Malo je vjerovatno da će Mijatović, koji je bio višegodišnji SNSD-ov kadar, i to od nemalog povjerenja, ikada i pomisliti da hapsi svog stvarnog šefa Dodika
.ready( function($) {
$('.magzilla-popup-672651808b8ec').magnificPopup({
type: 'image',
closeOnContentClick: true,
gallery:{
enabled:true
}
});
});
</script>
<div class=)
Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ
SDP je stranka specifična po tome da, iako smještena u Sarajevu, gaji neobičnu fascinaciju ne samo Beogradom, kao svojim nekadašnjim (?) duhovnim centrom i vječnom inspiracijom, već srpskom politikom i političkom kulturom uopće.
Manifestacija takve ljubavi proteže se od nekadašnjeg Lagumdžijinog tepanja Miloradu Dodiku, političkim ustupcima poput svojevremenih ustavnih rješenja u vezi s konstitutivnošću naroda i Zakonom o prebivalištu, preko Nikšićevog hodočašća na rukoljub Mići Dodiku u Banju Luku, gdje je, navodno, iskamčio dozvolu da politički djeluje na prostoru manjeg bh. entiteta, pa sve do zanesenjačkih oslobađajućih ofanziva generalnog sekretara SDP-a Irfana Čengića na Beograd.
Ili čak pojačavanja vlastitih redova s “bivšim” Dodikovim kadrovima. Jedan od takvih kadrova jeste Vojin Mijatović, koji je onako u maniru srbokomunističkog milicionera odmah počeo s predizbornih skupova SDP-a mahati policijskim lisicama i poručivati da će da hapsi “Milorada i Bakira”.
Da, riječ je o onom Voji koji je svojim prvim postom na Twitteru, u ulozi SDP-ovog pojačanja, uvrijedio sve osobe s Daunovim sindromom, pa sve to brže-bolje brisao ne shvativši da internet sve pamti.
Naravno, malo je vjerovatno da će Mijatović, koji je bio višegodišnji SNSD-ov kadar, i to od nemalog povjerenja, ikada i pomisliti da hapsi svog stvarnog šefa Dodika.
Mijatović, koji je, što je vrlo indikativno, ostvario transfer u SDP nakon što je Nikšić otišao na informativni sastanak kod Dodika, također sasvim otvoreno podržava i neustavnu proslavu 9. januara dok predlaže “kompromis” i “dogovor” u vezi s državnim praznicima.
Naravno, za svakog, osim za današnji SDP, Mijatović bi bio neprihvatljiv kadar, nezamisliv u redovima navodno “probosanske” stranke, no za Nikšićevu partiju on je upravo idealan kandidat, oportunist s historijom političkog velikosrbovanja, posve umrežen u republičkosrpski politički mainstream, sasvim tanko premazan crvenom glazurom reda radi, te spreman i horan da hapsi jedine istinske ideološke neprijatelja partijske vizije države – “muslimanske nacionaliste”.
