Film Avde Husejnovića govori o stotinama Bošnjaka Bijeljine i Janje koje su srpske paravojne snage, podržane policijom i Jugoslavenskom narodnom armijom, 1992. godine ubile, njihova mrtva tijela sahranjivana su pod NN oznakama u grobljima u Srbiji, ali i bijeljinskim grobljima i drugim lokacijama. Čak postoje i spiskovi ubijenih, ali se, gle čuda, kod svih ubijenih kao uzrok smrti navodi “prirodna smrt”. Čim je izašao trailer filma, počele su stizati i prijetnje. Udruženje veterana Garda “Panteri” na svom profilu na Facebooku objavilo je komentar prijeteće sadržine. U navedenom komentaru protive se premijeri filma Ubijeni prirodnom smrću

Piše: Jakub SALKIĆ

Uskoro će na TV Podrinje premijerno biti emitiran dokumentarni film Avde Husejnovića Ubijeni prirodnom smrću. “PodrinjeMedia”, producent filma, objavilo je trailer filma. Naime, film govori o stotinama Bošnjaka Bijeljine i Janje koje su srpske paravojne snage, podržane policijom i Jugoslavenskom narodnom armijom, 1992. godine ubile, njihova mrtva tijela sahranjivana su pod NN oznakama u grobljima u Srbiji, ali i bijeljinskim grobljima i drugim lokacijama. Čak postoje i spiskovi ubijenih, ali se, gle čuda, kod svih ubijenih kao uzrok smrti navodi “prirodna smrt”. Film Avde Husejnovića govori upravo o tome. Brojni očevici svjedoče o stradanjima Bošnjaka u Bijeljini i Janji tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu jer su hiljade Bošnjaka ostale u ovim semberskim gradovima skoro do kraja rata, neki u svojim kućama, a neki u logorima poput zloglasnog “Batkovića”.

Čim je izašao trailer filma, počele su stizati i prijetnje. Udruženje veterana Garda “Panteri” na svom profilu na Facebooku objavilo je komentar prijeteće sadržine. U navedenom komentaru protive se premijeri filma Ubijeni prirodnom smrću.

Post Udruženja prenosimo u cijelosti bez ikakvih intervencija (čisto da čitalac stekne dojam o rukovodstvu Udruženja):

Svjedoci smo da se od strane SDA Bijeljina Jusufa Trbića Podrinjemedia grupe vodi orkestrirana kampanja s ciljem kako bi se kriminizovali i oblatili borci iz Semberije. Naj noviji film u režiji Podrinje medija TV je film koji ima za cilj da oblati i ponizi borce Semberije i Garde panteri tražimo od boračke organizacije gradske vlasti da spreče prikazivanje filma ‘Ubijeni prirodnom smrću’ u Bijeljini i Janji film je pun laži i konstrukcija i ima za cilj da stavi ljagu na časne borce Semberije nas borce boli činjenica da ljudi koji tako blate borce vojske i policije republike srpske a da participiraju u vlasti da oni odlučuju o nama koji smo ovu državu stvorili tražimo od Miće Mićića da se javno ogradi od filma i da isti osudi ukoliko ne bude to uradio imaće problem sa borcima Semberije jer ponašanje rukovodstva SDA i Jusufa Trbića prešlo je crvenu liniju strpljenja boraca Semberije takođe tražimo ostavku rukovodstva boračke organizacije u Bijeljini koji na sve šute kao p… moram reći da spremamo obračun sa marionetskim rukovodstvom BORS u Bijeljini koje je izdalo borce Semberije… Doživeli smo da mi borci u Semberiji šutimo da nas optužuju oni što su nas ubijali neće više biti ništa kao što je bilo do sada ovako moramo reagovati zbog poginule braće mi nikada p… nismo bili nećemo ni sada gospodo očemo izmjenu naziva ulica oćemo veći budžet za borce mi nismo plaćenici iz boračke da šutimo.

Iz ovog šizofrenog posta može se iščitati da su “Panteri” ljuti na cijeli svijet, ali i da se na kraju sve svodi na to da hoće više para. No zanimljivo je da reagiraju na sadržaj filma koji još niko nije vidio, a koji, tobože, “blati časne borce”. Kako znaju da ih blati ako ga niko još nije vidio? Odgovor je jednostavan. Znaju šta su radili. S druge strane, smetaju im SDA i Jusuf Trbić, koji je poslanik u Skupštini Grada. Možete li pogoditi zašto? Odgovor leži u činjenici da su masakr Bošnjaka u Bijeljini u aprilu 1992. godine počinile jedinice pod komandom Željka Ražnatovića Arkana, četnici Mirka Blagojevića povezani sa Srpskom radikalnom strankom te Srpska narodna garda, kasnije poznata po imenu Garda “Panteri”, kojom je zapovijedao Ljubiša Savić Mauzer. Na vlastitom primjeru Trbić opisuje kako su djelovale te jedinice u Bijeljini. Trbić je bio glavni urednik i direktor Radio-novinske ustanove, jedinog medija u gradu. U svom svjedočenju navodi da je u kuću njegovog punca 2. aprila 1992. godine došla grupa “arkanovaca u novim uniformama s crnim vunenim kapama na glavi”, koje je on tada prvi put vidio. Bili su, kako je rekao, naoružani automatima.

“S njima su bili Mirko Blagojević, vojvoda i Bruno Filipović Šumar. Blagojević mi je kazao da me vodi na radio da uputim poziv Bošnjacima da predaju oružje. Prema mojim saznanjima, sugrađani uglavnom nisu imali oružje”, kazao je Trbić, dodavši da je, umjesto na radio, odveden u štab “arkanovaca” koji se nalazio preko puta Doma omladine u Bijeljini. Dodao je da je putem vidio tijela ubijenih, koja je fotografirao Ron Haviv.

“Po dolasku sam vidio da Željko Ražnatović Arkan stoji na prozoru. ‘Arkanovci’ su me preuzeli i počelo je maltretiranje. Prvo me je tukao Ljubiša Savić zvani Mauzer, potom su oni nastavili. Bejzbolskom palicom me udarao ‘arkanovac’ zvani Bokser. Samo su mi tabani ostali bijeli, ostalo je bilo modro”, prisjetio se Trbić. On je rekao da je tu premlaćivan oko osam sati, te da su ga u više navrata izvodili pod prijetnjom da će ga ubiti. U istim prostorijama vidio je i braću Belkić, te poznatog boksera Salku zvanog Ćosa, koji su kasnije ubijeni, a bili su, kako je rekao, na spiskovima Kriznog štaba SDS-a, gdje je pisalo da su umrli prirodnom smrću.

Iz štaba “arkanovaca” Trbić je, kako je posvjedočio, izišao nakon telefonskog poziva Biljane Plavšić, a odatle je odveden na radiostanicu, odakle je uputio poziv svim građanima Bijeljine da predaju oružje.

“Po Arkanovoj naredbi, vraćen sam blizu kuće mog punca. Tu noć stavljali su mi obloge, a potom nas je komšija Đojo odvezao u kuću njegovog brata Drage Krstića, gdje smo ostali do 5. aprila”, naveo je Trbić. Trbić je naveo da se mjesec i po skrivao u Bijeljini prije nego što je uspio pobjeći prvo u Slovačku, pa onda u Njemačku. Tih je dana, kako je naveo, obavljeno približno pedeset dženaza.

Zahvaljujući pomoći, koju nije htio otkrivati, Trbić je izišao iz Bijeljine tajno, nakon čega se posvetio pisanju i istraživanju događaja iz ratnog perioda s ovih prostora. Trbić je napisao nekoliko knjiga o zločinima u Janji i Bijeljini.

U traileru filma Avde Husejnovića navodi se i svjedočenje jedne žene, koja kaže: “Mauzer je vrisnuo: ‘Uhvatili ste Ćosu (bokser kojeg je Trbić vidio kada je mučen, op. a.), dobro ga čuvajte, pucajte mu u ruku i nogu da ne pobjegne?!’ A onda su doveli Ćosu, nema šta mu nisu radili, žiletom su ga sjekli.”

Jedinica kojom je zapovijedao Mauzer Srpska narodna garda, odnosno Garda “Panteri”, odgovorna je za brojne zločine u Janji, Bijeljini i Brčkom. Niko od pripadnika te jedinice nije procesuiran, a većina ih i danas živi i radi u Bijeljini. Očito da zločincima smeta što se javno govori o njihovim zlodjelima i što se u filmu vjerno prikazuje koliko su bili “časni”. Ubistva, pljačke, silovanja i maltretiranja, time su se služili u etničkom čišćenju Bošnjaka Semberije.

O ulozi Muazera, koji je poslije rata ubijen u Bijeljini, i njegove garde govori se i u presudi Radovanu Karadžiću.

“Dana 2. aprila 1992. na neboderu u centru grada istaknuta je srpska zastava, a 4. aprila 1992. grad Bijeljina bio je pod kontrolom SDS-a i arkanovaca. Arkan je dobro primljen u Bijeljini i ‘tretiran je kao bog’; neki od njegovih ljudi dobili su službene položaje i smjestili su se u zgradi lokalnog SDS-a; oni su nekoliko dana, zajedno s redovnim policijskim patrolama, učestvovali u hapšenju članova Predsjedništva SDA u Bijeljini. Dana 15. juna 1992. Mauzer je rekao da je Predsjedništvo SAO Semberije-Majevice odlučilo da smijeni bosanske Muslimane na rukovodećim položajima u Bijeljini, a ukoliko se i dalje nastavi ‘genocid nad srpskim narodom’ u BiH, svi bosanski Muslimani će biti otpušteni s posla i istjerani s teritorije. Osim toga, Mauzer je rekao da će 2.500 bosanskih Muslimana u dobi od 18 do 35 godina, koji su pobjegli iz Bijeljine nakon preuzimanja vlasti, izgubiti posao, stanovi će im biti oduzeti i zapečaćeni, a on im savjetuje da se ne vraćaju. Paravojne jedinice su učestvovale u maltretiranju stanovništva i krađi. Konkretnije, ‘arkanovci’ su uništavali imovinu ljudi povezanih sa SDA, pljačkali, te obilazili kuće imućnih bosanskih Muslimana i od njih tražili novac. Bosanski Muslimani su se plašili da će im, ako odbiju zahtjeve ‘arkanovaca’, život biti u opasnosti. ‘Arkanovci’ su također pljačkali hrvatska preduzeća. Pored toga, u junu 1992. desio se incident u kojem su pripadnici paravojnih snaga silovali dvije bosanske Muslimanke i proveli ih gole kroz grad, nakon čega su ih odvezli u automobilu i ponovno silovali.”

Nakon stravičnih zločina u Bijeljini, Mauzer se sa svojom Gardom “Panteri” privremeno preselio u Brčko, gdje je u maju 1992. godine počinjalo etničko čišćenje po receptu iz Bijeljine.

Jedan od svjedoka mučenja i zločina u logoru “Luka”, koje su nad brčanskim civilima nesrpske nacionalnosti najviše činili Jelisić i Monika, kazuje:

“Najviše me je tukao Goran Jelisić, ali su me naizmjenično tukli neki Ivan, onda Ilija iz Bara i policajac Dragan iz Brčkog, kojeg sam ranije poznavao. Zajedno sa mnom tukli su i Andriju Tufekčića iz Brezika. Tukli su nas mlaznicama od šmrka i debelim crnim kablovima. Doveli su i doktora Belog (Milenko Vojinović, predsjednik SDS-a Brčko, op. a.), da vidi koliko možemo izdržati. Cijelu noć su nas tukli. Pošto smo izgubili svijest, prekrili su nas nekim plahtama misleći da smo umrli. Glava nam je bila otekla, nos iskrivljen, lice unakaženo, a uši su bile veće od šaka. Prišla je Monika i otkrila nas. Kada je ustanovila da smo živi, prosula je kiselinu po nama. To nas je strašno ujelo jer smo već bili u ranama.”

Pored navedenih, među glavnim monstrumima u logoru “Luka” bio je i Mauzer. On se hvalio kako je “u Pančevu završio školu mučenja, specijalizirajući klanje i amputacije organa”. Tvrdio je da “u njegovim rukama i nijem mora progovoriti”, da je u logoru “Luka” držao “obuku za klanje logoraša”, te da je, “kada su mu mjerili vrijeme, u jednoj minuti zaklao 17 zatočenika i da je u ‘Luci’ poklao na stotine balija”.

Uloga Mauzera i “Pantera” u Brčkom nije bila samo ubijanje i mučenje Bošnjaka i Hrvata nego i pljačkanje njihove imovine. Isak Gaši u knjizi Očevidac, u kojoj govori o svom putu od logora “Luka” do slobode, navodi šta je vidio ispred carinskog terminala u Brčkom one noći kada su ga poveli na slobodu.

“Carinska zona bila je ograđeno skladište za uvezenu robu koje se nalazilo u rubnom dijelu grada. Sad je ovaj objekat pretvoren u vojni kamp. Ponovo osjetih nelagodu. Primijetivši to, Rade reče:

– Moram se javiti. Ovdje mi je baza.

U Radetovoj bazi bili su smješteni vojnici u raznim paravojnim uniformama: ‘Beli orlovi’, ‘Panteri’, ‘Crvene beretke’ i ‘Arkanovi tigrovi’, kao i vojnici u uniformama JNA, srbijanske tajne službe i specijalne snage JNA.

Rade parkira džip ispred carinske zgrade, zatim ode unutra da telefonira. Razgledavao sam bazu i primijetih da je, osim toga što je bio vojni kamp, objekat korišten i kao baza za prikupljanje i slanje jedne omanje planine kućanskih aparata i druge robe. Gomila robe izgledala je kao ratni plijen. Pretpostavio sam da paravojne jedinice pljačkaju Brčko. Na oznakama paravojnih jedinica bili su: vukovi, panteri, orlovi i tigrovi, a mene su svi oni asocirali na hijene.”

I sadašnji predsjednik Udruženja veterana Garda “Panteri” Milan Stević, koji je vjerovatno i autor posta na Facebooku, tih kobnih dana maja bio je u Brčkom, što je lično posvjedočio na Sudu BiH. U Brčkom je ranjen. No, šta je radio do ranjavanja, koliko Bošnjaka i Hrvata je tukao, ubio i koliko kuća opljačkao, o tome nije svjedočio.

No prema tonu u kojem je napisan status, može se zaključiti da će dosta toga izaći na vidjelo. Zločinci su se uplašili svjedoka.

Članovi redakcije TV “Podrinje” zabrinuti istupom Udruženja veterana Garda “Panteri”

Redakcija PodrinjeMedia o navedenom postu na Facebooku kaže: “Iz priloženog se vidi da Udruženje sugeriše poduzimanje određenih mjera, između ostalog i protiv našeg medija, jer već duže vremena u svojim programskim sadržajima prikazujemo emisije u kojima se obilježavaju godišnjice zločina nad Bošnjacima u Podrinju. U tekstu navedene objave se dalje navodi da se u filmu, kao i u našim prilozima i reportažama koji se emituju s ciljem očuvanja kulture sjećanja, govore neistine. Navodi se da je film pun laži i konstrukcija s ciljem da se blate časni borci VRS i MUP-a RS-a, iako film nisu još ni pogledali, jer sem trailera, ništa drugo još nije emitovano. Ovakvi i slični nastupi zabrinjavaju članove redakcije PodrinjeMedia i njene televizije Podrinje. Napominjemo da naš medij jeste nacionalni, ali ne i nacionalistički ili šovinistički, te da nema razloga, a ni osnova za ovakve nastupe i prijetnje u najavi. Medijska kuća PodrinjeMedia i njena TV Podrinje u svom programskom sadržaju emituju isključivo emisije, priloge i članke u kojima, kada je u pitanju ratna tematika i ratni zločini, koriste isključivo relevantnu arhivsku građu Međunarodnog suda u Hagu, sudova u BiH, ali i regionalnih sudova u Srbiji i Hrvatskoj.

Pored ovih izvora, tu su i svjedočenja preživjelih žrtava, inače učesnika u sudskim procesima, kao i svjedoka događaja ne samo bošnjačke već i srpske nacionalnosti. U svim navedenim emisijama i prilozima govori se o zločincima kao pojedincima, ili o zločinačkim grupama unutar vojske ili institucija uopće, a ne o narodu ili institucijama entiteta generalno. Smatramo da je naš nastup, kada je u pitanju gore navedeno, krajnje profesionalan, transparentan i s ciljem da se očuva kultura sjećanja, te izvuče pouka kod bošnjačkog naroda iz nemilih događaja u prošlosti. Cilj naše medijske kuće jeste da se činjenice o navedenim događajima-zločinima stave u funkciju popravljanja međuljudskih i međunacionalnih odnosa. Smatramo da je ovo neophodno kako bi se stvorilo jedno zdravo društva u cjelini, koje će u budućnosti preventivno reagovati da se ovakvi zločini više nikom ne dese.”