– Moj did ima jednu crno-bijelu fotografiju, iako je od starosti promijenila boju. Svi su u opremi i na konjima. I did je među njima. Pitao sam ga za jednog koji je ličio na viteza kako ga ja zamišljam. Jedino mu je odjeća bila drukčija. Pitao sam kako se zove i znaš šta mi je rekao? – Kako ću znati? – Švraka
. To je bio njegov povratak u zavičaj koji nikad nije vidio. Jednu je figuru posebno volio. Konjanika koji je imao ime. Zvao se Savaraka.</p>
<p>– Šta mu je to?</p>
<p>– Ne znam. Tako su ga zvali.</p>
<p>– Možda je bio dosadan kao svraka?</p>
<p>– Možda? To je neka nabrajalica. Ptice nisu isključene. Nadimak je nadimak. Tako ti je to.</p>
<p>Riječ je sama po sebi neobična i gotovo opasna, a još kad vidiš čovjeka koji se tako zove, odustaneš i prije same pomisli da ga o tom nešto pitaš.</p>
<p>Znanje opisivanja, kao i znanje crtanja, ne bi tu pomogli. Ono što je zaista posebno je pogled.</p>
<p>Jedino što se o njemu pouzdano zna jeste to da je bio član Reda bosanskih vitezova.</p>
<p><em>En ten tini, sava raka tini, sava raka tika taka, bija baja buf…</em></p>
<p>Dječija verbalna igra.</p>
<p>Neki kažu da je ta nabrajalica daleko od naivnosti, odnosno da je u njoj skrivena tajna poruka i tumačenje na sanskrtu. Kažu. Koji ne znaju – ne znaju.</p>
<p>Iz tih nerazumljivih nabrajalica i brojalica iskočio je na svom konju Savaraka.</p>
<p>– Tako je bio jasan da sam odmah znao i njegovo ime – tako mi je govorio dječak podno zamka. – I otad mi je ostao najdraži, bilo da igra lovca ili konja.</p>
<p>– Otkud si se ovdje toga sjetio?</p>
<p>– Zamak ima zbirku. Svašta je u njoj: karte, historija, slike svakodnevnog života, čak i neke rekonstrukcije, u prirodnoj veličini i male. Grofovski oklopi, ali i oprema njihovih vojnika. Grofovi su bili moćni. Unajmljivali su vojnike. A naši su zaista bili posebno vrijedni.</p>
<p>– I sve je to za te postao Savaraka?</p>
<p>– Valjda. Zovem ga tako.</p>
<p>– Zašto?</p>
<p>– Ne znam ni sam. A opet mi je nekako najdraži. Najviše se oko njeg trudim.</p>
<p>– Onda je nesumnjivo Savaraka.</p>
<p> </p>
<p>– Moj did ima jednu crno-bijelu fotografiju, iako je od starosti promijenila boju. Svi su u opremi i na konjima. I did je među njima. Pitao sam ga za jednog koji je ličio na viteza kako ga ja zamišljam. Jedino mu je odjeća bila drukčija. Pitao sam kako se zove i znaš šta mi je rekao?</p>
<p>– Kako ću znati?</p>
<p>– Švraka.</p>
<p>– Naravno. To je često prezime. Tamo pogotovo.</p>
<p>– Znaš šta još?! Konj na kojem jaše šaren je. Crn i bijel. Iz daleka bi mogao ličiti na švraku…</p>
<p>– Zanimljivo.</p>
<p>– Nekad ga je neko vješto nacrtao. Sigurno je gledao u živa čovjeka. Viteza.</p>
<p>– Vjeruješ u to?</p>
<p>– Naravno da vjerujem. Pogledaj to lice. Zaista je posebno. Ne možeš to izmisliti.</p>
<p>Učinilo mi se da ga i ja prepoznajem.</p>
<p>I ta je svadba izazvala opasan urnebes.</p>
<p>Tako je dječaku djed ispričao.</p>
<p>Dok si se nakašljao, stiže milicija. Naoružana do zuba.</p>
<p>A i zubi naoštreni.</p>
<p>Izlaze iz kamiona s ceradom, postrojavaju se i gledaju.</p>
<p>Naredba se tu dvoumi.</p>
<p> </p>
<p>Žandarmerija ili milicija – isto ti je to.</p>
<p>Samo je vrijeme drugo.</p>
<p>Postojala je još jedna golema razlika.</p>
<p>Između je bio rat s mnoštvom živopisnih događaja. “Kakva je to priča!”, kazao mi je jednom Branko “Huska. Krajina. Priča za sva vremena i sva iskustva. Velika kao <em>Tihi Don</em> (u očima sam mu vidio beskrajno apoteozično uvjerenje u svoj iskaz).” “Zašto je neko ne napiše?” “Mogu pokušati, ali to jedino Skender može napisati.”</p>
<p>Nikad nisam čuo da pisac tako govori o drugom piscu.</p>
<p>Poslije rata, u jednom trenutku, nakon nespretnih odluka uprave, nastalo je vrijeme golemog komešanja i glas gladi koji je nazvan pobunom. Takozvana Cazinska buna.</p>
<p>Mnogi su ljudi završili u zatvoru.</p>
<p>Neki su tamo pronašli svoj životni put.</p>
<p>Zanat.</p>
<p>Ili kakvo drugo zanimanje.</p>
<p>Sve je zanat.</p>
<p>Promijenile su se i svadbe. Sve je bilo sumnjivo.</p>
<p>A onda su došla nova, još tegobnija vremena o kojima smo šutjeli.</p>
<p> </p>
<p>I gdje ćeš sad ti, Savaraka ili Švraka? U neki muzej gdje će te vidjeti ili samo zamišljati oni što dolaze?</p>
<p>O imenu ne mogu ništa više reći.</p>
<p>Ni o ljutoj, o dubokoj, i o tihoj krajini.</p>
<p>Uvijek se tako sluči.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
OD KRAJA DO BESKRAJA I “KORNJAČIN OKLOP” VESNE PARUNSljedeći članak
Hoćemo li se “zoomati” i nakon pandemije
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo