fbpx

Društvo

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

Došli smo na slobodu. Naš novi dom bio je šator na aerodromu Dubrave. Svaki razgovor odrasli su počinjali pitanjem: “Je l’ preš’o?” Pitanje se odnosilo na gotovo sve muškarce iz porodice. Uvijek se isto završavalo – plačem, od tuge, sreće ili oboga. Neko je rekao da je babo “preš’o”.

Dakle, kultura sjećanja ne odnosi se samo na heroje već i na žrtve, kao i na priznanje vlastitih grešaka i zločina. To su Armija RBiH i Bošnjaci, te onaj dio nebošnjačkih Bosanaca svih naroda, učinili prihvativši presude haškog i domaćih tribunala oficirima i vojnicima Armije RBiH, što nije slučaj s dvije paravojne formacije susjednih država.

Borba koju trenutno vidimo nije borba između islama i Zapada, nego je to borba između rigidnog i konzervativnog vehabizma, s jedne, i sufizma, s druge strane. To je trenutno najveća borba koja se vodi, a koja je, duboko sam uvjeren, veoma važna za budućnost čitavog svijeta. Znate, ako od jedne od najvećih svjetskih religija i tradicija izuzmemo njeno poetsko, filozofsko i pluralističko naslijeđe, i ako to pritom čine oni koji se pripisuju toj religiji, onda je to čisti horor. To je istinska tragedija. Zapad ovo uopće ne razumije, nikako, ni na koji način. Na Oxfordu još uvijek dozvoljavaju da im vehabije finansiraju Islamski institut pri ovom važnom univerzitetu. Pa to je ludost

Bosna i Hercegovina je preživjela, nije nestala, ona je trebala da nestane. Prvi koji su zaslužni za to jesu branioci Bosne i Hercegovine, oni su branili i odbranili državu. Kada nas nisu mogli izbrisati, onda je došlo pitanje “šta sad”. Željeli su da nam se klanja dženaza, a mi se još uvijek bavimo s nekim našim građanima koji su postali dosta antagonistični prema našim liderima i optužuju nas da smo dopustili genocid. Na kraju, dr. Silajdžić i ja, iako smo imali nekada neke nesporazume, mi smo znali i imali zajedničku strategiju s predsjednikom Izetbegovićem i svim drugim liderima, uključujući Hrvate i Srbe u našim redovima, da treba da se gura ili da Zapad i UN prihvate ili pravu intervenciju da se završi rat ili da podignu embargo na oružje da se mi možemo braniti. Na kraju, mi smo pokazali da se možemo odbraniti, ali se nismo mogli osloboditi jer nismo imali takvu vrstu oružja, vojna ofanziva traži vrstu oružja koju mi nismo imali, a krv i hrabrost da odbranimo većinu Bosne i Hercegovine smo imali

U ovom trenutku ne smije biti prostora bilo kakvoj pasivnosti prema političkoj situaciji. Samo učešćem na izborima, iskazivanjem političkog stava i apsolutnim razumijevanjem društveno-političkih procesa koji se okreću prema i u Bosni i Hercegovini može se oduprijeti zloćudnim i dezintegrativnim političkim projektima i velikodržavnim idejama, ali i idejama koje skreću sa suštinskih i bitnih tema, jer otvoreno društvo možemo imati samo kad pokažemo spremnost da se za njega borimo i, kako tvrdi Karl Popper: “Ako je jedno društvo otvoreno, ono mora biti spremno da ima neprijatelje”

Po diplomatskim pravilima svakome se daje ponešto, svi će biti nezadovoljni, ali ćemo postići cilj kojem težimo. Nažalost, napravljena su velika odstupanja. Prihvatanjem Republike srpske, koja je nastala na protuustavan način, kršeći ustavni poredak tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, koja je kasnije nastala na ratnim zločinima i genocidu. Jedna takva tvorevina koja je nastala nasiljem, iako u međunarodnom pravu postoji striktno pravilo koje kaže da ono što se osvoji silom neće biti priznato, nažalost je priznata. To je bio najveći ustupak. Osim toga, zadržan je pojam Republika srpska, dok se Bosni i Hercegovini to oduzima i ostaje država Bosna i Hercegovina