Visoko je tvrđava, visoko je groblje iznad mora. Živo slovo u vrču zemljanom, pređi zatočeni i spašeni u romboidnom hramu sa zidinama nalik na one srednjovjekovnih tvrđava u okamenjenom sluhu zbiraju vjetrove s planina, neveru s mora
 i leptira staklenih krila (posisali su i raščinili sliku koju je nosio raskriljenu u svom dvostrukom letu). Užurbani, kao krvožedne interpunkcije koje komadaju riječi, gamižu, jedni nose trup, drugi pipke…</p>
<p>Metafora je srušila Kulu babilonsku, rastočila Toranj Jezika Nejezika.</p>
<p>Od krhotina Kule žitelji sredozemni grade svoje groblje u moru, groblje pokraj mora. Morsko groblje.</p>
<p>Iznad je samo Gustijerna, sabirnica uzletjelih kapi, kapi od zvjezdanog meda.</p>
<p> </p>
<p><em> </em></p>
<p><em>Starica iz Budimpešte</em></p>
<p> </p>
<p>Neki nepoznati instinkt me tjera kad sam na putu, a pogotovo u nepoznatom gradu, da ustajem rano izjutra i hodam ulicama.</p>
<p>Svi se gradovi bude na sličan način, ali opet u svakom od njih ima nešto neponovljivo, nešto što odaje istinsku njegovu dušu. Od izraza lica polijevača ulica do osmijeha raznosača kruha. Od lica zgrada i kapija prije nego što ih zasjene koraci i glasovi prolaznika do okusa zraka i daha grada kojima se nesvjesno hrane njegovi stanovnici.</p>
<p>Prolazio sam stazom ispod mosta zagledan u buđenje grada s druge strane Dunava.</p>
<p>Nisam primijetio staricu dok se nisam gotovo sudario s njom.</p>
<p>Željela je nešto.</p>
<p>Cigaretu.</p>
<p>Dok sam joj pripaljivao, lice joj je oblila rumen, ne stid, nego stidljivost, pradavna djevojačka stidljivost zbog koje je sklonila pogled ustranu.</p>
<p>Stajali smo tako, a onda sam nastavio koračati i gledao sam samo u stazu ispred sebe.</p>
<p>Nekoliko godina kasnije, pročitao sam Cortazarovu priču koja se zbiva na mostu u Budimpešti, i, siguran sam, prepoznao u njoj staricu koju sam vidio kod mosta.</p>
<p> </p>
<p><em>Egipatski pisar</em></p>
<p> </p>
<p>Zapisujem javansku cigaretu koju sam smotao i pušim je na čibuk.</p>
<p>Zapisujem olovni vjetroviti novembar koji poput magle zakriljuje vrt.</p>
<p>Zapisujem nadu da će iz tupog bola proviriti jednom slobodni, raspojasani suncokret. Njegova glava tinja u noći kojom koračamo toliko dugo, toliko već dugo da su se na sunčanoj kapi uhvatile teške niti paučine.</p>
<p>Zapisujem: zašto je ikad išta igdje zapisano?</p>
<p>Zapisujem pitanje. Pitanje gleda u mene. Ili odgovor?!</p>
<p>U kamenu, u Egipatskom muzeju, sjedi zapisivač i nešto zapisuje. Izvukli su ga iz egipatske zemlje, iz hrama u kojem je bio i gdje je predstavljao jasan znak i donijeli su ga ovdje, gdje u prigušenoj svjetlosti, pred očima posjetilaca i prolaznika, i dalje bilježi svoje znakove – on koji je sam znak.</p>
<p>O njegovom jednom kamenom drugaru, pisaru-piscu, briljantan esej je napisao pisac <em>Ruku</em> i <em>Kiklopa</em> Ranko Marinković.</p>
<p>Kadgod pomislim na Ranka, dođe mi u svijest njegovo nasmiješeno lice u trenutku kad sam mu rekao da sam dobio sina.</p>
<p>– Djeca su jedino što ima smisla na ovom svijetu. Mi pišemo svoje knjige, one izlaze i čitaju se, lijepo je sve to, ali djeca… Djeca!</p>
<p>I dok je to govorio, lice mu je otkrivalo istinsku sreću.</p>
<p>Zapisujem to čudo o kojem razmišljam u ovom trenutku, u Egipatskom muzeju, u Berlinu, pred kamenim lucidnim pogledom našeg dalekog spisateljskog prethodnika.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Čovjek je ponižen onoliko koliko to dopustiSljedeći članak
CRTICA IZ KARAKAZAN MAHALE
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo