo rukovodstvo i usvojena deklaracija o principima djelovanja. Kao i u slučaju SDP-a i DF-a, radi se o spisku dobrih namjera i želja, pa tako imamo stavke poput “BiH, građanska država”, “pokretanje uspješne privatizacije”, “moderna i evropska BiH” itd. Čitajući deklaraciju i analizirajući dosadašnje djelovanje GS-a, nepoznanica je zašto i radi čega se samonazivaju i smatraju ljevičarskom strankom jer, osim načelne tačke u deklaraciji o “antifašizmu i zajedničkom djelovanju protiv svakog oblika fašizma i diskriminacije”, što je opće mjesto političkog bontona, nema ama baš ništa što bi mogli nazvati istinskim lijevim promišljanjem, lijevim ekonomskim programom, lijevim svjetonazorom po pitanju uređenja društva i države. Doduše, postoji i jedna tačka u kojoj se kaže: “Budući da SDA držimo jednim od najodgovornijih uzročnika sadašnjeg stanja u Bosni i Hercegovini, smatramo da nikakva saradnja s ovom strankom ne smije doći u obzir.”

Izgleda da se ljevičarstvo GS-a u suštini svodi na stigmatizaciju SDA kao personifikacije malignog nacionalizma, odbijanje svake saradnje s njom, te Suljagićeve lajkove na viceve u vezi s likvidacijom Mustafe Busuladžića. S tim u vezi, zanimljivo je da se istovremeno u deklaraciji ne spominju ni HDZ ni SDS ni SNSD. Također, u jednoj od tačaka i Građanski savez poziva stranke ljevice na ujedinjenje i formiranje vlade u sjeni koja bi nakon izbora preuzela vlast. Upravo ta tačka otvara pitanje smislenosti same deklaracije jer je Građanski savez nastao kao logična posljedica ličnog nezadovoljstva, neostvarenih ambicija i personalnog sukoba Emira Suljagića i Reufa Bajrovića prvo sa Zlatkom Lagumdžijom, što je rezultiralo njihovim napuštanjem SDP-a, a zatim prelaskom u DF, koju su napustili ponovo nakon personalnog sukoba sa Željkom Komšićem. Postavlja se pitanje zašto se traži saradnja sa strankama čiji su članovi već bili i koje su napustili, pri tome opisujući te stranke kao izdajnike lijevih ideala, legla autokratskog jednoumlja i grobare ljevice.

Nije li ustvari riječ o neutaživim ambicijama, a ne o ideološkom ili vrijednosnom sukobu, jer primjećujemo da mogu sarađivati samo s pozicije autokratskih šefova vlastitih stranaka ma kako sitne one zaista bile. Uostalom, da su lični odnosi ponajveći problem, pokazalo se odmah dan nakon kongresa Građanskog saveza, gdje je promptno došlo do prepucavanja na liniji Suljagić – Komšić, prilikom čega su jedan drugog opet častili raznim epitetima, poput mentalnog bolesnika i uličnog dripca. Suljagić je čak konstatirao da Komšić svojom kandidaturom gura zemlju u nasilje, što je popriličan zaokret za dojučerašnje radikalne antihrvatske stavove. Što se tiče kadrova u Građanskom savezu, radi se uglavnom o javnosti potpuno nepoznatim ljudima, što bi možda bilo i pozitivno da te najviše funkcije u rukovodstvu i glavnom odboru nisu zauzeli oni koji su bili najažurniji na Twitteru Suljagića i Bajrovića, tj. oni koji su stavili najviše lajkova i podijelili najviše njihovih tweetova i retweetova. No, to je sasvim uobičajeno za ovdašnju političku (ne)kulturu i ne treba uopće sumnjati da će Suljagić i Bajrović ostati alfa i omega ove majušne stranke i njome vladati iz sjene.

OSTAVKA DENNISA GRATZA I POSLOVIČNA LICEMJERNOST LJEVICE

Subotu je obilježila i ostavka Dennisa Gratza, predsjednika Glavnog odbora, člana Predsjedništva, bivšeg predsjednika i osnivača Naše Stranke. Kao razlog je Gratz naveo svoje duboko nezadovoljstvo potezima trenutnog rukovodstva Naše stranke, a sebe je označio predstavnikom tihe većine koja također dijeli to nezadovoljstvo, međutim, nema ga načina artikulirati. Ipak, Gratzova nedorečenost, tj. odbijanje da navede konkretne poteze rukovodstva NS s kojima se ne slaže kao i koga poimenice smatra odgovorim, nije naišla na šire razumijevanje, te su mu mnogi članovi prigovorili da nije konkretizirao svoje zamjerke te da praktično ništa korisno nije postigao ni s ostavkom ni sa saopćenjem.

Ono što se špekulira jeste da su pravi razlozi za Gratzovu ostavku ustvari ostavka (neki kažu iznuđena) njegovog prijatelja i generalnog sekretara Naše Stranke Albina Zuhrića te Gratzova nemogućnost da spriječi takav razvoj događaja. Iako u prvu ruku ovakva slaba pozicija i utjecaj Gratza unutar stranke mogu biti iznenađujući, primjetno je da Naša stranka već ima historijat ovakve “sječe knezova”, a od njenog osnivanja pa do danas nestalo je mnogo njenih utemeljitelja i kadrova koji su svojim ugledom trebali poslužiti kao magnet za glasače. Pored pasiviziranog Danisa Tanovića, stranku je napustio i Dino Mustafić, koji je na lokalnim izborima podržao DF‑ovog kandidata Rešidata, zatim bivši predsjednik Bojan Bajić itd. Čini se da je u Našoj stranci jedina konstanta Predrag Kojević, koji samozatajno ali uspješno pliva među većim ajkulama i redovno izlazi kao pobjednik u unutarstranačkim trvenjima, a nazire se i uloga Sabine Ćudić kao snažne sive eminencije. I mada je ovo vikendaško komešanje neke potaklo da opet vide i Našu stranku među “lijevim blokom”, jedna od njenih slabosti jeste hronična ideološka neprofiliranost. Ona se od strane drugih, ali i od strane vlastitog rukovodstva, ponekad ubraja u ljevicu, a ponekad u liberale, a vrlo često u oboje, zavisno od toga s kime pričate i da li je uputnije u datom momentu sarađivati sa SDP-om ili SDA. Sve u svemu, da ovaj Gratzov potez i nije baš najbolje prihvaćen od kolega iz njegove stranke, pokazuje bijesna reakcija Amre Zulfikarpašić, vijećnice Naše stranke u Općinskom vijeću Općine Centar, koja je u svom (sada već pobrisanom) statusu na Facebooku u vezi s Dennisom Gratzom napisala, citiramo: “Promijenio ime, služio vojsku u HOS-u pa može i lagati, promijeniti mišljenje, pljuvati stranku… svijetla obraza! Demokratski!” Da li mišljenje gospođice Zulfikarpašić vjerno oslikava atmosferu unutar stranke ili samo njen lični doživljaj ovog Gratzovog poteza, ostaje da se vidi u dolazećim danima. Do tada tek treba zabilježiti još jedan prilog za već poslovično ljevičarsko licemjerstvo jer se odjednom detalji iz Gratzove biografije zamjeraju tek kada krenu unutarstranački sukobi. Do jučer je svako spominjanje promjene imena Muhameda Gracića u Dennisa Gratza tumačeno kao “klerofašistički” napad na demokratske slobode. O Gratzovom ratnom stažu u HOS-u nismo imali pojma, stoga još više intrigira to da ga bivši drugari iz Naše stranke za to prozivaju.

(NE)ZAVISNI BLOK KAO OTJELOTVORENJE KONTRADIKCIJE

Inače političkim događajima oskudnu nedjelju 9. septembra svakako je obilježilo osnivanje tzv. Nezavisnog bloka, nove političke opcije koju predvode bivši dugogodišnji visokopozicionirani članovi SDA. Baš kao Nikšić i Komšić, i ovi višedecenijski veterani politike, brojnih funkcija i sinekura najavljuju promjene. Kuriozitet je da su ovi bivši narodnjaci ili, u rječniku ovdašnje ljevice, “nacionalisti” sada zauzeli navodne građanske pozicije koje nazivaju i proevropskim. Nije baš jasno kakvu to novu proevropsku politiku donose osim što poručuju da je nakon dugih godina loše vlasti (čiji su dio bili) sada vrijeme za korjenite promjene i nove snage (čiji su sada dio). Čudno? Dakako da jeste jer se pripadnici političke elite predstavljaju kao alternativa političkoj eliti i to na način da se legitimiziraju kao novi ljudi koji nisu imali prilike da se dokažu. Šta se time želi reći, da Senad Šepić, Fuad Kasumović, Sadik Ahmetović, Sadik Sokolović i ostali ustvari nisu imali priliku da se dokažu za sve ove godine profitabilnog bavljenja politikom te da smo radi malicioznog osujećivanja njihovih kapaciteta i potencijala ostali uskraćeni za njihovo blagotvorno liderstvo, no da sada konačno imamo šansu da nas povedu?

U tom smislu, indikativna je i izjava Sokolovića o preuzimanju BiH od onih koji su blagostanje i ekonomski rast učinili privilegijom uskog kruga ljudi. Nekako se teško oteti utisku da bi ovu rečenicu trebao izgovarati pred ogledalom. U sličnom tonu nastupa i Sadik Ahmetović, koji, iako je izazvao podjelu u SDA Srebrenice, sada tvrdi da u Srebrenici nema podjele ni među različitim narodima. Fuad Kasumović je nakon višedecenijskog boravka u SDA u maniru “intelektualca i Evropljanina” naprasno otkrio da je ista od samih svojih početaka puna komunista. Oglasio se i Senad Šepić, vlasnik nekoliko stotina izuzetno skupih kvadrata u Sarajevu, s izjavom o potrebi zaustavljanja “krađe resursa u korist uskih porodičnih i privatnih interesa”. Obratio se i poznati neurohirurg Kemal Dizdarević, pa smo tako mogli svjedočiti kuriozitetu da na osnivačkom skupu političke stranke jedan doktor priča o destruktivnoj pojavi politizacije struke. I tako dalje, i tako dalje.

Nezavisni blok jeste otjelotvorenje kontradikcije. Čitati njihove izjave jeste poput gledanja kultnog horora Invazija otimača tijela, hvata vas jeza od uljeza koji nastanjuju tijela ljudi koji su koliko jučer pričali i radili nešto potpuno drugo, a na kraju filma ne znate više ko je originalna osoba, a ko novi duplikat iz čahure. U svemu ovome postavlja se pitanje i samog imena Nezavisni blok jer je nejasno od koga i od čega je nezavisan? U tom je smislu znakovito prisustvo i podrška raznih stranih izaslanika, jer sva dosadašnja isprazna retorika predstavnika ove političke opcije više se čini kao signalizacija vlastite političke podobnosti potencijalnim stranim sponzorima nego bošnjačkom glasačkom tijelu, što je redovno bila odlika svih poslijeratnih “alternativnih” projekata u Bošnjaka.

Neku sintezu svih ovih događaja tokom vikenda možda najbolje u sebi sadrži članak Nevena Anđelića u Oslobođenju, gdje on u tekstu pod naslovom Kandidat za BiH protiv SDA zagovara zajedničkog kandidata ljevice za člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Anđelić poručuje: “Red je, dakle, da nenacionalisti konačno osvoje bošnjačku poziciju u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine”, a za to mjesto predlaže Jasmina Imamovića. Na prvi pogled kontradiktorno, da samoproglašeni nenacionalisti jurišaju na nacionalnu političku poziciju jednog naroda, ali sasvim u skladu s ljevičarskom tradicijom oličenoj u svom vikendaškom nastupu. Izgleda da sve svoje energije usmjeravaju prema bošnjačkom glasačkom tijelu, a sve otrovne strelice isključivo prema SDA dok se glasači i stranke drugih dvaju naroda spominju tek pro forme ili nikako. Ovakvo mišljenje dijele i u Građanskom savezu, gdje Emir Suljagić na Twitteru (a gdje drugo) podržava kandidaturu Imamovića, a na komentar Amera Tikveše da “ljevica mora ići s Bošnjakom” izjavljuje da se slaže s tim mišljenjem i da je vrijeme da ljevica konačno kandidira Bošnjaka za Predsjedništvo, zaboravljajući pri tome na vlastitu i kandidaturu Bakira Hadžiomerovića 2014. godine. Negativno u vezi s Komšićevom kandidaturom misle i u Našoj stranci, iz koje su još u aprilu ove godine izjavili da neće podržati kandidaturu Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva. No, predsjedničke ambicije Komšića i novoproglašeni savez DF-a sa SDP-om čini njegovu kandidaturu gotovo izvjesnom, a samim tim i ujedinjenje ljevice, pogotovo oko Komšićevog i Nikšićevog “lijevog bloka”, malo vjerovatnim.

Uzevši sve ovo u obzir, može se postaviti i pitanje istinskih razloga za ovakvu gužvu na političkoj sceni u Bošnjaka. Šta su uzroci ovakve atomizacije i heterogenosti, pogotovo u svjetlu toga da ne postoji ideološka profiliranost niti jednog od “novih” političkih projekata niti da iz izdaleka postoji mogućnost da će glasačko tijelo dobiti među Hrvatima i Srbima? Je li za ovakav “višak demokratije” odgovorna specifična politička kultura u Bošnjaka ili je u pitanju izvana podstrekivana višedecenijska kampanja stalnog traženja alternative “bošnjačkim nacionalistima”, a sve radi rješavanja “problema Bošnjaka” i njihovog neutraliziranja kao suverenog političkog faktora? Ovakav politički pluralizam, gdje ponuda višestruko nadmašuje potražnju, i ne bi bio sam po sebi loš da nije koncentriran isključivo u političkom Sarajevu te da postoji na prostoru cijele Bosne i Hercegovine i kod svih naroda u BiH. Ovako on ne služi ničemu osim što slabi političke pozicije Bošnjaka i komplicira ionako kompliciranu situaciju u BiH.