Načela jednakosti, koja je proklamirao ZAVNOBiH na svojim zasjedanjima, uvijek trebaju biti glavni principi naše države Bosne i Hercegovine. Nažalost, neki u svojim glavama ne mogu odvojiti antifašizam i borbu protiv okupatora od Partije i njenih ideoloških komunističkih načela. Principi ZAVNOBiH-a, kada je riječ o Bošnjacima, bili su izdani upravo od takvih već 1946. godine. Sada bi ideološki sljedbenici Komunističke partije željeli da mi o tome ne govorimo

Milovan Đilas (fotografija iz 1943. godine), jedan od najbližih saradnika Josipa Broza, bio je izričito protiv priznavanja Bošnjacima prava na nacionalnu posebnost

Zbog stavljanja Bošnjaka u neravnopravan položaj spram ostalih naroda u Jugoslaviji, Husaga Čišić jedini je glasao protiv Ustava FNRJ 1946. godine

Fuad Ohranović

Piše: Fuad OHRANOVIĆ

U izdanju Oslobođenja od 19. novembra 2018. godine objavljena je kolumna glavne urednice ovog lista Vildane Selimbegović u kojoj se pokušava baviti mojim Facebook statusom o jednom od najznačajnijih datuma u našoj historiji – 25. novembru, Danu državnosti Bosne i Hercegovine. U tom statusu jasno sam ukazao na značaj 25. novembra, ali i na licemjerje Komunističke partije već u prvoj godini nakon završetka Drugog svjetskog rata. Meni, “izvjesnom” Fuadu Ohranoviću, zaista imponira da se moji statusi na društvenim mrežama prate i u Oslobođenju, novinama koje baštine više od 75 godina tradicije.

Ono što ne priliči mediju koji se diči novinarskom tradicijom jeste to da vadi riječi iz konteksta, djelimično prenosi informacije te da drugima pripisuje konstatacije koje nisu ni izrekli, što je u ovom slučaju uradila Selimbegović, optužujući me, između ostalog, da Bosnu želim “napraviti bošnjačkom”?! Takvo njeno pisanje potpuno je neosnovano, ostrašćeno, ali i sasvim u skladu s tradicijom njenih prethodnika, koji su decenijama upravo preko tog lista “skidali” glavu svakome ko se drznuo misliti drugačije.

Selimbegović je u zbrkanom tekstu svjesno i namjerno zaobišla činjenicu da je “izvjesni” Ohranović sasvim slučajno historičar. Uzimajući iz moje biografije samo dio jedne rečenice pokazala je šta joj je bio stvarni cilj – sa stručnosti i kompetencije skrenuti u kaljužu politikantstva, izvrtanja činjenica i ad hominem niskih udaraca.

Mišljenje koje sam iznio na svom Facebook profilu moj je stav, koji nema nikakve veze s institucijom koju vodim posljednje dvije i po godine i u kojoj radim od 2009. godine. Ali, kad je već uzela da piše o tome, Selimbegović je mogla makar napisati onako kako je pravilno – arhivist, a ne arhivar. S obzirom na to da vjerovatno nije imala priliku ove stvari naučiti tokom studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, želim pojasniti neke činjenice koje bih pojasnio i direktno da me je glavna urednica, u skladu s novinarskom etikom, prije pisanja uvodnika kontaktirala i zatražila obrazloženje.

Dvadeset peti novembar – Dan državnosti Bosne i Hercegovine jeste, uz Dan nezavisnosti (1. mart), jedan od najznačajnijih datuma u historiji Bosne i Hercegovine. Tog 25. novembra 1943. godine vraćena je državnost Bosni i Hercegovini nakon velikosrpske hegemonije dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća te sporazuma Cvetković – Maček. Zato, živio ZAVNOBiH i Dan državnosti Bosne i Hercegovine!

Načela jednakosti, koja je proklamirao ZAVNOBiH na svojim zasjedanjima, uvijek trebaju biti glavni principi naše države Bosne i Hercegovine. Nažalost, neki u svojim glavama ne mogu odvojiti antifašizam i borbu protiv okupatora od Partije i njenih ideoloških komunističkih načela. Principi ZAVNOBiH-a, kada je riječ o Bošnjacima, bili su izdani upravo od takvih već 1946. godine.

Sada bi ideološki sljedbenici Komunističke partije željeli da mi o tome ne govorimo. Takvi, sasvim svjesno, pokušavaju “silovati” historiju, tako što će pričati o principima ZAVNOBiH-a bez navođenja šta se to dešavalo poslije 1945. godine pa do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća. A upravo je u tom razdoblju “preteča UN-ove Deklaracije o ljudskim pravima”, kako tepaju principu ZAVNOBiH-a “ni, ni, ni / i, i, i”, jednostavno zaboravljena u odnosu na jedan cijeli narod – na Bošnjake, odnosno Muslimane, kako su se tada službeno zvali.

Šesta buktinja nije mogla u državni grb

Da ne bismo mnogo pisali, samo ćemo u skladu s “arhivarskom” tradicijom zaviriti u zapisnike o tome šta se pričalo u toku Drugog svjetskog rata kad su trebali vojnici i muslimanske brigade, a šta se pričalo nakon rata.

Na izlaganju s Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine Đuro Pucar Stari kaže:

“U takvim uslovima muslimani će biti POTPUNO RAVNOPRAVNI (istaknuo autor) i imati sva prava kao i srpski i hrvatski narod. Federalna Bosna i Hercegovina omogućiće svim njenim narodima da u punoj demokratiji razviju SVOJU NACIONALNU KULTURU i materijalno blagostanje.”

S druge strane, kada se Drugi svjetski rat završio i nakon što je u Sarajevo 5. aprila 1945. godine umarširala 16. muslimanska partizanska brigada, stvari su se iznenada promijenile.

U govoru na Ustavotvornoj skupštini FNR Jugoslavije, na zasjedanju od 29. novembra 1945. do 1. februara 1946. godine, visoki funkcioner Komunističke partije Milovan Đilas kaže:

“…karakterističan predlog jednog muslimana (Husaga Čišić, op. a.) da bi trebalo unijeti šestu buktinju u naš državni grb. Predlog se motiviše time da su muslimani posebna nacionalnost, da su muslimani odobrili nacrt ustava u svim pojedinostima, ali da su bili nezadovoljni time što nije u državni grb ušla šesta buktinja kao simbol muslimanske nacionalnosti. Ja mislim da parlament ne može pretresati pitanje da li su muslimani nacionalna grupa ili nijesu, jer, na kraju krajeva, da li je neko nacionalna grupa ili posebnost ne zavisi od rješenja Narodne skupštine jer ona je onakva kakva jeste (…) Ali pošto se stalo na gledište da svaka narodnost dobije svoju buktinju, onda u svakom slučaju mora biti samo pet buktinja (Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Makedonci, op. a.). Time, razumije se, ja ne mislim negirati posebne crte kod muslimana koje danas postoje.”

U ratu su se očito nacionalna pitanja mogla rješavati deklaracijama, a u miru nisu. To je bio razlog da Husein Husaga Čišić jedini glasa protiv Ustava FNRJ zbog nepriznavanja nacionalnog identiteta Bošnjacima (tada pod imenom Muslimani). I trebalo je da prođe više od 25 godina od prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a da vrh Komunističke partije (tada Savez komunista) shvati da je nepriznavanje bošnjačke, tj. muslimanske nacije, zaostatak srpskog i hrvatskog nacionalizma!

Zato Vas molim, gospođo Selimbegović, ne morate Vi nama pričati ni o kakvim pravima koja nam je dao ZAVNOBiH, niti praviti paralele sa slučajem “Sejdić – Finci”. Umjesto toga, pročitajte rezultate popisa stanovništva iz 1948. godine na kojem su se naši djedovi, i pored te “jednakosti”, ako nisu htjeli biti Srbi ili Hrvati, morali izjasniti kao neopredijeljeni. Tih neopredijeljenih tada je u Bosni bilo gotovo 800 hiljada! Iz ovog se jasno vidi ko je izdao vrijednosti ZAVNOBiH-a!

Na kraju, ako neko pronađe tekst s nekog od zasjedanja ZAVNOBiH-a u kojem piše da je Bosna “i srpska i hrvatska i neopredijeljena”, povući ću sve što sam kazao!

Neka nam je sretan i do Smaka svijeta živ 25. novembar, Dan državnosti naše domovine Bosne i Hercegovine!