Prave uzroke te razlike trebalo bi možda potražiti i u činjenici što je Lagumdžija tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio u opsjednutom Sarajevu, čak bio i teško ranjen, što je zasigurno utjecalo na njegovo promišljanje pitanja države i naroda kojem pripada, dok su njegove kadrovske greške listom bile ili van Bosne i Hercegovine, ili jednostavno previše balave da bi se sjećale rata.

Zlatko Lagumdžija je, barem što se tiče njegove kadrovske politike, suprotnost legendarnom frigijskom kralju Midi, koji bi, kako legenda kaže, sve što dotakne pretvarao u zlato.

Nažalost, Zlatkov pozlatak, tj. njegovi kadrovski izbori, oličeni u mašićima, magazinovićima i čengićima, brzo su pokazali da su od one vrste neplemenitih metala sklonih brzom hrđanju. Čini se da je Lagumdžijina odluka da se u cilju što dužeg vlastitog opstanka okruži političkim patuljcima skromnih političkih sposobnosti, a sklonih sociopatskom poltronizmu, na kraju najviše koštala SDP.

Ipak, Lagumdžiji se mora odati priznanje što je ovu vlastitu grešku javno priznao, i to nekoliko puta, a što je rijetkost u ovdašnjem političkom životu. I inače, kada se s ove vremenske distance posmatraju politički lik i djelo Zlatka Lagumdžije, mora se priznati da je uz sve napravljene greške, a njih je bio popriličan broj, pokatkad i vrlo krupnih, Lagumdžija naprosto potpuno drugi nivo i kalibar političara, za razliku od tragikomičnih karanfila koji danas vode SDP.

Nije to samo stvar pojave, manirizma, intelektualnih kapaciteta ili daleko veće elokvencije, već valjda i same činjenice što je Lagumdžija politički djelovao u sasvim drugačijim, nazovimo ih teškim, ali i epskim vremenima koja su ga zasigurno obilježila i kao ličnost, ali i kao političara.

To se sasvim jasno vidi po daleko većoj političkoj odgovornosti, ozbiljnosti, ali i liderskom autoritetu koju je pokazivao za razliku od današnje SDP-ove postave koja je postala tek domaćin za parazite iz Naše stranke koje joj ne samo isisavaju životne sokove nego i njome manipuliraju.

Šta god neko o tome mislio, servilnost koju pokazuje današnje vodstvo SDP-a naspram Naše stranke bila bi nezamisliva u Lagumdžijina vremena. Ipak, ponajviše od svega, frapantna je razlika u državničkim i patriotskim kapacitetima Lagumdžije i Lagumdžijinih grešaka koje danas predvode SDP.

Prave uzroke te razlike trebalo bi možda potražiti i u činjenici što je Lagumdžija tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio u opsjednutom Sarajevu, čak bio i teško ranjen, što je zasigurno utjecalo na njegovo promišljanje pitanja države i naroda kojem pripada, dok su njegove kadrovske greške listom bile ili van Bosne i Hercegovine, ili jednostavno previše balave da bi se sjećale rata.

Možda upravo u tome treba tražiti razloge za današnju degeneraciju SDP-ovih patriotskih kapaciteta. Možda upravo tu leži odgovor na činjenicu da su današnjem SDP-u prihvatljivi otvoreni četnici i ustaše, a neprihvatljiva im je stranka koja je predvodila odbranu Bosne i Hercegovine.

Kako god bilo, svi mi, a ne samo Zlatko Lagumdžija, danas patimo i žalimo zbog njegovih pogrešnih kadrovskih izbora. Nadajmo se da sutra nećemo i zaplakati.