Gore, u samom ćošku livade, vire dvije duge cijevi. Odmah vidimo da je riječ o haubici i dalekometnom topu... Provjeravamo sigurnost, da nije možda minirano. Nakon nekoliko minuta, dolaze iz korpusa noseći dokumentaciju: “Aferim, momci, po svemu sudeći, jedan od ova dva topa je 25. maja ispalio granatu na tuzlansku Kapiju.” Oko 15 sati ova nam je informacija i potvrđena

Piše: Amir HASANOVIĆ

Deveti septembar 1995. godine zatječe nas u rejonu Banovići Sela, gdje smo bili raspoređeni u pripravnost. Po već pripremljenom terenu i dovezenoj tehnici moglo se vojničkim okom vidjeti da će ova operacija oslobađanja Vozuće biti mnogo jača i obimnija od one izvedene u junu 1994. godine. U večernjim satima rasporedili su nas na polazni položaj za napad na koti Klupe, a jedan dio jedinice prema Borovcu.

Pripadnici 2. korpusa krenuli su u svojoj zoni u napad u 6 sati ujutro 10. septembra, da bi nakon dva sata borbi jedinice 21. divizije izvršile proboj na pravcu Dugo Brdo i oslobodile sela Mrahorovići, Kempići, Delići, Seonu, Ikanovići i Aljkovići. Pripadnici 22. divize oslobodili su u podnevnim satima Husića Brdo i Greben, dok smo mi sa združenim jedinicama 25. divizije nakon četiri napada, a zbog žestoke utvrđenosti neprijatelja i velikog broja vojnika kojima su ondje raspolagali, tek u podnevnim satima ovladali mjestima Klupe i Zečevo Brdo. U konačnici, “Crni labudovi” oslobodili su objekt Kablovac u 18 sati, kada je došlo i do spajanja sa snagama 3. korpusa ARBiH.

Bila je to za nas velika pobjeda, taj smo dan praktično letjeli na krilima slobode. Vladali su nesvakidašnji elan i moral među pripadnicima Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali smo bili svjesni da je to samo početak velike oslobodilačke ofanzive i da je dosta toga još ispred nas.

Dvanaesti septembar zatječe nas u konstantnim napadima na jedinice 1. ozrenske brigade i TG Ozren, koje su u sadejstvu branile dio linije na potezu Cerovo Brdo i selo Vrbak. Koncentrirani na jednom mjestu i potpomognuti artiljerijom, tukli su naše položaje bez prestanka. U popodnevnim satima tog dana dolazi do bliske borbe u rejonu Vrbaka, u šumi nadomak ceste. Tom prilikom zauzeli smo jedan dio tranšeja, ali zbog brojne ispomoći koja im je stigla, ubrzo bivamo potisnuti natrag. U tom napadu poginula su dva momka iz Srebrenika, a pet ih je ranjeno.

U jutarnjim satima 13. septembra, tačnije u 5 sati i 15 minuta, otpočinje naš napad, ali ovaj put dodatno ojačan izviđačko-diverzantskim odredom Operativne grupe 2 i izviđačko‑diverzantskim vodom 2. korpusa “Lavovi”. Budući da se znalo da neprijatelj spremno očekuje naše napade i da nema više efekta iznenađenja, ovaj smo put napali linije na padinama Cerovog Brda. Otpočela je žestoka borba. Petnaestak minuta nakon što su ispaljene prve “zolje” i projektili iz ručnih bacača, zaposjedamo desni dio tranšeja koje vode prema Cerovom Brdu. U prvom napadu četnicima su naneseni ogromni gubici, samo u tom dijelu linije ostalo ih je ležati između 30 i 40.

Odatle ih potiskujemo na obližnji proplanak. Unatoč pojačanju koje im pristiže, ne uspijevaju se konsolidirati. I tu ih gine veliki broj. Njihova je artiljerija pogubljena, a ustanovit ćemo poslije da je bila veoma blizu da tuče po obližnjoj šumici – i po nama i po četnicima. Nekoliko trenutaka poslije naše jedinice, koje su nam bile s lijeve strane, probijaju im bok i zatim nastaje opća pometnja. Pedesetak metara od nas vidimo da uz cestu pokušavaju pobjeći na kamionima. Neki se u paničnom bijegu prema cesti praktički bacaju s okomitog brijega visokog petnaestak metara ne bi li uspjeli umaći našim jedinicama.

Vidjeli smo njihov totalni poraz, slom. Pretvorili su se u bezobličnu rulju koja se susjednim proplankom pokušavala domaći ceste jer je šuma naprijed bila veoma strma i gotovo nemoguća za bijeg. Sporadično puškaranje i dalje se čulo, ali to su bili zaostali četnici koji su bili ili ostavljeni ili ranjeni, a nisu se htjeli predati.

Izlazimo na cestu. Pedesetak metara ispred nas je livada koju napola siječe improvizirani put. Na livadi ostaci sanduka od municije, dva kamiona s trocijevcima, dvije stopedesetke, kojima je najvjerovatnije i bilo došlo pojačanje. Za jednu je zakačen nerasklopljen i pokriven top “ZiS”.

Gore, u samom ćošku livade, vire dvije duge cijevi. Približavajući se, odmah uočavamo da je riječ o haubici i dalekometnom topu…

Brzo smo osigurali mjesto i uspostavili improviziranu liniju odbrane za slučaj da dođe do kontranapada. Provjeravali smo sigurnost zarobljenog oružja, da nije možda minirano. Nakon nekoliko minuta, dolaze ljudi iz korpusa noseći dokumentaciju. Jedan je došao do nas i reče: “Aferim, momci, po svemu sudeći, jedan od ova dva topa je 25. maja ispalio granatu na tuzlansku Kapiju.”

Okrenuo sam se i uputio prema topovima, stao sam i gledao, dodirnuo cijev. Doskora su tu, pored topova, stajali ljudi koji su ubili mladost u Tuzli. Šta ti je život, kako se sve to brzo preokrene… Do jučer su iz hladovine i duboke sigurnosti sijali strah po okolnim mjestima, a sad su u bijegu, ako su uopće živi.

Oko 15 sati došla je potvrda da je riječ o topu koji je ispalio granatu na Kapiju. Oba se moraju sigurno transportirati prema kasarni. Nas su zadužili.

Bilo mi je drago što će narod vidjeti tu neman koja je nama nanijela toliko zlo. Kiša je neprestano padala, sve je bilo jedna velika kaljuga, ali mi smo improvizirali, našli smo i bačeni topovski zatvarač i uspjeli sve na sebi izvući na cestu i zakačiti za kamion. Bila je neopisiva radost imati taj plijen i gledati raspad jedne zločinačke tvorevine kao što je RS i njena tzv. VRS. A uz to smo imali samo dvojicu ranjenih vojnika.

Našoj sreći nije bilo kraja kad su nam u kasarni rekli da će haubica kao opomena budućim pokoljenjima biti izložena pred Domom Armije BiH. Rekli su da će na tabli pisati ko je pucao iz tog topa, šta je granata napravila na Kapiji i da će stajati imena jedinica koje su ga zarobile u akciji na Vrbak.

Ali…

Na našu žalost, po ko zna čijoj inicijativi, top je u martu 1997. godine isječen u gvožđe, a građani Bosne i Hercegovine ostali uskraćeni za jedan veliki komad istine u svojoj historiji. Danas, kada pričamo i opominjemo, dobro bi bilo da taj eksponat postoji, da posvjedoči o jednom vremenu, zlu u našim komšijama i herojstvu jedne generacije Bošnjaka koja je nesebično uložila sebe za ovu slobodu koju imamo, ma kakva ona bila.