Ne samo da je skandalozno to što su srpska i hrvatska djeca predstavljena u majicama na kojima su Radovan Karadžić ili Franjo Tuđman, kao da to determinira srpsku i hrvatsku omladinu, još je skandaloznije to što su bošnjačka djeca predstavljena s majicama na kojima su Alija Izetbegović ili Husein-kapetan Gradaščević, a što implicira da je to sve isto, da su bošnjačke historijske ličnosti iste kao i srpski ratni zločinci i hrvatske kolovođe zločinačkih poduhvata

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Ma šta mislili o Nenadu Veličkoviću, jedno se mora priznati: ovaj profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu neumoran je u pokušaju da nametne vlastite svjetonazore bošnjačkom društvu te da mu promijeni ono što ideolog Naše stranke Tarik Haverić naziva “kulturnim kodom”. Očigledno izdašno sponzoriran od raznih stranih organizacija, Veličković neumorno i s gotovo demonskom energijom napada na bošnjački identitet i kulturu iz svakog zamislivog ugla, posebno se koncentrirajući na jezik, a već određeno vrijeme otvorio je front prema najosjetljivijem dijelu jednog društva – djeci i omladini. Budući da zbog političke klime još nije u mogućnosti započeti svoj “dugi marš kroz institucije”, te tako nametnuti vlastitu ideologiju s oficijelnih pozicija, Veličković subverzivno djeluje izvana, konstantno problematizirajući kvalitet udžbenika u obrazovanju, ali i sam obrazovni proces.

Ovaj pokušaj osporavanja kvaliteta postojećih udžbenika ima dvostruki cilj: delegitimizaciju postojećeg nastavnog plana i programa u osnovnim školama te legitimizaciju ideje uvođenja nekog novog programa koji bi bio u skladu s partikularnom ideologijom Nenada Veličkovića i njegovih sponzora. Upravo je to svrha najnovijeg subverzivnog Veličkovićevog projekta po imenu Školokrečina, koji, ispostavit će se, ima sasvim odgovarajući naziv. U pitanju je serija kratkih filmova koji, navodno, “kroz duhovit pristup prikazuju pitanja sistemske indoktrinacije učenika i učenica kroz čitanke – sadržaji čitanki služe za formiranje stavova prema naciji, identitetu, historiji i stvarnosti”.

Ovim se projektom, u suštini, svjesno muti i zagađuje bistra voda i pravi svojevrsna žabokrečina jer je upravo mutna i nejasna situacija te stanje poremećaja moralnog kompasa i sveopćeg relativizma jedino odgovarajuće okruženje u kojem je uopće i moguća normalizacija takozvanih vrijednosti i ideologije koju Veličković promovira. Prava je opasnost u tome što je voda koju Veličković zagađuje ustvari kristalno bistar, ali sugestijama podložan dječiji um. Upravo se toj najosjetljivijoj kategoriji društva žele ogaditi sve pozitivne vrijednosti, tradicije i običaji vezane za vlastiti, ali i identitet naroda kojem pripadaju te usaditi poremećeni kulturmarksistički svjetonazori. U pitanju je otvoreni pokušaj odrođivanja djece, pokušaj dekonstrukcije i vulgarizacije tradicionalnih vrijednosti koje baštini kolektiv iz kojeg djeca potječu te njihove konfrontacije s vlastitim identitetom.

ŠOVINISTIČKI TREŠ

Sama emisija očajnog je kvaliteta. Scenarij, produkcija, gluma, efekti, krajnja poruka – ne zna se šta je gore. Teško je reći šta izaziva veću neugodu, promatranje indoktrinirane i instrumentalizirane djece kako robotski i bez uvjerenja izgovaraju rogobatne autošovinističke stupidarije koje su im u usta stavili Veličković i kompanija, usiljena gluma profesionalnih glumaca na kojima se vidi da su tu radi honorara ili, pak, činjenica da čitava emisija ima utisak očajno producirane parodije ionako očajno produciranih “humorističnih” serija kakve su Lud, zbunjen, normalan ili Konak kod Hilmije.

Ta sličnost nije sasvim slučajna jer je riječ o istoj vrsti glupave ideološke propagande kojom se, ustvari, ne napada na neke stvarne pojave već se one gotovo karikaturalno prikazuju onako kako ih u svojim predrasudama vide Nenad Veličković, Feđa Isović i njihovi istomišljenici. Recimo, lik bošnjačkog nastavnika, kojeg glumi Admir Glamočak, šovinistička je karikatura i stereotip koji ne postoji nigdje drugo osim u narkoticima i alkoholom zamagljenim umovima “angažiranih” ljevičarskih umjetnika i “kulturnih radnika”.

On je sve ono što neokomunisti i kulturmarksisti misle i žele da jeste jedan bošnjački nastavnik koji savjesno i odgovorno prenosi znanje mlađim generacijama. U potpuno istu kategoriju zamjene teza spada i to da se kroz čitavu emisiju napadaju stavovi, pojave ili ideje koje niko niti ne zastupa u stvarnosti već se do krajnosti karikira i izvrće smisao sadržaja u čitankama samo kako bi se nekako označio problematičnim.

Šta tek reći za činjenicu da se u istu ravan po skandaloznosti i “štetnosti sadržaja” stavljaju bošnjačke (narodne) balade s upadljivo šovinističkim sadržajima iz čitanki koji se nalaze u nastavnim programima i planovima na srpskom i hrvatskom jeziku?!

Daleko gore od ove upotrebe šovinističkih stereotipa jeste način na koji su iskorištena djeca. Njima se nisu samo stavile riječi u usta već su ona i “odgovarajuće” obučena, zavisno od toga trebaju li glumiti da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ne samo da je skandalozno to što su srpska i hrvatska djeca predstavljena u majicama na kojima su Radovan Karadžić ili Franjo Tuđman, kao da to determinira srpsku i hrvatsku omladinu, još je skandaloznije to što su bošnjačka djeca predstavljena s majicama na kojima su Alija Izetbegović ili Husein-kapetan Gradaščević, a što implicira da je to sve isto, da su bošnjačke historijske ličnosti iste kao i srpski ratni zločinci i hrvatske kolovođe zločinačkih poduhvata. No, upravo se o takvoj dekonstrukciji i zamjeni teza tu i radi, otvorenom pokušaju da se kod bošnjačke djece kriminalizira i demonizira bilo kakav patriotizam i osjećaj za vlastitu državu ili narod.

SOKOLOVIĆI RANO LETE

Da su u pitanju baš takve subverzivne namjere, potvrdila je i producentica ovog degutantnog projekta Duda Sokolović. Predstavljajući Školokrečinu u Tuzli, ona je izjavila kako je zapanjena izjavom izvjesnog srednjoškolca koji je saopćio da bi puškom branio cjelovitost države. Za Dudu Sokolović želja za odbranom države koju je izrekao ovaj dječak je “strašna”, pa ona tu izrazito pozitivnu vrlinu smješta u “žrtvovanje djece nacionalnim strankama”, te smatra “da se na takav način djeca ne mogu odgajati”. No, ako bi producentica Školokrečine Duda Sokolović zabranjivala odgajanje djece u patriotskom duhu ljubavi prema domovini i narodu iz kojeg potječu, kakav bi onda odgoj uvodila?

O tome nam nešto govore novinski naslovi, naročito onaj Mama, meni se sviđaju djevojke, u kojem kćerka Dude Sokolović Ada Sokolović govori o tome kako ju je njena majka podržala i ohrabrila kada joj je saopćila da je “lezbejka”. Ovako Duda Sokolović opisuje svoju reakciju: “Ja sam rekla: I šta? Pa, eto, samo sam ti to htjela reći. Rekoh, dobro. I ja sam samo nastavila raditi. Ništa to nije bilo neočekivano.”

Ovakva ideološka i seksualna opredjeljenja bila bi stvar porodične intime, mada su objavljena u medijima kao afirmativna priča, da nije upravo Ada Sokolović režiserka Školokrečine koju producira njena majka. Ada Sokolović smatra da je “obrazovanje u BiH sranje”, i to “trostruko sranje”, jer “djeca uče iz tri plana i programa i jer se predmet maternjeg jezika kao i književnost koristi za indoktrinaciju učenika i formiranje ograničenih stavova vezanih za naciju, identitet, prošlost i stvarnost koju žive”. Ona bi da “ruši matricu odvajanja djece kroz jezik i nastavne planove na ovim prostorima”, ali i da uspostavlja “granicu između građanskog i religijskog obrazovanja”.

NAPAD NA MULTIKULTURU BOSNE I HERCEGOVINE

Ovakve izjave Ade Sokolović gotovo su sažeti manifest svega onoga na šta Veličković već dugo atakuje, ali i svih ideja koje on promovira. Zajednički jezik, umjesto bosanskog, hrvatskog i srpskog, dovođenje u pitanje postojanja književnih kanona, izbacivanje vjeronauke iz škola, problematizacija nacionalnog identiteta, tradicionalnih vrijednosti, ali i literature zbog spornih “patrijarhalnih vrijednosti” i tako dalje. Sve to nam daje i odgovor na pitanje kakav odgoj djece priželjkuje porodična firma Sokolović i njeni sponzori i istomišljenici koji su i omogućili Školokrečinu.

A odgovor je očit: onakav koji bi potrao specifičnu multikulturu Bosne i Hercegovine i poništio sve naše šarolike kulturološke i identitetske razlike te od nas napravio nekakve “univerzalne ljude”, onakav koji bi zatro blago specifičnih i različitih običaja i tradicija naroda u Bosni i Hercegovini te od nas napravio repe bez korijena, zamjenjive dijelove globaliziranog, relativističkog i seksualno permisivnog liberalnog društva, onakav kojim će se zabraniti patriotizam, a promovirati homoseksualizam, onakav koji bi rastočio kolektive i zajednice i od djece naroda Bosne i Hercegovine napravio odrode i apatride. Pokušava se oblikovati i ukalufiti našu djecu za život u “vrlom novom svijetu”, užasnoj i odvratnoj distopiji, a, u suštini, riječ je o “liberalnoj” inačici one stare komunističke želje za dekonstrukcijom i uništavanjem starog, navodno primitivnog čovjeka te stvaranjem i konstrukcijom novog – “Homo Sovieticusa”. I dok se sve to radi, kuka se o tome kako neko drugi indoktrinira djecu i nameće svoje vrijednosti.

ONI DOLAZE PO NAŠU DJECU

Naravno, sve to nije ništa novo, Nenad Veličković svojevremeno je, napadajući na nacrt Kodeksa ponašanja i odijevanja na Univerzitetu u Sarajevu, zapomagao kako se time nameće “vlastite vjerske, konzervativne i patrijarhalne aršine”, te tvrdio da je riječ o naturanju partikularnog morala i etike, tačnije da se to pokušava promovirati u općeprihvaćene civilizacijske norme, što je, po njegovom mišljenju, floskula, jer općeprihvaćeni moral, etika i norme ne postoje.

Istovremeno je žalio što “Univerzitet u Sarajevu nije prva linija odbrane naučnih principa i univerzalnih humanističkih vrijednosti pred klerikalnom restauracijom sekularnog društva”. I tu se vidi ista ova licemjernost, jer kako je moguće da, kako tvrdi Veličković, istovremeno ne postoje bilo kakve općeprihvaćene civilizacijske norme, moral ili etika, a da postoje izvjesne univerzalne (tj. zajedničke svima, bez izuzetka) humanističke vrijednosti? A, zapravo, stvar je u tome što se Veličković ne bori protiv bilo kakve i protiv bilo čije diskriminacije ili indoktrinacije nego žali i kuka što on, njegovi sponzori i ideološki istomišljenici nisu u situaciji obnašati vlast i donositi pravila kojima bi bošnjačkoj djeci i omladini nametali vlastite “univerzalne humanističke vrijednosti” baš kao u “zlatna” komunistička vremena.

A da će Veličkoviću ovo možda zaista i poći od ruke, naravno, samo ondje gdje su Bošnjaci većina, pokazuju izjave gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića. Obraćajući se nakon premijere pete epizode Školokrečine u Tuzli, osim uobičajenih floskula da “obrazovanje treba da bude neovisno od politike”, Imamović je ustvrdio kako se “mora naći način, barem ustavom kantona ili Federacije BiH garantirati neovisnost obrazovanje i dati priliku pravim, dobronamjernim ekspertima da kreiraju školske programe”.

Malo je reći da je riječ o opasnim kretanjima, jer Imamović bi upravo upetljao politiku u obrazovanje tako što bi pripustio ideološke istomišljenike poput Veličkovića i ostalih koji su osmislili Školokrečinu, a koji niti su dobronamjerni niti su pravi eksperti, da kreiraju školske programe bošnjačkoj djeci. To, uostalom, i jeste pravi cilj projekata poput Školokrečine – legitimiziranje i populariziranje namjere da se nametne i uđe u obrazovne institucije kako bi se onda vlastiti manjinski i krajnje marginalni svjetonazori širili i normalizirali.