Iz Tuzle su potekli brojni vrhunski slikari i vajari, koji su se u ovaj grad uvijek rado vraćali, neki i zauvijek. Oni i danas žive kroz svoja djela, kaže njihov kolega Zdravko Novak

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Likovna umjetnost u Tuzli ima blistavu i dugu prošlost. U ovom su gradu rođeni, živjeli ili su radili umjetnici čija su djela ostavila dubok trag u društvu i kulturi Bosne i Hercegovine, a njihov je talent priznat i širom svijeta. Da bi podsjetili na njihove vrijednosti i upoznali zainteresirane o kakvim je velikanima riječ, uposleni u Muzeju Istočne Bosne u Tuzli organizirali su izložbu i predstavili odabrane radove nekih od umjetnika.

Akvareli, grafike, skulpture i ulja na platnu, različiti formati i motivi nastali su u trenucima inspiracije ljudi o kojima je malo toga zapisano, a o čijim se životima još manje zna.

Temelje likovne umjetnosti u ovom industrijskom gradu postavio je Đorđe Mihailović (1875–1919), prvi akademski bosanskohercegovački slikar, koji se školovao u Beogradu i Münchenu. Mihailović je sklonost prema slikarstvu otkrio tek u 25. godini, nakon što je u Trstu završio trgovačku školu. Njegova umjetnička djela danas se čuvaju na trima lokacijama u Bosni i Hercegovini: u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu te u Međunarodnoj galeriji portreta i Muzeju Istočne Bosne u Tuzli.

Todor Švrakić (Prijedor, 1882. – Sarajevo, 1931) također je radio u Tuzli, kao i Kosta Hakman (Bosanska Krupa, 1889. – Opatija, 1961), koji je osnovnu školu i gimnaziju, u to vrijeme jednu od najjačih u Bosni i Hercegovini, pohađao u Tuzli.

Adela Ber-Vukić (Tuzla, 1888. – Sarajevo, 1966) prva je bosanskohercegovačka školovana slikarka. Nakon završetka Više djevojačke škole u Sarajevu, a nešto kasnije upisala je i Učiteljsku školu u Sarajevu. Otišla je u Beč, gdje je pohađala privatnu slikarsku školu, kao i Umjetničku školu za žene. U vrijeme kada je Ber postala prva školovana slikarka, žene u Bosni i Hercegovini tek su počele da se opismenjavaju.

Kristian Kreković (Modriča, 1901. – Palma de Mallorca, 1985) djetinjstvo i mladost proveo je u Tuzli, odakle je, nakon završene gimnazije, otišao studirati likovnu umjetnost u Beču i Parizu. Riječ je o istaknutom slikaru i arhitekti svjetskog glasa, koji se nesebično zalagao za ideje mira. Nakon što mu je u bivšoj Jugoslaviji presudom iz 1946. godine oduzeta sva pokretna i nepokretna imovina, s porodicom je od 1955. živio u Peruu, dok je posljednjih 20 godina života proveo u gradu Palma de Mallorca. Portreti po kojima je čuven na ovima prostorima jesu portreti Husein-kapetana Gradaščevića i dr. Mustafe Mujbegovića, prvog tuzlanskog pedijatra. Kristian Kreković u Tuzli ima svoju ulicu, a 2006. godine u Franjevačkom samostanu otvorena je galerija koja nosi njegovo ime.

Franjo Leder (Tuzla, 1905. – Tuzla, 1963) prvi je tuzlanski kipar, a studirao je u Zagrebu. “Borbom ka slobodi”, najveću skulptorsku kompoziciju u reljefu rađenu u Tuzli, za koju je dobio brojne pohvale od ljudi koji su znali šta su likovne vrijednosti, uništili su fašisti, kao i još nekoliko skulptura, poprsja, statua i gipsane ornamentike. Iz očaja, ovaj je umjetnik postao ravnodušan prema svemu, što ga je na kraju i fizički uništilo. Prijatelji su mu pokušavali pomoći, ali bi ga nakon nekog vremena puštali da živi kako je htio, jer je odbijao pomoć. Viđali su ga da spava na klupi pokriven mantilom, a od poznanika je tražio novac koji bi davao prvom prosjaku koji naiđe. Grad ga je prijavio “na kazan” (u narodnu kuhinju), a on je tu hranu nosio životinjama u starom zoološkom vrtu na Slanoj Banji. Prije nekoliko godina ulica koja povezuje Kazan Mahalu s korzom nazvana je Ulicom Franje Ledera.

Njegova danas najpoznatija djela jesu “Bacač diska”, postavljen u blizini stare Muzičke škole, “Kandelabre”, četiri velika kipa koji predstavljaju solare, odnosno ljude koji na leđima nose lampe kao simbole kristala soli. Na Slanoj Banji nezaobilazna je “Leda s labudom”, koju je, pričalo se, izvajao prema figuri svoje neostvarene ljubavi. Prije 12 godina ovo je njegovo čuveno djelo oskrnavljeno. Lopovi su s fontane ukrali troje “Ledine djece”, bronzane kipove djece koji su se nalazili na uglovima fontane.

Mensur Memo Dervišević (Brčko, 1928. – Tuzla, 1982) izlagao je u Kairu, Adis Abebi, Bagdadu, Sarajevu, Brčkom, Tuzli i u češkim gradovima. Između ostalog, uradio je mozaik “Donju Tuzlu opasala guja”. Završio je Filološki fakultet i Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, a pisac Derviš Sušić 1981. godine o njemu je rekao: “Možda bi Memo, čovjek s dva zvanična i hiljadu životnih fakulteta, svjetski putnik bez kofera i nonkonformist svjetskog ranga, dosegnuo ove svoje današnje umjetničke visine i da se posvetio književnosti i muzici. Ne znam. Ali, dovoljno je velik kao slikar svakoj našoj enciklopediji i historiji umjetnosti.”

Mehmed Memo Suljetović (Tuzla, 1910. – Tuzla, 1941) upisao je Likovnu akademiju u Zagrebu, a njegovo je umjetničko školovanje, ali i život, prekinuo početak Drugog svjetskog rata. Godine 1941. aktivno se bavio pripremama za oružanu borbu protiv okupatora, a strijeljan je 5. septembra iste godine u tuzlanskom zatvoru “Štok” s Enverom Šiljkom i Rudolfom Vikićem.

Dragiša Trifković (Tuzla, 1912) je nakon završene Državne umjetničke škole u Beogradu svoj radni vijek proveo u Tuzli. Autor je grba grada kao i mnogih kiparskih radova, reljefa, statua, poprsja, spomenika, bista i plaketa. Bio je veliki patriota i strastveno je skupljao fotodokumentaciju Tuzle. Na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine zatekao se u inostranstvu, ali se uz posredovanje Međunarodnog crvenog krsta vratio u rodni grad, u kojem je preminuo 2000. godine.

James Haim Pinto (Bijeljina, 1907. – San Miguel de Allende, Meksiko, 1987) je, i pored činjenice da je veći dio života proveo u Meksiku, u kojem je i penzioniran kao dekan emeritus na Katedri za slikarstvo na Institutu “Allende”, a izlagao je širom svijeta, održavao neprekidnu vezu s Tuzlom. Smatra se jednim od utemeljitelja Međunarodne galerije portreta Tuzla, kojoj je poklonio svojih 122 djela, a doprinos je dao i u finansijskom pogledu. Stalno je isticao da je u ovom gradu proveo lijepe mladalačke dane, a svoja je sjećanja ovako iznosio: “U Tuzli sam postao, u Tuzli, koju zauvijek nosim u srcu, i, kada god mi vrijeme dozvoljava, vraćam se u Tuzlu.”

Krsto Hegedušić (Petrinja, 1901. – Zagreb, 1975), poznati hrvatski slikar, u Tuzli je živio desetak godina, gdje je rođen i njegov brat Željko Hegedušić (Tuzla, 1906. – Zagreb, 2004), također slikar, grafičar i likovni pedagog.

“Svaki od ovih umjetnika ostavio je pečat u kulturi ovog grada. Nažalost, osim Zdravka Novaka, koji još radi i stvara, ostali nisu više među nama. Za izložbu ‘Tuzlanski umjetnici kroz vrijeme’ odabrana su djela koja se nalaze u Muzeju Istočne Bosne, u našem umjetničkom odjeljenju. Nismo imali veliki izbor jer je prostor mali i pokušali smo predstaviti svakog umjetnika po onome što je za njega najkarakterističnije i svaku tehniku kojom su se bavili”, kazala je Vesna Isabegović, muzejska savjetnica u Muzeju Istočne Bosne, dodajući da će izložba biti otvorena do 2. oktobra.

U priči o likovnoj kulturi u Tuzli neizostavno ime jeste Ismet Mujezinović (Tuzla, 1907. – 1984). Mujezinović je Likovnu akademiju završio u Zagrebu, a usavršavao se u Sorboni i, smatra se, kaže njegov prijatelj, akademski slikar Zdravko Novak, jednim od najvećih crtača ovog podneblja.

“Ismet je bio moj prvi komšija i bio sam upoznat s njegovim radom. Bio je dobar, veliki umjetnik i veliki čovjek, a djeci je uvijek davao šećerke, što tada nije bila mala stvar. Bio je čovjek revolucije i smatraju ga jednim od najvećih crtača ovog podneblja. Svako vrijeme donosi nešto svoje, umjetnici nestaju i pojavljuju se novi, ali svi žive kroz svoja djela. Ismet je često sjedio u starom ‘Bristolu’. Bili su tu i Dragiša i Memo. Memo je dolazio kod njega na partije šaha”, naveo je Novak.

Mujezinović je Tuzli poklonio svoj atelje, koji danas nosi njegovo ime, a s Mevludinom Ekmečićem osnovao je Međunarodnu galeriju portreta u rodnom gradu. Njegova zbirka slika proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. U rodnom gradu ima ulicu, u naselju Sjenjak, a u centru grada postavljena je njegova statua u prirodnoj veličini, sa statuom pisca i još jednog Tuzlaka – Meše Selimovića.

“Ono po čemu su se isticali ovi slikari jeste činjenica da su bili uvijek među ljudima, u kafani, u priči i u svemu”, ističe Novak, dodajući da mu je čast što su njegova djela izložena u Muzeju Istočne Bosne, zajedno s djelima velikana.

Na pitanje jesu li njegove kolege i on u Tuzli dobili zasluženo mjesto, Novak u šali odgovara: “Niti smo dobili, niti su djela to zaslužila. Mi samo dajemo.”