Zdrava i konkretna kritika vlasti zamijenjena je nametanjem osjećaja neumitne i neodložne propasti, percepcijom da nikada neće biti bolje i širenjem nepovjerenja u sebe same. Ionako teška, ali svakako ne katastrofalna stvarnost predstavlja se crnom do krajnosti, a svaka negativna anegdota društvenim uzorkom. Pozitivne vijesti gotovo se guraju pod tepih, a svaki napredak dovodi u sumnju. Pod parolom prava na slobodu govora i slobode štampe traje prava kampanja širenja sveopćeg defetizma koja za cilj ima provociranje moralne krize, dislokaciju bilo kakvog vrijednosnog sistema i gubljenje volje te povjerenja u vlastite snage i mogućnosti