Ali nije samo problematizacija Komšića ono što je silno uvrijedilo Jergovićevu dojučerašnju odanu publiku. Daleko veća, gotovo smrtna uvreda jeste to što je Jergović, pišući iz standardne perspektive hrvatskog supremaciste, razloge za fenomen Komšića i “obespravljivanja Hrvata” našao ne u okviru postojanja istinski građanskog i anacionalnog glasačkog bloka, nego u općoj zavjeri neoosmanskog zulumćarskog bošnjačkog nacionalizma, koji još, užasa li, gaji i proturske simpatije.
 vlastite nutrine svakako je jedan ljekovit i dobrodošao proces. Time ne samo da provjetrava vlastite demone, predrasude i fobije nego i dobrano razbija zablude i komplekse odane čitalačke publike, pogotovo one u Sarajevu.</p>
<p>Za svoju sarajevsku publiku Jergović je uvijek bio malo više od običnog pisca, baš kao što je i Željko Komšić malo više od običnog političara. To, naravno, nema nikakve veze s talentom ili moralom niti jednog niti drugog, nego prije svega s očajničkom željom takve publike da bude prihvaćena i s njenim duboko usađenim strahom od odbacivanja zbog “drugosti”.</p>
<p>Jergović je, kao i Komšić, za tu publiku bio “njihov a naš”, neko ko ih je poznavao a nije ih mrzio u kompletu, neko ko je živio među njima a nije ih se gnušao zbog onoga što su bili, neko ko je mogao napraviti distinkciju između onih među njima koji su se prilagodili i onih koji nisu, neko ko se nije stidio da ga ubroje među one prilagođene.</p>
<p>Takvoj publici nije smetalo ni Jergovićevo priznanje vlastitog orijentalizma kada je pisao o ružnoći, gluhoći i arhaičnosti muslimanskih imena jer i sama gaji takve predrasude, nije joj smetalo kada je Jergović poredio Aliju Isakovića s Dobricom Ćosićem, jer u svojoj gluposti i sama tako misli, nije joj smetalo ni kada je Jergović naricao o kasabizaciji Sarajeva (jer je, tobože, građanski kolač nadbila orijentalna baklava), jer ta publika i sama pati od takvih stereotipa i fobija.</p>
<p>No, Jergović je u svom najnovijem Facebook statusu udario po mnogo većem simbolu od sebe – Željku Komšiću, i to s krajnje prohrvatskih pozicija.</p>
<p>Ali nije samo problematizacija Komšića ono što je silno uvrijedilo Jergovićevu dojučerašnju odanu publiku. Daleko veća, gotovo smrtna uvreda jeste to što je Jergović, pišući iz standardne perspektive hrvatskog supremaciste, razloge za fenomen Komšića i “obespravljivanja Hrvata” našao ne u okviru postojanja istinski građanskog i anacionalnog glasačkog bloka, nego u općoj zavjeri neoosmanskog zulumćarskog bošnjačkog nacionalizma, koji još, užasa li, gaji i proturske simpatije.</p>
<p>I to je ono što je naprosto slomilo srce Jergovićevim sarajevskim poštovaocima. Svi njihovi napori da se politički i kulturološki asimiliraju, cjeloživotno ograđivanje i bježanje od vlastitog bošnjačkog identiteta, pristajanje da se odreknu nacionalnog i vlastitog, sve to samonegiranje, usiljeno smijanje vicevima na račun vlastite kulture, tradicije i predaka, to silno gutanje žaba, stalno biranje Srba i Hrvata da ih predvode, sve, sve je to bilo uzalud jer ih je i njihov Miljenko smjestio ondje odakle su čitav život pokušavali pobjeći.</p>
<p>Jergovićeva sarajevska publika nikada mu neće oprostiti što ih je protjerao iz Jadranke na Baščaršiju, što ih je izopćio iz kušača mittleeuropskih slastica i vratio nazad među orijentalne baklavoždere.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Neće da može, GutovićuSljedeći članak
Povratak crvene medijske nemani
