Od posljedica zaraženosti novim virusom korona preminuli su jazz-trubač Wallace Roney, pijanist i jazz-pedagog Ellis Marsalis, gitarist Bucky Pizzarelli... Tužni dani za jazz
 sa svoja četiri (od petorice) sina. Trubu je držao Wynton, trombon Delfeayo, tenor saksofon najstariji Branford, dok je za bubnjevima sjedio 14-godišnji Jason. Bio bi to tek neki obiteljski hir da nije riječ o petorici glazbenika – i o ocu i o sinovima – koji su svojim djelovanjem odredili najviše granice američkog jazza. Dan poslije festivala tog poštovanog profesora sreo sam u školi u kojoj je godinama predavao (NO Center for Creative Arts), stvorivši od tog kultnog mjesta inkubator u kome su se formirali kasnije svjetski poznati solisti. Poput njegove četvorice sinova, poput Terencea Blancharda, Nicholasa Paytona, Jessea Davisa, Donalda Harrisona Jr., pijaniste, pjevača i glumca Harryja Connicka Jr. (kojeg sam također vidio na sceni tih dana). Ellis Marsalis će svirati u rodnom gradu, ali dovodeći modernije koncepcije u taj grad bluesa, R'n'B-ija i big band jazza, snimat će s najboljima od lokalnih glazbenika pa nadalje sve do najvećih zvijezda jazza, realizirati više od 20 solo ploča, neke u društvu sa svojim sinovima, i poučavati i formirati generacije briljantnih solista. Iako je 2001. godine prestao predavati, nastupao je sve donedavno; od klubova do velikih pozornica. Od Marsalisa su se toplim riječima oprostili gradonačelnik New Orleansa, kao i sinovi, a u gradu je tu nedavno otvoren i grandiozni Ellis Marsalis Center for Music s koncertnim dvoranama i prostorima za rad mladih solista i grupa, ali meni u sjećanju ostaje stasita figura tog giganta jazza i neposrednost i komunikativnost kojom me je obasuo kad smo se sreli u jednoj od učionica. O sinovima samo toliko da je svaki od njih dosegao same vrhove i o njima bi se dalo danima. Poslušajte samo Stinga i elegičnu baladu <em>Englishman in New York</em> i solo intervencije Branforda M. na sopranskom saksofonu, pa će vam se sve reći.</p>
<p>A onda gitarist John Paul Bucky Pizzarelli ( rođen 1926. u New Yorku ), rekli bismo, skoro zaštitni znak njujorške swing scene, glazbenik nevjerojatno duge i uspješne karijere. Gitarista čije ćemo sviranje naći na snimkama mnogih velikana američke jazz i popularne glazbe od Franka Sinatre pa nadalje. Njegov stameni ritam udruživao se s takvim solistima kakvi su Benny Goodman, Les Paul, Stéphane Grappelli ili Antônio Carlos Jobim, bio je dio studijskih ansambala u poznatim TV emisijama, nastupao sam ili s drugim gitaristima, a njegovo sviranje neuobičajene sedmožičane električne gitare svakako je legendarno. Potom su za Buckyjem došla i dvojica sinova: John, također gitarist i pjevač međunarodne karijere, i kontrabasist Martin. Udruženi su se znali pojavljivati na sceni, a s njima bi tada pjevala i supruga sina mu Johna Jessica Molaskey. Bilo bi to opet, kao i u slučaju Marsalisa, tek obiteljska avantura da svaki od njih nije izgradio karijere o kojima bi drugi mogli samo sanjati. Buckyja Pizzarellija sreo sam jedanput u Njemačkoj s ekipom jazz tradicionalista. Kad je njegova gitara zasvirala, sve je prštalo od swinga i ritmičkog naboja nevjerojatne energije. Da ovo nije prazna priča, opet ću “zloupotrijebiti” jedno poznato ime. Znate, naravno, tko je Paul McCartney. E taj će 2012. godine snimiti prekrasnu off ploču <em>Kisses on the Bottom</em>, na kojoj pjeva neke stare pop-pjesme i jazz-standarde. Na njoj je ugostio, a Macca, zna se, ima ukusa i može birati najbolje od najboljih, sve Pizzarellije, i oca i sinove, znajući da će njegovim izvedbama dodati onu nepojamno laku swing eleganciju i ritmički potisak.</p>
<p>I opet u New York, u kome je virus korona usmrtio virtuoznog jazz-trubača i krilničara Wallacea Roneya (1960, Philadelphia), koji će nakon najboljih škola doći u New York i početi raditi s najboljima, prije svih, s grupom “Glasnici jazza” hard bop bubnjara Arta Blakeya, muslimanskim imenom Abdullah Ibn Buhaine. Onda će provesti zadnje godine u društvu s legendom Milesom Davisom i kasnije nakon njegove smrti svirati u mnogim malim sastavima koji su oživljavali njegovu glazbenu zaostavštinu, ali raditi i s drugima poput Quincyja Jonesa, Gerryja Mulligana i drugih, ili pod vlastitim imenom svirajući agresivno, snažno, temperamentno, često i s elektroničkim instrumentima iza sebe, kombinirajući hard bop pristup s fuzijskim jazzom, zasluživši u više navrata nagradu Grammy, te učestvujući u brojnim projektima posvećenim Milesu Davisu.</p>
<p>Ukratko, tužni dani za jazz. Odlaze oni najbolji od najboljih pokošeni virusom koji kao da ne zna da prestane da uzima sebi ljepotu glazbe koju su oni kreirali.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
UZ 31. GODIŠNJICU SMRTI ĆAMILA SIJARIĆA
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Univerzalni rječnik čuda Almina Kaplana: RASKOŠNE POETSKE SLIKE
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.