Iz predostrožnosti, a siguran da je ovo jedan od onih dana kad sve ide onako kako ne treba, kući se vraćam taksijem. Majku zatičem usnulu. Mirno spava, ali blijeda je, iznurena i, prvi put to uočavam, nekako sićušna, kao da se doslovno uvukla u sebe
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
