Bio sam dječak i imao možda dvanaest godina. Emina iz Šantićeve pjesme živjela je u našem komšiluku, na Carini u Mostaru. Jednog dana mi je Šerifa Koluder, nastavnica općetehničkog obrazovanja, njezina kćerka, dala neki smotuljak i rekla da ga trebam uručiti njezinoj majci Emini. Nikad prije nisam ulazio u njihovu avliju, ni u prvu niti u drugu
Prethodni članak
SOCIJALNA DISTANCA NIJE ISTO ŠTO I FIZIČKO ODSTOJANJESljedeći članak
Majevičke hurmašice u kutiji za metke
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo