Kako bi stekao povjerenje i poštovanje Marokanaca, Franco se odvažio na do tada, ali i danas nezamislivu gestu – odobrio je korištenje džamije u Cordobi za namaz. Calderwood piše kako su zbog toga odmah počele kružiti glasine kako je Franco prešao na islam. Zbog naklonosti s kojom se odnosio prema muslimanima, počeli su ga zvati “hadži Franco”. Naravno, Franco nikada nije bio u Meki, ali je uspio u nakani da ga se smatra “dobrim muslimanom”. U vrijeme prije nezavisnosti zemlje, kada se skupina marokanskih izbjeglica iz francuske zone nastanila u španskom protektoratu, potpomognuta zemljom i novcem Francove vlade, novoizgrađeno naselje nazvali su Aldea del Hajj Franco

Džamija u Ceuti

Marokanski ratnici

Najati Sidki

Franco i Sadam Husein

Kapetan Mizzian

Piše: Nedim HASIĆ

Tijelo nekadašnjeg španskog diktatora Francisca Franca ekshumirano je prošlog četvrtka iz mauzoleja u Dolini palih i prebačeno u porodičnu grobnicu na madridskom groblju Mingorrubio. Franco je vladao Španijom između 1939. i 1975. godine, nakon što su on i drugi oficiri poveli vojnu pobunu protiv demokratske vlade 1936. godine, što je potez kojim je započet trogodišnji građanski rat. Franco je svoju diktaturu smatrao križarskim pohodom protiv anarhističkih, ljevičarskih i svjetovnih tendencija u Španiji. Zemlja se vratila u demokratiju tri godine nakon njegove smrti, ali njegovo naslijeđe i mjesto u španskoj političkoj historiji još uvijek izazivaju snažne emocije u toj zemlji.

Ekshumaciju su kritizirali Francovi rođaci, čelnici tri glavne desničarske stranke u Španiji i neki članovi Katoličke crkve. Vrhovni je sud postupak odobrio u septembru, kada je odbio višemjesečne zahtjeve Francove porodice da se zaustavi ekshumacija. Ona je proizašla iz izmjena i dopuna Zakona o historijskom sjećanju iz 2007. godine, kojim se tražila odšteta za procijenjenih 100.000 žrtava građanskog rata iz doba Franca koji su pokopani u neobilježenim grobovima, uključujući i hiljade u Dolini palih.

Zakonom je zabranjeno da Francovi ostaci budu na javnom mjestu koje ga uzvisuje kao političku ličnost. Francovi rođaci htjeli su ga ponovo sahraniti u madridskoj katedrali Almudena u centru grada, gdje imaju rezervirana mjesta. Vlada, u strahu da bi to moglo postati još jedno hodočasničko mjesto za fašiste, insistirala je da ga se pokopa na Mingorrubiju, gdje je njegova žena Carmen sahranjena u porodičnoj kripti. Groblje je blizu palače El Pardo, nekadašnje Francove službene rezidencije.

General Francisco Franco Bahamonde umro je u Madridu prirodnom smrću 20. novembra 1975. Imao je 83 godine i bio je gotovo 40 godina na čelu države. Zbog dugogodišnje vladavine i režima koji je svrgnut u relativno bliskoj prošlosti, Franco je još uvijek neugodnost u španskom javnom životu. To je dokazano i širokom raspravom potaknutom ekshumacijom njegovih posmrtnih ostataka iz spomenika nazvanog Dolina palih, pedesetak kilometara udaljenog od Madrida. Franca su zvali “Caudillo de España”, i to nije bio običan naslov. Bila je to pravna formula Vrhovnog suda, koji je u Francu objedinio nekoliko položaja: generalissimo (vojna moć), šef države i vlade (civilna vlast), homo missus a deo (vjerska vlast, odnosno izaslanik božanske providnosti) i nacionalni poglavar tradicionalne Španske falange (vrhovni vođa jedine stranke države). Ukratko, bio je diktator “odgovoran samo Bogu i historiji”.

Franco je rođen u galicijskom gradu Ferrolu 1892. godine. Pohađao je vojnu akademiju, više od desetljeća služio u Maroku, gdje je sudjelovao u brojnim krvavim kolonijalnim kampanjama. Uvijek je sa sobom teglio ideološki prtljag španskog nacionalizma oblikovan pričama o slavnoj imperiji i koncepciji politike koja vojsku posmatra okosnicom države. Franco je zdušno podržavao vojnu diktaturu Prima de Rivere 1923. godine, zbog čega je imenovan direktorom Generalne vojne akademije. Te se godine i oženio s Carmen Polo, pobožnom mladom ženom. Konzervativan, izrazitih religijskih uvjerenja, sa strahom je dočekao proglašenje Druge republike 1931. godine. Poslovično oprezan, izbjegao je otvoreni sukob s novim vlastima i odbio se pridružiti neuspjelom vojnom udaru 1932. Ipak, kada je španska kriza dosegla vrhunac u julu 1936, Franco se pridružio ustanku protiv ljevičarske vlade. I on je svoj posao obavio učinkovito, stavljajući se u Maroku na čelo najopremljenijih španskih trupa. Ustanak se brzo pretvorio u građanski rat.

Tri godine ratovanja presudno su utjecale na Franca i njegov brzi uspon na državni vrh. U početku je bio jedan od pobunjeničkih generala vojne hunte koja je preuzela sve ovlasti države i pokrenula intenzivan proces represije i društveno-političke involucije, ali produženje rata i napeti međunarodni kontekst prisilili su koncentraciju zapovjedništva u jednu osobu. Krajem septembra 1936. godine Franco je došao na vrh zahvaljujući spletu nekoliko razloga; zbog vojnih uspjeha, zbog nedostatka ozbiljnih konkurenata te zbog vitalne podrške koju su mu davali Hitler i Mussolini. Ali Franco nije bio zadovoljan pukom vojnom diktaturom. Vojska mu ubrzo dodaje još dva izvora legitimiteta. Crkva mu je osigurala da ratoborni katolicizam do kraja ostane vrhovna ideologija režima. Falange, stranka stvorena spajanjem svih desničarskih snaga, postaje instrument za organiziranje njegovih pristaša i kontrolu civilnog društva. Takav je režim, postavljen na tri stupa, pobijedio u građanskom ratu i postao temelj njegovog budućeg vladanja.

Unatoč fasciniranosti njihovim vođama i sklonosti ka italijansko-njemačkoj osi, Franco nije ušao u svjetski rat u septembru 1939. godine. Iscrpljenost i razaranje uzrokovano građanskim ratom, zajedno s ekonomskom propašću i rastućom glađu, ostavili su Španiju na milost savezničkim silama, koje su svojom flotom dominirale španskim pomorskim putevima i kontrolirale vitalne zalihe hrane i nafte. Neutralnost je bila čista nužnost, a ne slobodna opcija. Između 1940. i 1941. godine Franco je bio čak u iskušenju da uđe u rat kako bi ostvario sve imperijalističke snove, želeći oteti Gibraltar iz britanskih ruku i stvoriti sjevernoafričko carstvo na štetu Francuske. Njemački napad na Sovjetski Savez omogućio je slanje vojnog kontingenta (Plava divizija) da se bori “protiv komunizma”, bez objave rata saveznicima, ali promjena ratne sudbine 1942. godine prisilila je Franca da se povuče u neutralnost.

Njegovo ponašanje tokom Drugog svjetskog rata donijelo mu je međunarodnu osudu, a na sve naznake moguće intervencije i njegove smjene odgovarao je saveznicima porukom kojom je prepadao zapadne sile: “Ili ja ili haos u Španiji.” Izbijanje hladnog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza 1947. godine otvorilo mu je vrata međunarodnoj rehabilitaciji. Sporazum sa SAD-om o postavljanju vojnih baza u Španiji 1953. godine značio je njegov opstanak uprkos tome što je takav potez međunarodno mnijenje preziralo.

Od tog dana njegova totalitarna vladavina više nije dovođena u pitanje i postao je diplomatski priznat u zapadnoj sferi. Bilo je to njegovo najsretnije doba, vrijeme u kojem se mogao posvetiti lovu, ribolovu, gledanju televizije i uživanju u društvu svojih brojnih unuka. Sudjelovao je i u velikom ekonomskom razvoju šezdesetih, koji je na radikalan način transformirao sociokulturnu strukturu Španije. Jedino ograničenje tog procesa liberalizacije bilo je političko: nije bilo demokratskog otvaranja koje bi ograničilo njegovu suverenu moć. Međutim, kako je stario, kako je sve više fizički slabio, tako su jačali socijalni sukobi, generirani baš tim modernizirajućim ekonomskim transformacijama zemlje. Njegove posljednje dvije godine života bile su vrijeme tjeskobe i fizičkih tegoba. Franco je već bio leš i prije nego što je umro jer je špansko društvo već bilo predano demokratskoj kulturi zapadnog okruženja. Njegovom sahranom u Dolini palih samo je ozvaničen proces političke tranzicije u kojem je ključnu ulogu odigrao španski kralj.

Ekshumacija diktatora bila je i povod da se u španskim medijima piše i raspravlja o desetinama različitih detalja iz njegovog života, više ili manje poznatih. Jedna od tih priča jeste i ona o marokanskom kapetanu Mohamedu Mizzianu, koji je Francu spasio život 12 godina prije no što će budući diktator povesti zemlju u građanski rat. U čast tog čina otvoren je prije nekoliko godina i muzej u marokanskom gradu Nadoru, a sudjelovanje zvaničnog državnog izaslanstva na svečanosti otvaranja izazvalo je veliku polemiku, pa čak i proteste u Španiji. Mizzian je učestvovao u građanskom ratu na strani Francove vojske. Caudillo ga je kasnije imenovao generalnim kapetanom Galicije, Maroka, a kasnije i Kanarskih otoka. Čak je zadržao svoju plaću sve do 1956. godine, kada je zatražio dobrovoljno otpuštanje iz vojske jer se želio vratiti u Maroko kako bi u zemlji koja je tek proglasila nezavisnost obučavao oružane snage. Mizian je bio jedna od rijetkih osoba koja nije trebala zakazivati sastanak kada je htio posjetiti Franca u palači El Pardo.

Trećeg oktobra 1924. godine Franco je učestvovao u bici protiv Maora, u kojoj je ostalo 109 mrtvih na obje strane. Nakon borbe, vraća se na komadno mjesto okončati fortifikacijske radove kada su u selo provalili pobunjenici koji su na njega i njegove vojnike otvorili snažnu vatru. Jedan od njih približio se Francu na nekoliko metara i, kada je u njega uperio oružje, ubio ga je iz pištolja kapetan Mizzian. Franco i Mizzian poznavali su se odranije, kada je marokanski kapetan bio ranjen 1921. godine i kada ga je Franco posjetio u bolnici u Melilli. Mizzian je ponovo bio ranjen 19. septembra 1936. godine pored rijeke Manzanares, ispred Univerziteta u Madridu. Tamo su borbe bile posebno žestoke. Tom prilikom ga je spasio jedan od njegovih ljudi Mohamed al-Ousruti, a o svemu je detaljno pisao španski historičar Francisco Sánchez Ruano, autor knjige Islam i španski građanski rat, u kojoj su skupljena različita svjedočenja vojnika. Ono što je ostalo nerazjašnjeno i do danas jeste da li je Mizzian bio jedan od vojnika koji su učestvovali u slučaju grupnog silovanja i ubistava žena 1936. godine. Kako god, Mizzian je bio jedan od hiljada Marokanaca i ostalih Arapa koji su se borili uz Franca u građanskom ratu.

Međutim, bilo je i onih Arapa koji su ratovali protiv Franca. Novinar Najati Sidki, Palestinac i komunista, došao je u Španiju 1936. godine odlučan da se bori protiv Franca i njegovih trupa. Najatov život, obilježen Drugim svjetskim ratom i tragedijom palestinskog naroda, ovjekovječen je u dokumentarnom filmu kojim se od zaborava pokušava spasiti hiljade Arapa koji su se pridružili republikanskoj strani.

Dokumentarni film Dolazite izdaleka Egipćanina Amala Ramsisa rekonstruira put Najata, sekretara Palestinske komunističke partije, na Iberijski poluotok 1936. godine. To je svjedočanstvo o Sidkijevom pokušaju da na svoju stranu privuče marokanske vojnike koji su ratovali na strani Franca. Došao je u Cordobu i molio ih da se pridruže republikanskoj strani. Malo je onih koji su ga poslušali. “Stigao sam”, piše Sidki u memoarima, “u prekrasnu i spektakularnu Barcelonu, glavni grad Katalonije. Počeo sam hodati njenim širokim ulicama. Odjednom sam vidio grupu milicajaca. Njihov šef, vjerujući da sam Španac, prišao mi je i rekao mi na španskom: ‘Zašto nam se ne pridružite?’ Smiješeći se, odgovorio sam na francuskom: ‘Ja sam arapski dobrovoljac i došao sam braniti slobodu na madridskom frontu. Za odbranu Damaska ​​u Gvadalahari, Jeruzalema u Cordobi, Bagdada u Toledu, Kaira u Kadizu i Tetouana u Burgosu.'”

Nakon povratka iz Španije, nekoliko godina kasnije, Sidkijeva će porodica biti jedna od brojnih koja je nastradala u Nakbi, katastrofi iz 1948. godine, kada je prognano najmanje 750.000 Palestinaca. Sidkijeva kći Dulia odrasla je u Moskvi daleko od svoje porodice. Novinar je više od 20 godina jedva imao pokoju vijest o svom djetetu. Sidki je tako platio neslaganje sa stavom španske Komunističke partije u vezi s kolonijalizmom u sjevernoj Africi. Izbačen je iz partije i nikad se nije vratio u Rusiju. Njegova najstarija kći nije mogla napustiti Moskvu i tek su se desetljećima kasnije ponovo sreli u Bejrutu, kamo je stigao nakon što je napustio Palestinu 1948. godine i gdje je živio do građanskog rata. Kada je počeo rat, odlazi i iz Bejruta i umire u Grčkoj, u kojoj je živio sa svojom mlađom kćeri.

U decembru 1936. godine radio u Maroku objavio je da je Franco pripremio vojni parni čamac koji će odvesti tristo muslimana iz Ceute u saudijsku luku Džedu, a odatle dalje na hodočašće u Meku. Od tada pa sve do 1951. godine Francov režim organizirao je i finansirao hadž. Francovi su brodovi 1939. godine prevozili libijske vjernike. Često su se prije povratka u Maroko hodočasnici zaustavljali u Sevilli ili Cordobi, gdje se Caudillo ponekad susretao s njima kako bi im pričao o Andaluziji kao drugoj Meki. Nije to bila samo gesta koja je služila regrutiranju marokanskih vojnika, Franco je na Maroko gledao kao na dio Andaluzije. To je za njega bio geostrateški koncept koji je mogao opravdati špansku prisutnost u sjevernoj Africi i napraviti razliku u odnosu na francuski kolonijalizam.

Za razliku od Španaca, Francuzi su predano radili na podjeli marokanskog društva favorizirajući nacionalizam berberske manjine. Eric Calderwood, profesor s Univerziteta Illinois, autor je knjige Kolonijalni Al-Andalus: Španija i stvaranje moderne marokanske kulture, u kojoj stoji kako je koncept Andaluzije, simbol religioznog suživota i umjetničkog sjaja, most između kultura s obje strane Sredozemlja, “krajem 19. stoljeća postao opravdanje za španski kolonijalizam”.

“I Republika i Francov režim prisvojili su ovu ideju, koja će na kraju postati jedan od temeljnih stubova marokanskog kulturnog nacionalizma”, smatra Calderwood. Sjećanje na Al-Andalus toliko je snažno da se pojavljuje u preambuli modernog ustava Maroka. Osim toga, poseban odnos Španije s arapskim svijetom i dalje je fokus vanjske politike Madrida. Za američkog profesora Franco je imao temeljnu ulogu u ažuriranju koncepta Andaluzije. Franco je promicao kulturno, geografsko i rasno jedinstvo, što je aspekt koji Calderwood opisuje kao “iznenađujući” za fašistički režim. Francov boravak u Maroku tokom dvadesetih godina prošlog stoljeća bio je presudan za njegovo razumijevanje muslimanskog mentaliteta.

Kako bi stekao povjerenje i poštovanje Marokanaca, Franco se odvažio na do tada, ali i danas nezamislivu gestu – odobrio je korištenje džamije u Cordobi za namaz. Calderwood piše kako su zbog toga odmah počele kružiti glasine kako je Franco prešao na islam. Zbog naklonosti s kojom se odnosio prema muslimanima, počeli su ga zvati “hadži Franco”. Naravno, Franco nikada nije bio u Meki, ali je uspio u nakani da ga se smatra “dobrim muslimanom”. U vrijeme prije nezavisnosti zemlje, kada se skupina marokanskih izbjeglica iz francuske zone nastanila u španskom protektoratu, potpomognuta zemljom i novcem Francove vlade, novoizgrađeno naselje nazvali su Aldea del Hajj Franco.

Španski se jezik još i danas može čuti na sjeveru Maroka, ali je španska historijska i arhitektonska baština odavno nestala. Nakon nezavisnosti Maroka 1956. godine, najvažnije porodice iz Tetouana i Tangera sele se u Rabat i Fez, područja francuskog jezika i kulture. Hassan II, otac sadašnjeg monarha Muzhameda VI, imao je konfliktne odnose sa sjeverom i desetljećima nije bilo ulaganja. Uzgoj hašiša postao je glavna industrija u regiji stalne depresije. Stare zgrade Tangera pretvorene su u hotele i restorane i brisani su svi tragove njihove prošlosti kao kancelarija španskog protektorata. U dvorištu jednog od njih, Pansionskoj palači, nalazi se i reprodukcija Dvora lavova Alhambra, ali nešto je ipak ostalo do današnjeg dana.

Džamija Muley el-Mehdi bio je projekt koji je naručio arhitekt José María Tejero između 1939. i 1940. godine. Otvorena je 18. jula 1940. godine, a svečanosti su prisustvovali halifa španskog protektorata u Maroku Muley Ismail ben al-Mehdi i Carlos Asensio, tadašnji visoki španski povjerenik u Maroku. Džamija je izgrađena novcima iz Madrida u znak zahvalnosti za podršku koju su muslimanske trupe pružale nacionalistima na čelu s Francom tokom građanskog rata. Unutar hrama nalazi se ploča na kojoj je upisana zahvalnost Francu.

Džamija je danas pod paskom Ministarstva prosvjete i kulture Španije i odredište je raznih hodočasnika i turista iz cijelog svijeta. Francov režim, treba i to reći, bio je jedan od rijetkih na zapadu koji nije nikada želio priznati Izrael niti je održavao ikakve veze s jevrejskom državom.