Desio se direktni TV prijenos koncerta na kojem je pjevao naš bulbul Amira Medunjanin, a samo uz pratnju gitare Boška Jovića. Bilo je to jedan sat i pet minuta čiste magije koja kao da se na nas spustila poput melema u ova gluha vremena direktno iz dženeta
 za Euroviziju koja bi to prenosila, što direktno, što za odložno emitiranje.</p>
<p>Ponavljamo, sve bi ovo bilo nekako skromno i bez prave esencije da se netko nije dosjetio da taj čarobni sat načini inteligentno “skovanim” scenarijem, sve samo ne monotonim i zvučno i vizualno ravnim. Pa se naša diva, odjevena u prekrasnu crno-bijelu kombinaciju, dostojanstveno došetala u Vijećnicu dolazeći preko Šeherćehajine ćuprije, dok ju je đuvegija s tamburom čekao u dvorani u kojoj nije bilo više nikoga osim naokolo raspoređenih kamera. Boško Jović pleo je svoje magične melodijsko-harmonsko-ritmičke partove i arabeske, a Amirin glas dodao je toj magiji neponovljive interpretacije poznatih, ali i manje znanih pjesama. Njih, zapisali smo, deset, pažljivo odabranih i za one koji poznaju povijest svake od njih s gomilom referenci iza sebe. Jer, kad Amira i Boško izvedu <em>Kad ja pođoh na Bembašu</em>, svi znamo da se ona referira na dio grada koji je tu pored Vijećnice i da to nije samo ljubavna žalopojka. Kad pjeva <em>Sejdefu majka buđaše</em>, prepoznajemo klanjanje jednoj davnoj ikoni sevdalinke Kseniji Cicvarić, a kod interpretacije <em>Zapjevala sojka ptica</em> opet reference idu na druge dvije dame narodne pjesme iz prošlosti: Vasiliju Radojčić i Zilhu Bajraktarević, u narodu poznatiju pod imenom i prezimenom Silvana Armenulić (čijim se opusom Medunjaninova želi ozbiljnije uhvatiti u koštac u narednom projektu, kako smo saznali). Onda, <em>Što te nema</em>, koju opet čitamo kao dostojanstveni omaž nikad prežaljenoj Jadranki Stojaković, a u jednom trenu dobili smo i komornu izvedbu pjesme Kemala Montena <em>Dušo moja</em>, opet nikad prežaljenog sarajevskog kantautora koji nas je prerano napustio, a u čijim je pjesmama patos i intima sevdalijskog ljubavnog žala uvijek bila prisutna u ogromnim količinama. Davorinu Popoviću opet se naklonilo onom sevdalinkom o žutim dunjama i dragoj koja čeka svog dragana da ih donese iz Stambola, nikad ga ne dočekavši.</p>
<p>Pjesmu <em>Pjevat ćemo što nam srce zna</em> njih su dvoje izveli kako bi pokazali da pjesma napravljena po uzoru na sevdalinku može nastajati i živjeti i u sadašnjosti i da ima autora koji je mogu donijeti dostojanstveno u ovom vaktu koji živimo. Autor joj je Damir Imamović. I na koncu, set pjesama zaokružili su znani naslovi <em>Ah, što ćemo ljubav kriti</em>, <em>Kradem ti se u večeri rane</em> te <em>Jutros mi je ruža procvjetala</em>.</p>
<p>Sevdalinka i jeste intimna, komorna, kamerna forma u svom esencijalnom obliku, pjesma žene koja treperi za ljubavlju i slobodom, pjesma finih damara i osjećanja, ali su joj te magične večeri Amira i Boško dali dimenziju više. Gitara Boška Jovića, klasično tretirana, i njegov part potpuno odvojen od Amirina glasa, gradi neki svoj svijet koji sav u arpeđima i harmonsko-ritmičkim stilizacijama može živjeti sam za sebe. Kad ga kontrapunktira ženski glas, onda nastaje – nema druge riječi i epiteta – čarolija.</p>
<p>Uz sve to, na sredini će biti puštena unaprijed snimljena instrumentalna varijacija nazvana <em>Sarajevo</em>, s kadrovima jezovito pustog grada, dok će se oboje u tom intermecu iz sredine dvorane premjestiti na balkon – a naša ljepotica će promijeniti haljinu, sada samo u decentno crnoj boji. Sve je to omogućilo da se drama izvođenja dodatno potencira, da sve ide nekako protočno i cjelovito i da, to posebno, ponavljamo, nikada ne padne u puki eskapizam i monotoniju.</p>
<p>Snimci načinjeni dronovima pokazali su nam Vijećnicu u bojama zastava Europske unije i Bosne i Hercegovine, tonsko oblikovanje i režiju radili su također mladi kadrovi naše televizije (Ashar Kurtović bio je producent, a režiser Vedad Hodžić), obavivši svoj dio posla na najvišoj razini. Tomu treba dodati i vrhunski designirane podnapise, a saznadosmo da su nas u ovom projektu, odnosno BHRT, podržali Ambasada Švedske, Direkcija za europske integracije i Delegacija EU u BiH.</p>
<p>Na koncu, kamera se digla visoko iznad Vijećnice, a naša se diva dostojanstveno odšetala ka izlazu direktno stupajući ondje gdje joj je i mjesto – u legendu. Ejvala, i aferim svima koji su nam ovu čaroliju priredili.</p>
<p>I na kraju mala osobna digresija, koju ne mogu a da ne kažem. Nakon što sam poslao link prijateljima diljem dunjaluka, stizale su mi dramatične poruke kako se slušalo plačući, komplimenti su letjeli na sve strane – od Australije i Novog Zelanda do Švedske, od Kanade do Danske i Nizozemske, i gdje sve još ne. Kažem vam, sat i pet minuta čiste magije!</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Skaka: Grad Sarajevo će pomoći Zemaljskom muzejuSljedeći članak
Bošnjaci kao primarni cilj ili kolateralna šteta
