Sve možeš biti u Bosni, ali znaj da nikada ne možeš biti jedno – rahat. Ni od vlastitog jezika nisi rahat. On će se prvi zapetljati i kukavički te izdati – na bosanskom ili bošnjačkom. Uostalom, nije li svejedno, pa mi govorimo istim jezikom, uvjeravaju nas, jer se savršeno razumijemo
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p>Ne smiješ reći da ti se ne sviđa interpretacija sevdalinki Bože Vreće jer će te umah neko optužiti da si homofob. A ti nemaš ama baš ništa protiv senzibilnog ženskog glasa koji se krije ispod njegovane Božine brade, samo ti smeta način kako se pristupa tradicionalnoj bošnjačkoj muzičkoj vrsti. Općenito ti smetaju pretenciozna prenavljanja pa težiš jednostavnosti. Recimo, iznervira te što SDP BiH slavi svoju godišnjicu i to naziva “107 godina socijaldemokracije u BiH”. Bojiš se da ćeš ličiti na revizionistu, bojiš se da će ti neko pripisati nacionalizam, da će reći da si “ljakse” iz nekih Pridvoraca ako posumnjaš da SDP debelo laže – naime, sumnjamo da je na Golom otoku za vrijeme Jugoslavije komunistička partija trenirala socijaldemokratiju. Bogati, kakav je to samo revolucionarni preobražaj, još im samo fale Severina i Deen Backović pa da na Golom otoku bosanske sreće proslave godišnjicu drugarskog braka uz kakav <em>beach party</em>. Onda pomisliš da je taj isti SDP svojevrsni sljednik i one ideje koja je osigurala kontinuitet državnosti BiH na zasjedanju ZAVNOBiH-a, a državnost i cjelovitost ove zemlje ti je bitna, pa ti se od svega zamanta.</p>
<p>Recimo, šećeš s djecom po Vilsonovom i ugledaš grupu studenata kako piju Coca‑Colu, crno vino i puše sumnjive smotuljke nakon što su poslušali čas kod profesora književnosti koji predaje Ivu Andrića i ima nos koji je na toliko stražnjih mjesta denuncijantski njuškao da se poput služinčadi potrošio i sravnio s alkoholičarskim žilicama na ljubičastim obrazima. Slika je to nevesela pa ti se manta od te nesnosne patetike koja počinje pjevušenjem Balaševića i Bore Čorbe, ravno po stazama revolucije Marxa i Che Guevare, a završava govorom mržnje na kakvom regionalnom portalu.</p>
<p>Vidiš rupu od granate i sjećaš se da te je neko nekada držao pod opsadom, ali ne znaš šta bi tačno s time jer se treba živjeti dalje, ne jedni pored drugih, nego jedni s drugima. Onda ti pune glavu da smo svi isti, da smo svi jednako krivi za sve, pa čak i za to što je Sarajevo prepuno pametnih srednjovječnih žena koje se nisu udale. A zlobnici kažu da u Sandžaku ima zdravih i kršnih bošnjačkih momaka koji su nezaposleni i vježbaju tako što pametne žene vole hvatati lasom. Bošnjaci su užasno patrijarhalan narod, treba nas ubiti feminizmom i općenito krivnjom.</p>
<p>Sve možeš biti u Bosni, ali znaj da nikada ne možeš biti jedno – rahat. Ni od vlastitog jezika nisi rahat. On će se prvi zapetljati i kukavički te izdati – na bosanskom ili bošnjačkom. Uostalom, nije li svejedno, pa mi govorimo istim jezikom, uvjeravaju nas, jer se savršeno razumijemo. Naravno, osim onih strašnih došljaka, kršnih sandžačkih momaka koji sarajevske žene hvataju lasom. Njihovi bošnjački i bosanski jezici toliko se isprepliću da liče na klupko primordijalnih ljegulja. Ne možeš više raspoznat ko je muško, a ko žensko, ko je Bošnjak, a ko Bosanac, a ko ljiga od ljeguljaste čovječije ribice. Ma, ljudi dragi, svi smo mi isti, i Haso i Stipo i Stevo. Još će dodati i prodavač novina na koševskoj pijaci da su i sve hodže iste, da su svi popovi isti i da nema nikakve razlike između njih jer svi jednako kradu jadnog i potlačenog čovjeka kojemu je u Jugoslaviji bilo najbolje, pa se ti, Tito dragi, ustani i prekriži s tri prsta vaskrsla od šoka što je ovaj narod postao ovakav – sav isti. Ako postiš ramazan, elhamdulillah, nećeš u svijetu Svih Istih slaviti Bajram, slavit ćeš, jarane, Božić. U svijetu Svih Istih sve što je tvoje prestaje biti tvoje i postaje tuđe. A ono što je tuđe, nije tvoje. Od svega ovoga nam se vrti u glavi i bojimo se da će nas neko proglasiti nacionalistima pa postajemo bezlične ljeguje, a kada nam prekipi, ljegulja dobiva elektricitet pa počne pretjerivati i bulazniti nešto neprihvatljivo kao: “Mi ne damo svoje, ne želimo tuđe, kome se ne sviđa neka ide!”</p>
<p>U svakom slučaju pokušava nam se nametnuti totalitarno i posve relativizirajuće mišljenje da smo svi isti, čime sve što smatramo vrijednostima preko noći može završiti kao nevrijednost. U takvoj konstelaciji odnosa bosanski zaista može postati bošnjački, ili uopće ne mora ni postojati – zajedno s Bošnjacima, koji preko noći mogu ponovo biti utopljeni u Srbe i Hrvate.</p>
<p>Nismo svi isti, različiti smo, a nije li upravo u raznolikosti sva ljepota ovoga svijeta. “Treba postati brat neke ljepote, pa početi da je voliš”, pisao je francuski pisac Maurice Barrès u 19. stoljeću. A kad je o ljepoti riječ, recimo, onoj ženskoj koju nije lijepo hvatati lasom, tu bismo mogli napraviti iznimku. Lice je lijepe žene, bila ona Sarajka ili Parižanka, samo lice lijepe žene. Vazda se zaljubljujemo u lijepo lice, a ne u lijepu naciju. Barem je tako kod produhovljenih esteta kojih sigurno ima i u Sandžaku. Ima i onih koji se ne zaljubljuju u lice, nego glavu zamijene za stražnjicu. No, to je već stražnji otvor koji ima veze s politikom ili možda s proslavom 107. godišnjice socijaldemokracije na Golom otoku bosanske sreće.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Tražeći ravnotežu u vlastitoj nemoćiPROČITAJTE I...
Srpski narodni Bošnjaci i tzv. Željko Ivanković
Iako ovo nije novum i bezbroj je sličnih primjera kroz historiju BiH, u današnje vrijeme samo mjesečari (iz hira, opsjenarstva ili prevelike upućenosti u svoj grandiozni ego) pokušavaju uvjeriti Hrvate i Srbe da su ustvari Bošnjaci. Hrvati i Srbi, koji su svoja nacionalna imenovanja i identitetarna zaokruživanja izvršili još u 19. stoljeću, ovakva tumačenja vlastitog identiteta dočekuju s krajnjim podsmijehom. U inačici historijske činjenice da su nekad svi bili Bošnjaci pojavila se kod opsjenara dodatna potreba da Hrvate i Srbe upućuju u integralno bosanstvo, u smislu postojanja bosanske nacije s tri pripadajuća naroda.
Uskoro će drama u kojoj će završiti vladavina fukara
Znamo zašto to rade? Ugađaju finoj gradskoj raji koja im je najodaniji zagovornik. Našim uvaženim kulturnjacima, dakle, kič je ruho i ogrtač koji izvana sjaji, ali da ih kojim slučajem okrenete naglavačke, iz njih bi ispalo tek nešto špica i koščica i starih zgužvanih jugoslavenskih dinara. Kada bi im neninom lepezom zamahnuli pred očima, ukakili bi se od straha i otkrili da su sušte kukavice, izrijekom papci. Toliko su se osilili da više i ne vjeruju da ih neko može zamijeniti. Mijenjaju funkcije, zanimanja i stranke, ali ne uzmiču, baš kao neizlječiva bolest.