Zanimljivo je da je ovaj pokušaj historijskog revizionizma naišao na malo reakcija, te da se niko, osim Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, nije oglasio u vezi s ovakvim sramnim provociranjem građana kojima su kojekakve vojvode tri puta u toku proteklog stoljeća radile o glavi.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Nakon što se jedan vojvoda, onaj crveni, po imenu Vuk Bačanović, razočaran i nepriznat vratio iz samonametnutog egzila u Srbiji, gdje je tvrdio da je “protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja”, nije trebalo dugo da se to desi i s još jednim vojvodom – Stepom Stepanovićem.

Ova su dva slučaja, naravno, povezana, jer sam Bačanović, nakon svoje marksističke faze u kojoj je bio miljenik sarajevskih “građanskih” medija, već više godina predano zagovara rehabilitaciju i legitimaciju velikosrpskih gledišta, mitova i heroja, naravno, ne u srpskoj javnosti, jer su oni ondje “zdravi i živi”, nego u bošnjačkoj!

Ovaj su put za to iskorišteni godišnjica završetka Prvog svjetskog rata i Srpsko prosvjetno i kulturno društvo “Prosvjeta”, kako bi se u Mostaru pokušala amnestirati velikosrpska okupacija Bosne i Hercegovine 1918. godine (kao i svi užasi koji su nakon nje uslijedili, pogotovo legalizirane pljačke bošnjačkog naroda pod parolom “agrarne reforme”).

Ova drska provokacija nije slučajno izvedena baš u Mostaru, niti je Bačanovićevo rovarenje po Hercegovini nasumično, jer je u duhu čvrstog antibošnjačkog savezništva Dodika i Čovića već neko vrijeme primjetno da se preko Mostara pokušava izvesti delegitimizacija srpskih javnih ličnosti koje su probosanski raspoložene, a koje se naziva “Alijinim Srbima”, dok se kao autentični i legitimni pokušavaju predstaviti, a zatim u kulturna društva i uopće u fokus javnosti infiltrirati oni koji gaje velikosrpske stavove poput Bačanovića ili njegovog intimusa Veselina Gatala.

Naravno, Čovićeva politika i njeni medijski trabanti podržavaju ovakve zahvate, kao što i odobravaju ovakve manifestacije, sve dok se one odvijaju na lijevoj obali Neretve.

Mostar je izabran i kao zaobilazni put do Sarajeva u kojem bi ovakva manifestacija izazvala daleko veću kontroverzu nego što je to slučaj u Mostaru, u kojem se danas Srbi pokušavaju predstaviti kao najveći stradalnici protekle agresije, prije svega zahvaljujući tome što je u kolektivnom sjećanju građana Mostara velikohrvatska agresija iz 1993. godine nekako gurnula u zapećak onu velikosrpsku iz 1992. godine.

Zanimljivo je da je ovaj pokušaj historijskog revizionizma naišao na malo reakcija, te da se niko, osim Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, nije oglasio u vezi s ovakvim sramnim provociranjem građana kojima su kojekakve vojvode tri puta u toku proteklog stoljeća radile o glavi.

Logična posljedica legitimizacije ovakvih skupova jeste da možemo očekivati da u budućnosti svjedočimo manifestacijama kojima će se nagrade za humanost zvati po đeneralu Perišiću ili će se tražiti da se u bošnjačkim sredinama slave “oslobađanja gradova”, kako se to uostalom danas radi u poklanom Višegradu ili na etnički očišćenoj zapadnoj strani Mostara.