Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom
 broj 5 gdje je stanovao. A onda vidjeh i tetu Kaću kako se vraća s posla prteći cekere, začuh zvuk otvaranja haube na autu čika Bate, glas čika Esada kako tjera djecu od tek posađenih trešanja, škripu otvaranja vrata na terasi preko puta iza kojih bi provirio skromni Puba, ugledah brkove starog čika Vase Ešpeka i šutnju njegove žene Stake, plavi Peugeot Mladena Grina upravo se zaustavio. Osjetih i prisustvo mog Rogija, koji uporno zviždi ispod balkona, zove da idemo svirati u podrum kod njegovog strica Miće Vukašinovića. Iza prozora se pomjera zavjesa i proviruje moja nana Muniba (koju smo u porodici zvali majka), koja mi toliko mnogo nedostaje.</p>
<p>Sve je tu i ničega više nema.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sjećanje na JNA kraj česme u džamijskom haremu
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo