Živimo u žnj vremenu. Vidljivo je to u svakom segmentu. Žnj čovjek iliti (što rekao moj prijatelj Nedžad, ne misleći pritom na rast) – čovječuljak. Poznavao sam čovjeka koji se slično izražavao. Inače je rijetko govorio, ali, kad bi to učinio, činio je to uvjerljivo i sočno. Gotovo da nisi mogao posumnjati u ono što govori. Čovuga. Tako su ga zvali. Ne znam je li mu to ime ili nadimak. U svakom slučaju, teško ime na kantaru čovječuljka
 uobličilo se u znak, riječ i uključilo u svakodnevni govor s jasnim značenjem.</p>
<p>Živimo u žnj vremenu. Vidljivo je to u svakom segmentu.</p>
<p>Žnj čovjek iliti (što rekao moj prijatelj Nedžad, ne misleći pritom na rast) – čovječuljak.</p>
<p>Poznavao sam čovjeka koji se slično izražavao. Inače je rijetko govorio, ali, kad bi to učinio, činio je to uvjerljivo i sočno. Gotovo da nisi mogao posumnjati u ono što govori. Čovuga. Tako su ga zvali. Ne znam je li mu to ime ili nadimak. U svakom slučaju, teško ime na kantaru čovječuljka.</p>
<p>Jedanput se taj Čovuga našao usred larme i gužve u tramvaju. Slutilo je na zlo. On je s nekoliko jednostavnih rečenica sve smirio. Zakleo bih se da je među riječima koje je izgovorio bilo i žnj. Tad smo se i upoznali. Sukobljeni su se smirili jer su vidjeli da može i više od onog što je izgovorio. Tako je to. Argument čim ga vidiš.</p>
<p>Čovjeku s kojim sam razgovarao nisam znao ni ime ni nadimak. Osim što je govorio gotovo jednako kao Čovuga. Koristio je malo riječi, ali sve su bile upadljive i sugestivne kao žnj. Izvitoperene naše, potom grčke, latinske i arapske s lokalnim ko zna kakvim značenjima. Ostale su samo služile da se ove istaknu.</p>
<p>Gledao sam ga i pitao se kako smo se uopće našli zajedno za stolom.</p>
<p>Tako je to u “Išaretu”. Svi se znaju i niko nikog ne zna.</p>
<p>I, što je više govorio, sve je više ličio na nj.</p>
<p>– Znaš li ti Čovugu? – zapitah ga na kraju.</p>
<p>– Kako ga ne bih znao?! Iz istog smo mjesta. Iz istog sokaka. Čak smo možda i dalji rođaci…</p>
<p>– Zajedno ste i došli?</p>
<p>– Ne. On je došao davno. Poznata je ličnost. A mene su ovdje doveli ratni događaji.</p>
<p>– Tako znači.</p>
<p>– I sad smo u istom dijelu grada. U istom sokaku, premda se za našu ulicu baš ne bi moglo kazati da je sokak.</p>
<p>– Da, Kranjčevićeva je zaista ulica.</p>
<p>– Znaš gdje stanujemo? Nevjerovatno!</p>
<p>– I ja sam tu, u blizini.</p>
<p>– Onda i ti poznaješ Čovugu. Kako si samo znao da se znamo?</p>
<p>– Neki osjećaj. Slično govorite.</p>
<p>– Naglasak iz našeg kraja, naravno. Uvijek se on osjeti. Ti si ono neki profesor?!</p>
<p>– Tako nešto.</p>
<p>– I ti si naš?</p>
<p>– Nisam baš. Iz <em>tihe Krajine</em> sam, što bi rekla jedna Bišćanka.</p>
<p>Šutjeli smo i mislili svako svoje.</p>
<p>– Otkud mu to ime?</p>
<p>– Nije to ime. Nadimak je. Sam ga je sebi izabrao.</p>
<p>– Baš.</p>
<p>– Tako je ispalo. Još kad je bio dijete, jamda je ćeo reć ljudov, ljudika ili ljudina, a kaz'o ljudanga. Kako to već biva kod djece.</p>
<p>– Ne zovu ga tako.</p>
<p>– Znam. Tako je počelo, a onda ispalo Čovuga.</p>
<p>– Iz množine u jedninu?! Od ljudange do čovuge</p>
<p>– Tako nekako. Jamda. I odrasli su često kao djeca. Uvijek je on bio sretan…</p>
<p>– Ko?</p>
<p>– Čovuga, bolan. Sad nešto k'o da je nagazio na krivi kamen.</p>
<p>– Zar?</p>
<p>– Napadaju ga. Kao da je izdajnik…</p>
<p>– Kako će on biti izdajnik? Heroj je.</p>
<p>– Znam, ali politika ima svoje mišljenje, junaštvo je za njih žnj.</p>
<p>Zaista, on je naizgled žnj. Skroman i neprimjetan. Tjeskobna vremena, iz kojih ga pamtim, pokazuju drugačiju sliku. Najednom naraste. Njegovi odgovori i postupci čine se jedino mogućima. I veličanstvenima. A zapravo su savršeno jednostavni. Onakvi kakav je i Čovuga.</p>
<p>Bio je na mnogim ratištima. I opstao.</p>
<p>Neke priče iz tih vremena o njemu zvuče kao legenda.</p>
<p>A sad je ljiljan čiji se cvijet doima sumnjivo.</p>
<p>Ipak, znam, ostao je nenametljiv i skroman kakav je oduvijek.</p>
<p>Jedino mu je govor možda bogatiji za žnj opaske i mnoge druge riječi i sintagme o kojima ranije nije ni razmišljao.</p>
<p>Dobri moj Čovuga. Svi imamo rođake. I ovakve i onakve. Neki su ti od njih i dali nadimak, ali se tog više jasno ne sjećaju. Tako je to. Poruga se preobrazila u sudbinu. Nomen est omen.</p>
<p>Tako i od običnog čove naraste Čovuga.</p>
<p>Iako je u suštini riječ o posljednjem slovu abecede, sa žnj započinju mnogi razgovori. Uglavnom se s njim i završavaju.</p>
<p>Negatorski akcenat žnj-a oblikuje pogled na svijet koji vidimo i u kojem živimo.</p>
<p>Žnj je bijes.</p>
<p>Žnj je, zašto kriti kad to jezik jasno pokazuje – očajanje.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Treba vremena da prihvatiš da si otišaoSljedeći članak
Oprostite na mom nekakvom nemačkom znanju tog jezika
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
KOMENTARI