Živa istina ne pripada jednom čovjeku, ona pripada svima, a najviše samoj sebi – baš zato što je živa. Ili je živa istina konačni dokaz da istina više nije dovoljna, odnosno da istina više nije istina
 osjetio njeno postojanje i iznjedrio ove dvije riječi: živa istina. Jezik ne kaže <em>mrtva istina</em>, on kaže samo <em>istina</em> i <em>živa istina</em>. Mrtva istina, prema tome, postoji samo kao mogućnost, kao suprotnost živoj, kao nešto što se podrazumijeva. Kao što se podrazumijeva živa voda, živi pijesak, živo blato, živi jezik, živi san…</p>
<p>Istina, znači, ponekad nije dovoljna. Ona pripada samo jednom čovjeku. Onom koji je izgovara i koji u nju vjeruje. A koliko se samo puta ta istina jednog čovjeka protivi istini drugog čovjeka, koliko se samo puta istina nađe u neprijatnoj situaciji da je proglase za običnu laž. To je ono što je krajnje neobično kad je istina u pitanju. Zato su boginji što drži vagu za mjerenje ljudskih postupaka zavezane oči. Ona nije u stanju prepoznati istinu jednog čovjeka, ona traži neku svoju istinu, a prema toj njenoj istini sve druge (ljudske) istine obične su opsjene i priviđenja. Zato su ljudi još u pradavna vremena posumnjali u svoja osjetila. Zato je <em>slutnja</em> na toliko mnogo mjesta zasjela na tron pred kojim kleče idolopoklonici.</p>
<p>Jer je istina oduvijek bila sumnjiva.</p>
<p>Jer, ako joj ne vjeruješ, ne možeš je ni zvati istina.</p>
<p>Mogućnosti drugih naziva svima su dobro poznate.</p>
<p>Zbog svega toga, umnožio se broj istina.</p>
<p>Teško ih je i pobrojati.</p>
<p>Kakva bi, dakle, bila živa istina? Nije li to ona istina koja će, prije ili kasnije, stići do nas, koja će nam se pokazati, bez obzira htjeli mi to ili ne? Ona koja će surovo razmrviti našu malu istinu, istinu u koju smo dotad vjerovali?</p>
<p>Živa istina ne pripada jednom čovjeku, ona pripada svima, a najviše samoj sebi – baš zato što je živa.</p>
<p>Ili je živa istina konačni dokaz da istina više nije dovoljna, odnosno da istina više nije istina.</p>
<p>Živa istina naprosto je istina.</p>
<p>Naša mala istina samo je još jedan dio žive istine. Nismo u stanju vidjeti čak ni koji je to dio, koliko važan, hoće li nas se dotaći svježinom jutarnjom ili tjeskobom.</p>
<p>Zato bismo se trebali, čak i kad smo uistinu uvjereni u nešto, ipak još jedanput zamisliti – možda je naša istina pogrešno postavljena, možda je ona tek prst na čelu žive istine, a možda je i pramen otpale kose.</p>
<p>Sjećate se onog živopisnog srednjovjekovnog bosanskog velikaša (neki bi doveli njegovo bosanstvo u pitanje, jer se po njemu taj dio Bosne zove drukčije) koji je rekao diplomatskom poslanstvu, pritjeran njihovim dokazima, svoje mišljenje o istini.</p>
<p>Činjenice su bile pljačka, a dokazi svjedočenja o korijenima te pljačke, tj. o njegovim povremenim naredbama.</p>
<p>Zato su trgovci pokazivali jasne znake nezadovoljstva i nagovještaj promjene poslovanja i prijateljstva.</p>
<p>Mada su dotad živjeli u nekoj vrsti trgovinske ljubavi, ti su događaji sve promijenili. Vlastelin nije ništa priznavao. Čak se opasno razbjesnio. I viknuo.</p>
<p>ISTINA JE STRAŽNJICA. SVAKO NA SVOJOJ SJEDI, MOJA GOSPODO!</p>
<p>Nakon kratkotrajnog uznemirenja, koliko je poznato, trgovinska je ljubav nastavljena na obostranu korist.</p>
<p>Naravno, to ne važi za živu istinu.</p>
<p>Kao što, zapravo, ništa za nju ne važi.</p>
<p>Nju jednako dobro vide svi i o njoj se ne govori, pošto je ona naprosto to što jeste, tj. ŽIVA ISTINA.</p>
<p>Tako je valjda (kod toliko mnogo istina) nastala i igra istine.</p>
<p>Opasna je to igra i zato se igra rijetko. Igraju je obično oni koji su radoznali i hrabri, koji žele nešto kazati i isto tako žele saznati. Najčešće je igraju mladi, a pogotovo oni među njima koji su zaljubljeni.</p>
<p>Sjećate se igara u druženjima po kućama dok je djeci još bilo do toga?</p>
<p>Sjećate se starog filma <em>Varalice</em> i kako su prošli oni koji su varali u igri?</p>
<p>Sjećate se filma <em>Igra istine</em>?</p>
<p>Sjećate li se filma <em>Živa istina</em>?</p>
<p>Sjećate li se…</p>
<p>U takvoj igri, igri istine, najopasnija su najjednostavnija pitanja. Ko koga voli i ko je bio s kim, naprimjer?</p>
<p>A najveću istinu o sebi izgovaraju oni koji varaju, oni što lažu. Nikom to nije toliko jasno kao živoj istini jer je ona ravnodušna, a sve su ostale istine emotivne.</p>
<p>– Jesi li ti mene zaista volio? – pita sredovječna žena muškarca kojeg nije vidjela mnogo godina.</p>
<p>– A jesi li ti mene voljela? – odgovara muškarac.</p>
<p>Oni se gledaju i, mada vjeruju da su se voljeli, ne mogu izgovoriti ni riječ.</p>
<p>Njihova se ljubav sve više pretvara u pitanje. Oko njih su njihovi prijatelji, vršnjaci, i njihova uzajamna pitanja postaju razlog za smijeh, mala igra istine pretvara se u razdragani smijeh mladosti, a istina ostaje ondje gdje je i bila, ne pomjerivši se kroz sve te godine ni za dlaku, jedna neostvarena ljubav, odsanjana, zaostala tek u pitanju na koje nema odgovora ni u igri istine – i to je živa istina.</p>
<p>Preostaje jedna uistinu nejasna stvar: zašto su prijatelji oko njih pomalo ljubomor</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
