Najprije su muslimani počeli rušiti džamije, zatvarajući ih kao bogomolje i pretvarajući ih u galerije, skladišta i takozvane spomenike kulture, pa je onda došao agresor kojem ništa to ne treba, nego mu samo smetaju minareti, pa ih zato ruši i pali”
, jer te smutnje mogu (za vas) da budu kao tamne noći tako da čovjek osvane musliman, a omrkne nevjernik, i da omrkne musliman, a osvane nevjernik, jer svoju vjeru proda za neki dunjalučki cilj (time što sebi dozvoli ono što je inače vjerom zabranjeno da bi tako ostvario neki ovosvjetski cilj).’ (<em>Muslim po Mešariku</em>, II svezak, str. 274)</p>
<p>Sveznajući Allah, dželle šanuhu, lijepo je opisao i takve ljude: ‘Kada čovjeku (svakom čovjeku, dakle ljudima) darujemo svoje blagodati (nimete), on okrene glavu i uzoholi se, a kada ga snađe (kakvo) zlo, on onda uči duge i široke dove, molitve.’ ( <em>Fussilet</em>, 51. ajet)</p>
<p>I naše postojeće i otvorene džamije pune se klanjačima i mlađim i starijim, skoro sve samim novajlijama, što se lijepo vidi po tome jer ni stari ne umiju lijepo da sjede na ettehijjatu, neka je hvala Allahu Uzvišenome. Traže, dakle, ljudi spasa, jer vide da ga na drugoj strani nema, pa to treba iskoristiti i što bolje poučiti ih u vjerskim pitanjima, a onda se nadati da nam Allah, dželle šanuhu, daruje spas da ostanemo živi, ali i da sačuvamo dini islam u svojim dušama, u svojim kućama i avlijama, u svojoj domovini i da Mu to nikada ne zaboravimo ubuduće, nego da Ga se uvijek lijepo sjećamo i da Mu svakom prilikom iskreno, samo iskreno zahvaljujemo na svim blagodatima koje nam je darovao uvijek do sada i da Ga molimo da nam te svoje blagodati nikada ne ustegne, jer ako nam ih on ustegne niko drugi nam ih ne može dati. I tako dalje, vel hamdu lillahi Rabil alemin. Neka je vječna zahvalnost Allahu Gospodaru svjetova!</p>
<p>Kako će ko primiti ove moje lične zabilješke o stanju među bosanskohercegovačkim muslimanima, nije bitno. Biće ih sigurno koji će – kao i Đozo – reći: ‘Nema Mešić drugog posla, pa piše’, jer je i on tako rekao kada sam prije mnogo godina ovako ukazivao na neke stvari u IVZ koje su se događale, a nisu morale da se događaju (ne mogu se pravdati antireligijskim terorom bivših vlasti).</p>
<p>Ja sam star čovjek i želim da u mojoj zaostavštini ostane napisano i ovo moje razmišljanje o uzrocima onoga što se događa sa ehli islamom u ovim krajevima, možda će nekada neko i ovo pročitati s pažnjom i uvažavanjem i iz ovoga izvući kakvu pouku, pa meni osim toga ne treba nikakvo priznanje ni nagrade ili pohvale. El hamdu lillahi Rabil alemin!</p>
<p>Tuzla, rebiul ahir 1414. godine, septembar 1993. godine”</p>
<p> </p>
<p>Na koncu, fragmenti su, da se to jasno uočiti, ispisani realistično i bez uljepšavanja, otrežnjujuće, rekao bih, uz bezmalo vapaj autorov da se napokon, ali zaista napokon vratimo sami sebi, jer drugog izbora nemamo. Pa, ako je tako, vratimo se sebi, zaboga!</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
KAŽA O TATARSKOJ TAMBURI I HOLANDSKOJ BRODICISljedeći članak
LJUBOUMOMORA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo