“Doći u genocidno područje, na kojem su porušeni svi vjerski objekti, njih 25, gdje su uništeni i izbrisani kulturno naslijeđe i obilježja jednog naroda i gdje se kretalo skoro od nule, bio je veliki izazov”
, tako da je na majku pao veliki dio obaveza u domaćinstvu. Ono čega se sjećam od iftara iz djetinjstva jesu naša stara tradicionalna jela, nenine pekmezne pite, kompoti i iftari uz siniju.”</p>
<p>Uslijed početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, Grahići su krajem maja 1992. godine s ostalim Bošnjacima bili primorani napustiti svoje rodno mjesto.</p>
<p>“Nekoliko dana spavali smo u šumi, pod vedrim nebom, a zatim odlazimo kod rodbine u Klisu. Tu ostajemo do kobnog 1. juna 1992. godine, dana kada nas naoružani lokalni Srbi u kolonama odvode do Đulića. Na ulazu u Đuliće kreće razdvajanje i zarobljavanje muškaraca. Muškarci su postrojeni u kolonu i bilo im je naređeno da podignu ruke iza vrata, dok su žene i djeca bili odvojeni na livadama pored puta. Nakon toga, muškarce, među kojima su bili babo i trojica amidža, odvode u ‘nepoznatom pravcu’, a ostale kamionima i autobusima na slobodnu teritoriju, do Prnjavora kod Kalesije, gdje je bila linija razgraničenja. Cijeli muhadžirluk proveli smo u Gornjim Dubravama. Prvih šest mjeseci živjeli smo u kući Tosuna i Time Mumić, dijeleći s njihovom porodicom sve što su imali. A mi nismo ništa imali. Nakon tih pola godine, u susjedstvu nastavljamo život u drugim kućama kao samostalna porodica, ali bez oca i amidža, o kojima nismo ništa znali.”</p>
<p>Odluku da se posveti pozivu imama efendija Grahić donio je, kaže, po uzoru na Mumin‑efendiju Mumića, danas imama, hatiba i muallima u Hadžijskoj džamiji u Tuzli.</p>
<p>“S obzirom na to da sam od juna do decembra 1992. godine živio s porodicom Mumić, koja je već imala imama, Mumin-efendiju Mumića, taj period života i sam Mumin-efendija inspirirali su me i naveli na odluku šta će biti moj poziv. U Dubravama sam 1993. završio osmi razred osnovne škole, a 1994. godine upisao sam se u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Sve ramazane tokom školovanja u Medresi provodio sam u Gornjim Dubravama kao teravih-imam. Komšije su na najljepši način prihvatile moju porodicu. Trudili su se da mi na neki način nadomjeste porodične gubitke i sve što sam izgubio. Veoma sam im zahvalan na svemu što su u tim vremenima uradili”, navodi efendija Grahić, koji je po završetku medrese, 1999. godine, počeo raditi kao vjeroučitelj u Osnovnoj školi “Đurđevik”.</p>
<p>Sve vrijeme tokom agresije i poslije on i preživjeli članovi njegove porodice proveli su u iščekivanju i nadi da će se babo i zarobljene amidže vratiti živi. No, vijest o babi dobio je iz Komemorativnog centra.</p>
<p>“Javili su nam da su ga našli u jednoj od najvećih otkrivenih masovnih grobnica, na Crnom vrhu, u kojoj je pronađeno više od 600 ubijenih. Babin identitet potvrđen je i mi smo ga ukopali 2006. godine na Šehidskom mezarju u Memićima.”</p>
<p>Nakon rada u školi, prije šesnaest godina, efendija Grahić prijavio se na raspisani konkurs za imama u Vlasenici i ubrzo je saznao da je primljen. Tada malobrojni bošnjački povratnici radovali su se njegovom dolasku, a kada su ga upoznali, prihvatili su ga kao člana svoje porodice.</p>
<p>“Saznanje da ću biti na poziciji glavnog imama za mene je bila izuzetna čast, a ta funkcija nosi i veliku odgovornost. Biti vjerski, odnosno duhovni vođa, lider i autoritet u svim segmentima života blagodat je Uzvišenog Allaha koju treba posebno čuvati i unapređivati svakodnevno. Doći u genocidno područje, na kojem su porušeni svi vjerski objekti, njih 25, gdje su uništeni i izbrisani kulturno naslijeđe i obilježja jednog naroda i gdje se kretalo skoro od nule, bio je veliki izazov. I pored određenih neprijatnosti od lokalnih Srba, vrijeđanja i napada, život u Vlasenici je najljepši dio mog života”, navodi on, dodajući da je u međuvremenu upoznao suprugu Mirelu i s njom zasnovao porodicu, a najveća radost su im dvije plavokose kćerkice, sedmogodišnja Džana i dvoipogodišnja Nejla.</p>
<p>Ramazani su u Vlasenici, ističe, prelijepi. Tokom tih dana među povratnicima se osjeti posebna, ramazanska atmosfera.</p>
<p>“Posjećujemo džemate i prisustvujemo teravijama. Miris ramazanija upotpunjuje naše ramazanske sofre, a zahvaljujem se našoj dijaspori koja finansira zajedničke iftare u našim džematima. Organiziramo približno petnaest iftara tokom kojih razgovaramo o svemu, a najviše o uspomenama i anegdotama iz života starijih džematlija. Divni su iftari s djedovima i nenama.”</p>
<p>I tokom iftara, kao i u svakoj drugoj prilici s lijepim ili tužnim povodom, neizbježna su sjećanja na teški period života, kada su ovim ljudima ubijeni sinovi, očevi, braća, rođaci, majke… Skoro svaku noć kada se spremaju da se nakon cjelodnevnog posta omrse, dovoljan je samo miris ili pogled na neko jelo koje su spremali svojim najmilijim pa da oči zasuze i da misli odlutaju.</p>
<p>“Priče za iftarskom sofrom prepune su bolnih uspomena i sjećanja na one koji više nisu s nama. Svako je doživio porodičnu tragediju. U Vlasenicu sam došao s 25 godina i starijim povratnicima često sam ‘zamjena’ za njihovog ubijenog sina ili unuka”, kazuje efendija Grahić, koji na kraju razgovora ističe kako za povratak nikada nije kasno, bez obzira na to je li riječ o stalnom povratku ili povremenom vraćanju i posjećivanju rodnog mjesta.</p>
<p>“Moja poruka Bošnjacima koji su preživjeli genocid, zločine i protjerivanje sa svojih ognjišta jeste da nikad nije kasno za povratak. S ljubavlju čuvajmo svoju imovinu i u skladu sa svojim slobodnim vremenom provodimo dio svojih odmora u rodnom mjestu, zatim dajmo podršku svojim sugrađanima povratnicima i volimo Bosnu i Hercegovinu kao svoju majku.”</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ratni putopisi (26): LJILJANI NA PRAVOSLAVNOJ CRKVISljedeći članak
Fašizam “antifašista”
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.