U napadu na selo Krnjeuša u ljeto 1941. godine učestvovalo je oko 1.000 ustanika. Tačan broj ubijenih nije utvrđen do danas. Prema istraživanjima Josipa Jurjevića i Ane Došen, čiji su članovi porodica ubijeni u ustanku, došli su do brojke od 240 ubijenih. Među njima, 35 djece do sedam godina, 14 djece od osam do 12 godina i 72 žene

Na tromeđi općina Bosanski Petrovac, Bihać i Bosanska Krupa, Krnjeuša je danas etnički čisto mjesto, naseljena samo Srbima, a tragovi da su ovdje nekad živjela i druga dva naroda skoro da i ne postoje. U vrijeme osmanske uprave Krnjeušu i okolna mjesta naseljavalo je pretežno bošnjačko stanovništvo. Bili su krupniji zemljoposjednici i imali su svoja kmetovska selišta. Prema knjizi Petra Rađenovića Sela parohije Krnjeuša u Bosni, zemljište je bilo u vlasništvu 30-ak begova Kulenovića. U zaseocima Zelinovci, Kula i Lastve begovi su imali kule. U mjestu Gornja Vođenica nalazila se džamija sagrađena 1868. godine, a u Lastvama muslimansko mezarje.

Idiličan život prekinut je velikim Srpskim ustankom 1875. godine. Bošnjačka sela popaljena su i razrušena, imovina uništena i opljačkana, a stanovništvo pobijeno i protjerano. Preživjeli Bošnjaci, osjećajući se ugroženim među svojim jučerašnjim kmetovima, napuštali su svoja imanja i selili u veća mjesta. U vrijeme austrougarske uprave na područje Krnjeuše dolaze u većem broju katoličke porodice. Dolazili su uglavnom iz Like, a među njima je, prema pisanju Petra Rađenovića, bio jedan broj pokatoličenih ličkih muslimana koji su pokršteni nakon Karlovačkog mira. Hrvati su nastanjivali zaseoke Stara Krnjeuša (Matijevići), Brda (Ivezići), Pod Rustinom (Baleni), Lisičjak (Ivaniši, Skenderi, Došeni), Selište (Matijevići, Skenderi), Sekulić-Polje (Sekulići), Zapoljak (Jurjevići), D. Zelinovac (Baleni) i G. Zelinovac (Javori, Matijevići, Ivaniši).

Godine 1890. godine sagrađena je župna crkva u Krnjeuši, a dvije godine nakon izgradnje postavljen je i prvi župnik, fra Alfonz Bralić. Vjerski život krnjeuških katolika ugašen je ustankom u julu 1941. godine. Tragediju koja je pogodila krnjeuške katolike u narednom mjesecu niko nije mogao ni zamisliti. Zlo je došlo od njihovih komšija Srba, ogromna većina njih uzela je oružje i stupila u redove Kraljevske jugoslavenske vojske (četnika), koju je predvodio Mane Rokvić iz Bosanskog Petrovca, stric oca Marinka Rokvića, folk-pjevača. Manji broj Srba stupio je u partizane.

Zajednički ustanak koji su podigli četnici i komunisti buknuo je 27. jula 1941. godine u Drvaru, a potom se proširio na ostala mjesta. Svugdje iza ustanika ostajao je užas i vonj smrti. Činjeni su nezapamćeni zločini koji su iz dana u dan bivali sve gori. Pokolj je doživio kulminaciju tokom augusta i septembra 1941. godine. Napad na Krnjeušu odigrao se 9. i 10. septembra nakon pokolja u susjednom selu Vrtoče. Ustaničke horde predvođene Manom Rokvićem iznenada su napale Vrtoče i pobile sve Hrvate koje su zatekli u selu.

Uglednog trgovca i gostioničara Josipa Matijevića ubili su na grozan način. Odrubili su mu glavu, stavili na kolac, a zatim nosili okolo. Njegovo tijelo bacili su u vatru. Ubili su i devet članova njegove porodice. Nakon temeljite pljačke, ubistava i paljevine kuća u Vrtoču, ustanici su navalili i na Krnjeušu. Malobrojna ustaško-žandarska posada, koju je činilo svega 18 ljudi, brzo je bila savladana, a razulareni ustanici nahrnuli su u selo iživljavajući se nad civilima. Niko nije bio pošteđen, čak ni žene i djeca. Nikola Jurjević, tada jedanaestogodišnjak, pukom je srećom ostao živ. Njegovo svjedočenje zabilježeno je u knjizi Josipa Jurjevića Pogrom u Krnjeuši.

“Taj napad 1941. dogodio se u osmom mjesecu 9. datuma. Tad sam bio u Krnjeuši kod svog bratića Dane. Po zanimanju je bio šuster, a tih dana bio je bolestan. Svi Jurjevići smo se kod njega skupili do dana napada na Krnjeušu. Napali su je četnici. Sjećam se da je tog dana moj otac zaklao ovcu, gulio je. Ja sam bio uz njega. Top je opalio i pogodio pred žandarmerijsku kasarnu. U istom tom trenu smo se uzbunili jer smo osjetili da je napad. Bježali smo svatko na svoju stranu. Izbjegli smo do Salati kod škole, do kuće mog strica Marka, kovača. Tu smo se zadržali možda sat vremena. Međutim, dođoše neki naoružani ljudi, pokupiše starije, a nas djecu ostaviše. Kad su ih odveli, mi djeca smo se razbježali. Pucalo se. Dočekaše nas drugi i pokupiše. Odveli su nas kod Ćeranića.

Sjećam se da nas je jedan Drago čuvao u toj kući. Tu smo stajali jedno dva, dva i po sata, dok se nisu pojavili neki drugi. Komanda im je naredila da nas tjeraju nazad u Krnjeušu. Dotjerali su nas na jednu ledinu i tu postrojili. Okolo je bilo mrtvih. Ispred nas je bio postavljen mitraljez. A u stroju djeca od 6, 10, 12 godina, bilo je i odraslih od 20 do 30 godina, a najviše ženskih. Dok je padala komanda da nas se strijelja, iz pozadine je netko vikao da se ne puca. Zapovjedio je da krenemo preko nekog krumpirišta. Dotjerali su nas do žandarmerije. Tu su odvojili djecu i žene. Onda su posebno odvojili Jurjeviće i dali pratnju da se vratimo svojim kućama u Cerovače. Kad smo došli gore u Cerovače, ostali smo dan i noć. Drugi dan dođoše njih trojica. Sjećam se jednog, to je bio Mrđa Drago. On je bio neki komandant. Opet su pokupljeni svi stariji, a ostavljena djeca i žene. Otjerani su u školu u Risovac. Neki su se odatle vratili, a neki su tamo potučeni.”

Na mjestu gdje su vršene egzekucije ustanici su, uz poklike kralju Petru, razvili veliku crvenu zastavu ističući da će pod ovom zastavom ponovo uskrsnuti Srbija. U napadu na selo učestvovalo je oko 1.000 ustanika i većina njih ponašala se poput hijena koje opkole plijen i živog ga trgaju zubima. Oni rijetki koji nisu odobravali ovakve postupke šutjeli su i nemoćno gledali iživljavanje nad nedužnim stanovnicima. Tačan broj ubijenih nije utvrđen do danas. Prema istraživanjima Josipa Jurjevića i Ane Došen, čiji su članovi porodica ubijeni u ustanku, došli su do brojke od 240 ubijenih. Među njima, 35 djece do sedam godina, 14 djece od osam do 12 godina i 72 žene.

Krvavi pir trajao je cijele subote i nedjelje 9. i 10 augusta. Kuće su pljačkane, a zatim paljene. Općinskog načelnika Ivana Matijevića ubili su, rezali ga po licu i otkidali mu prste. Ubili su njegovu suprugu i petero djece. Mučen je i krnjeuški župnik Krešimir Barić. Njega su noževima izrezali po licu i tijelu, odsjekli mu prste, nos i uši te izboli oči. Zatim su ga poluživog bacili u zapaljenu crkvu. Sa župnikom su ubijena i trojica maloljetnih sjemeništaraca koji su bili s njim. Pričalo se da su župnika smaknuli neki četnici, članovi porodice Ćulibrk. Župnika su cijenili sugrađani obiju konfesija jer je bio poznat kao dobronamjeran čovjek. Nekoliko sedmica prije napada ustanika upućen mu je iz Bihaća jedan kamion pun živežnih namirnica koje je trebao podijeliti svojim župljanima. Znajući da namirnice nisu prijeko potrebne Hrvatima, koji nisu oskudijevali ni u čemu, podijelio ih je siromašnim Srbima.

Ovako plemenit postupak prema komšijama i sugrađanima nije pomogao župniku. Štaviše, u zločinima su jednako uzeli učešće i bivše komšije i poznanici. “Mi smo se bojali da će doći i po nas pa smo opet bježali u šumu. Tako sam ja u šumi bio još s jednim djetetom, ali ne znam kako se zvalo. Mislim da je bio od Kneževića. Tu smo se u šumi sakrivali dva-tri dana. Našli smo se i s ocem na Paljevinama, na Trovari Maloj. Tu smo mi djeca nekad znali brati maline. Sad smo i preživjeli s tim malinama. Opet se čulo da dolaze domobrani. Mi smo išli naprijed prema njima, a četnici su se povlačili u šumu. Tako smo se krili jedni od drugih. Stigli smo u Krnjeušu. Došla je vojska i stala nas spremati za evakuaciju, jer tu nije bilo više života. Sve je popaljeno. Nigdje ničeg nema. Mi smo bili u prvoj rundi. Domobrani nisu htjeli da idemo, ali su navalili stariji.

Ja kao dijete ne mogu točno reći zašto. Tu smo se još lošije proveli. Dočekali su nas četnici na Risovoj Gredi. Cesta je bila prepriječena. Kamion stade, zapucalo je sa svih strana, a mi skači i bježi tko kuda? Kog’ pogodi, pada mrtav, koga ne pogodi, taj bježi. Mi smo bježali nasumice. Mirko, Joso, Tomica i Dane, eno ga u Bjelovaru, isto Jurjević. Došli smo do jedne kuće. Joso je bio na čelu i upita za nekog svog prijatelja. Bio je taj za koga je pitao pravoslavac i dobar prijatelj Jurjevića. Jedni druge su posjećivali. Ne znam kako se zvao. Ovaj čovjek je cijepao drva i veli: ‘Sad ću se ja spremiti i otići do njega!’ Kad je otišao, mi smo se povukli jedno sto metara od te kuće. Zavukli smo se ja i Dane i tu ostali. Starija braća su otišla, ne znam kuda. Tu smo se razdijelili. U noći se digla hajka. Traže i viču: ‘Gdje su da ih pokoljemo!?’ Mi se stisli u grmlje i sve slušamo. Prošli su kraj nas i produžili dalje. Valjda su mislili da se ne bismo usudili ostati tako blizu kuće”, kaže preživjeli svjedok Nikola Jurjević.

Preživjeli krnjeuški Hrvati napustili su svoja ognjišta. Ostavili su sve što su teškom mukom stjecali, najteže im je padalo što su ostavili kosti svojih najmilijih razbacane po šumama, jamama i jaračama. Nakon rata, nova komunistička vlast, u koju su se infiltrirali brojni ratni zločinci, radila je na tome da Krnjeuša ostane etnički čista. Preživjelim Hrvatima postavljene su razne administrativne prepreke kako bi ih se spriječilo da se vrate u rodni kraj. Njihova je imovina nacionalizirana i dodijeljena drugim vlasnicima. Rijetki su oni koji su uspjeli prodati svoja imanja. U poslijeratnoj, etnički očišćenoj Krnjeuši obilježavao se dan ustanka i dan “oslobođenja” ovog sela, uz ode i hvalospjeve  “hrabrim” ustanicima koji su likvidirali 240 “ustaša i okupatorskih sluga”. O starosnoj dobi, spolu i društvenom statusu niko nije pričao. Njihova imanja zauzeli su drugi. Crkva je porušena, a groblje u potpunosti devastirano. O žrtvama skoro niko nije ni pričao i sve je palo u zaborav.

Prijeratna Krnjeuša i njeni stanovnici živjeli su još samo u sjećanjima rijetkih preživjelih. Tako je bilo sve do 2015. godine, kada se, nakon 74 godine šutnje, pogrom krnjeuških Hrvata počeo obilježavati u organizaciji Banjalučke biskupije i Drvarsko-petrovačke župe. Tako je bilo i ove godine. U uništenoj župi Banjalučke biskupije Krnjeuša 12. augusta održana je komemoracija povodom 76. godišnjice stradanja krnjeuškog župnika Krešimira Barišića i više od 240 mještana katolika. Na devastiranom groblju “Križ” misu je predvodio biskup banjalučki monsinjor Franjo Komarica s drvarsko-petrovačkim župnikom i upraviteljem župe Krnjeuša don Davorom Klečinom i ravnateljem Katoličkog školskog centra u Bihaću don Slavom Grgićem. Na molitvenom skupu u Krnjeuši okupilo se 50-ak katolika iz Bihaća, Bosanskog Petrovca, Drvara, Bosanskog Grahova, Livna, te prvi put iz Jajca, rodnog mjesta župnika Barišića.

U svojoj propovijedi biskup Komarica istaknuo je da je od prvih stoljeća postojanja crkve, sveta dužnost kršćana pokapanje mrtvih i molitva za mrtve. Naglasio je da je u Krnjeuši 9. i 10. augusta 1941. godine počinjen strašan grijeh pred Bogom, a prema međunarodnom pravu strašan zločin. “Žrtva je uvijek žrtva, tko god ona bila, a zločin je uvijek zločin, bez obzira tko ga je počinio”, istaknuo je biskup Komarica i naveo da se o ovom zločinu u Krnjeuši predugo šutjelo, te da počinioci nikada nisu kazneno odgovarali pred nadležnim državnim institucijama. Pozvao je vjernike da budu istinoljubivi i miroljubivi te da s nadom i optimizmom gledaju u budućnost svoje zemlje. Biskup Komarica blagoslovio je stari kameni križ, jedini očuvani spomenik na tom opustošenom groblju, koji je, nakon što je 76 godina ležao na zemlji, podignut i postavljen na novoizgrađeni betonski pijedestal.

Komemoracija žrtvama krnjeuškog pogroma obavljena je mirno i dostojanstveno. Čini se i nekako tiho, jer mediji nisu ovom događaju posvetili preveliku pažnju. Čini se da se opet šuti i skriva istina. Oni koji slijede ideološki pravac zločinaca svake godine obilježavaju ustanak po ustaljenoj komunističkoj matrici po kojoj se zločini opravdavaju, zločinci glorificiraju, a žrtve vrijeđaju i sataniziraju. Intelektualci uglavnom šute i tek ponekad stidljivo govore o zločinima koje su zajednički počinili četnici i komunisti. Skoro da se ništa ne poduzima kako bi se napokon rasvijetlila dešavanja tokom ustanka 1941. godine i kako bi se o ovom značajnom historijskom događaju zauzeo konačan stav. Na ovakav način spriječile bi se razne manipulacije u kojima jedna strana pokušava minimizirati ili opravdati zločin, dok ga druga pokušava preuveličavati.