Pred Sudom BiH, izjašnjenjem o krivici, počelo je suđenje za ubistvo zarobljenih vojnika JNA u Velikom parku u Sarajevu 22. aprila 1992. godine. Istraga o ovom slučaju trajala je godinama, a izvjesno je da će i suđenje, zbog najavljenog velikog broja svjedoka i dokaza, trajati također godinama. Dragan Vikić, Jusuf Pušina, Nermin Uzunović i Mladen Čovčić izjasnili su se da nisu krivi

Jusuf Pušina i Nikica Gržić

Fahrija Karkin

Mladen Čovčić

Nikica Gržiž i Jusuf Pušina

Nikica Gržić

Nermin Uzunović

Fahrija Karkin

“Razumio sam optužnicu. Nisam kriv.” Tako su se Dragan Vikić, Jusuf Pušina, Nermin Uzunović i Mladen Čovčić izjasnili početkom sedmice pred Sudom BiH. Optuženi su da su, “kao zapovjednici i pripadnici MUP-a, policijskih snaga i rezervnog sastava policije, u Sarajevu 22. aprila 1992. godine znali i bili informirani o zarobljavanju osam pripadnika JNA srpske nacionalnosti iz transportera u kvaru, na području sarajevskog naselja Dobrinja, i njihovom stavljanju pod kontrolu i nadzor policijskih i bezbjednosnih struktura, koji su nakon toga izvedeni na lokalitet Velikog parka, u blizini Doma policije u središtu Sarajeva, gdje su ubijeni rafalnim pucanjem iz vatrenog oružja, u čemu su sudjelovali optuženi Uzunović i Čovčić i druge osobe”. Vikića i Pušinu tereti se da nisu spriječili počinjenje krivičnog djela i preduzeli nužne i razumne mjere da počinioci krivičnog djela budu kažnjeni. Nermina Uzunovića zvanog Šok i Mladena Čovčića zvanog Rogatica tereti se da su s drugim osobama počinili ubistvo zarobljenih vojnika.

OPTUŽNICA BEZ MINISTRA

Kada je podignuta optužnica, ovdašnja je javnost bila šokirana činjenicom da su na njoj dva imena. Ono Jusufa Pušine, ali prije svega ime Dragana Vikića, heroja odbrane Sarajeva, odlikovanog komandanta Specijalne jedinice MUP-a BiH. Optužnica otvara i nekoliko vrlo važnih i teških pitanja za Tužilaštvo BiH. Zašto je na prvom mjestu u optužnici ime Dragana Vikića ako se zna da on, kao komandant specijalaca, nije imao nikakve veze s jedinicama Jusufa Prazine, čiji su pripadnici bili Uzunović i Čovčić? Vikićevi specijalci nisu zarobili vojnike JNA, nisu ih sprovodili u njegov štab, niti su ih sprovodili ka Centralnom zatvoru, gdje su trebali biti zatvoreni. Dalje, osim pitanja zašto je istraga Tužilaštva BiH trajala skoro deceniju i po, jedno od najvažnijih pitanja jeste zašto u optužnici nema osoba koje su žive i koje su svjedoci događaja nekoliko puta spominjali u svojim iskazima ovdašnjim medijima, ali i tokom različitih sudskih procesa, kako u BiH, tako i u Tribunalu u Hagu? Nepoznanica je da li je o ubistvu u Velikom parku saslušan Nedžad Herenda, koji, kako se tvrdi, već godinama mirno živi u holandskom gradu Groningenu. Herenda, nekadašnji pripadnik odreda “Ševe”, u nekoliko je navrata u različitim iskazima spominjan kao osoba koja je likvidirala zarobljene vojnike JNA. Za njim, kako je poznato, nije raspisana niti potjernica niti je izdat nalog za privođenje ili hapšenje.

Još jedna od nelogičnosti u ovom slučaju jeste i to da je optužen Jusuf Pušina u vrijeme zločina pomoćnik ministra unutarnjih poslova Alije Delimustafića. Delimustafić je nakon rata živio u Sarajevu i u Istočnom Sarajevu. Nekoliko je puta hapšen i pritvaran u Tužilaštvu KS. Dostupan je i danas nakon što je pritvoren nakon bijega u Hrvatsku u sklopu istrage o malverzacijama s nekretninama i pranju novca, koju Tužilaštvo KS provodi u okviru akcije “Pravda”. Ako je već u pitanju zapovjedna odgovornost, poprilično je nejasno kako je optužen pomoćnik Pušina, a u optužnici nema ministra Delimustafića?

Nadati se da će se odgovori na ta pitanja saznati tokom suđenja koje će, sada je to već sasvim izvjesno, trajati najmanje dvije godine, jer je samo Tužilaštvo BiH predložilo 80 svjedoka i ulaganje 400 materijalnih dokaza. “Tužilaštvo je sakupilo desetak predmeta koje je u Bosni i Hercegovini vodio ko je stigao. To je hrpa papira, ja sam do sada pročitao 5.700 stranica raznih dokumenata, izjava… Očekujem da bude onako kako se izjasnio moj klijent, nije kriv. Tvrdim i garantujem da će biti oslobađajuća presuda”, tvrdi Fahrija Karkin, branitelj Dragana Vikića.

TRANSPORTER S DOBRINJE

O tome šta se dešavalo u Velikom parku 22. aprila 1992. godine sve se manje-više zna. Transporter JNA kretao se od Lukavice ka Ilidži i djelovao po Aerodromskom Naselju, iako je navodna misija bila uspostava tampon‑zone. Nakon što se pokvario, snage Teritorijalne odbrane BiH zarobljavaju posadu transportera. U njemu su bili Milivoje Lalović, Đorđe Bjelica, Zoran Marković, Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Nedeljko Vujičić i Miladin Vukmanović. Zarobljene odvode u stanicu policije u Švrakinom Selu. Načelnik policije Malik Krivić naređuje da ih se prebaci u zatvor u središtu grada. Lokalni komandant Davor Matić zvani Mišo ili Žmiro, koji će kasnije biti ubijen u okršaju kriminalnih grupa, zarobljene odvodi ka tadašnjem Domu milicije u naselju Džidžikovac, naslonjenom na Veliki park.

Uhapšene dovode do Doma milicije, u kojem se tada nalazi baza Specijalne policijske jedinice, kojom je komandirao Dragan Vikić. Vikić ne želi preuzeti zarobljene, traži da ih se prebaci u Centralni zatvor. Na putu ka zatvoru otimaju ih pripadnici jedinica Jusufa Juke Prazine i odvode u Veliki park. Po svjedočenjima neposrednih očevidaca koji su već objavljivani u medijima, Prazina je odredio nekoliko svojih pripadnika i naredio im da zarobljene vode u park gdje su strijeljani. Još su se tada spominjala imena “izvjesnog Jusića, zatim Papagaja, Senaida iz Rogatice, te Davora zvanog Dačo”.

Ista je grupa i uklonila tijela ubijenih. Tijela su kombijem prevezena ka Bentbaši, gdje su u blizini linija razdvajanja, kod prvog tunela na izlazu iz Sarajeva ka Palama, bačeni na obalu Miljacke. Dvanaestog maja 1992. godine stigao je na Pale dopis u kojem tadašnji načelnik štaba TO Hasan Efendić i ministar odbrane RBiH Jerko Doko svojim potpisima tvrde da su “zarobljeni vojnici živi i pušteni na slobodu i da su se vratili kućama”.

O ovom se slučaju pisalo nakon ratnih godina. Istraga je zvanično počela još 2001. godine, a četiri godine poslije, CJB Istočno Sarajevo podiže prijavu protiv trinaest lica zbog postojanja osnova sumnje da su odgovorna za ovo krivično djelo. Terete Jerka Doku, Hasana Efendića, Dragana Vikića, komandanta Vojne policije Armije BiH Kerima Lučarevića, Malika Krivića, jednog od komandanata Specijalne jedinice Jusufa Prazine, te Davora Matića. Dakle, protiv svake od osoba koja je u tom danu na bilo koji način došla u dodir sa zarobljenim vojnicima JNA.

ISKAZ MLADENA SENAIDA

Kako je o Velikom parku vođeno nekoliko istraga, od Tužilaštva KS pa do Tribunala u Hagu, tako su u ovdašnjim medijima počela isplivavati imena osoba za koje se smatra i tvrdi da su likvidirale zarobljene vojnike. Prije sedamnaest godina, pripadnici Specijalne jedinice MUP-a RBiH, među kojima su Dragan Vikić, Kemal Ademović i ostali, šalju otvoreno pismo, u kojem stoji: “Odgovorno tvrdimo da Nedžad Herenda nikada nije bio pripadnik Specijalne jedinice MUP-a BiH, naprotiv, bio je pripadnik Službe državne bezbjednosti MUP-a BiH pod nazivom ‘Ševe’, koja je bila izravno odgovorna rukovodiocu SDB-a BiH i ministru MUP-a. Ovom prilikom pozivamo bivšeg načelnika CSB-a Sarajevo i također bivšeg ratnog ministra policije Bakira Alispahića da javnosti objasni vlastitu ulogu i odgovornost budući da je znao za zločin u Velikom parku, a nije ga procesirao i istražio te kaznio vinovnike iako su i on i njegovi prethodnici bili iscrpno obaviješteni od zapovjednog kadra specijalne jedinice ‘Bosna’ za počinjeni zločin nad zarobljenim vojnicima u Velikom parku u Sarajevu”, stoji, između ostalog, u pismu.

Bilo je to prvi put da se otvoreno spominje ime Nedžada Herende kao osobe koja je likvidirala zarobljene vojnike. U vrijeme kada je zločin počinjen, načelnik Centra službi bezbjednosti Sarajevo bio je Bakir Alispahić. Dužnost ministra unutarnjih poslova obavlja od 1990. do jula 1992. godine Alija Delimustafić. Njegov je pomoćnik Jusuf Pušina. Dva mjeseca nakon zločina u Velikom parku, Delimustafić je imenovan za ministra trgovine, no ubrzo bježi iz Sarajeva u inostranstvo, odakle se ne vraća sve do okončanja rata.

Ponešto o zločinu u Velikom parku čulo se i tokom suđenja u Hagu. Svjedočeći u procesu protiv Radovana Karadžića, Edin Garaplija, nekadašnji pripadnik odreda “Ševe”, kojem je pripadao i Nedžad Herenda, govorio je o istrazi ovog zločina. “Istraživali smo zločin koji je nad zarobljenim vojnicima i civilima u Velikom parku u središtu grada počinio Nedžad Herenda. Ispitali smo svjedoke ovog događaja”, kazao je Garaplija.

Prije deset godina ovdašnji mediji intenziviraju priču objavljujući kako je istraga za zločin u Velikom parku pri kraju te da se znaju imena osoba odgovornih za strijeljanje. Spominju se slična imena kao ona protiv koje je prijavu podnio CJB Istočno Sarajevo. Tužiteljstvo BiH intenzivira istragu u januaru 2012. godine, no to nije pomoglo da se pronađu tijela ubijenih. Do sada su pronađeni posmrtni ostaci Nedeljka Vujičića i jedna kost Zorana Markovića. Trebalo je od tog januara proći pet godina da bi istraga rezultirala podizanjem optužnice. U njoj se, osim Dragana Vikića i Jusufa Pušine, prvi put pojavljuju dva imena – Nermin Uzunović i Mladen Čovčić. I dok je Uzunović, pripadnik jedinica Jusufa Prazine, odranije bio poznat ovdašnjem pravosuđu, ime Mladena Čovčića bilo je potpuna nepoznanica. Nakon podizanja optužnice, Senad Avdić u Slobodnoj Bosni objavljuje iskaz koji je tokom istrage dao Mladen Čovčić. On je, zapravo, Senaid iz Rogatice, bivši pripadnik snaga Jusufa Prazine koji je, nakon što se Prazina odmetnuo od legalnih vlasti RBiH, s ostalim pripadnicima ove jedinice otišao u Mostar i priključio se snagama HVO-a, a kasnije i Kažnjeničkoj bojni Mladena Naletilića Tute.

U iskazu istražiteljima SIPA-e Čovčić je priznao da je njegov zadatak bio da ukloni tijela ubijenih vojnika. “Čuo sam kada su strijeljani zarobljenici i vidio sam Zorana Čegara kako trči i govori: ‘Šta to uradiste?!’ Vidio sam i Mišu Žmiru, i on je bio kod Doma policije”, kazao je istražiteljima SIPA-e Čovčić. Naveo je i kako je navečer u bazu Jusufa Prazine došao Nermin Uzunović zvani Šok. “On je poslije pričao da je bio Jukin zamjenik, što nije istina. Tačno je da mu je Juka dozvoljavao da radi šta hoće, odlazio je i dolazio kada je htio. Tu je večer Uzunović došao i rekao da je stigla naredba s vrha, da moramo skloniti tijela poubijanih vojnika. Pokupio je Admira Mahmutovića, mene, još jednog momka, koji je poslije poginuo na Dobrinji… Tijela vojnika su bila u kombiju, čini mi se bijele boje, takav je imala policija”, ispričao je Čovčić. Priznao je da su otišli do Darive, gdje su mrtve vojnike bacili preko nekog zida i odmah se vratili u bazu. “Nermin Uzunović je poslije uzeo neki konop, rekao je da tijela treba spaliti i skloniti.”

Zoran Čegar je, nakon što je podignuta optužnica protiv Vikića i ostalih, potvrdio navode iz Čovčićevog iskaza. “Ja znam kako je bilo, ja znam šta je bilo, a dao sam Tužilaštvu izjavu o tome. Tačno se zna ko je počinitelj”, kaže Čegar i nastavlja: “Dragan Vikić i Jusuf Pušina nemaju veze s ovim. Ja znam jer sam ja bio tu. Zna se da su izvršitelji Nedžad Herenda, Miro Žmiro i Šok, a zna se i ko je plavim ‘tamićem’ vozio leševe na Darivu, ko ih je posuo naftom. Sve je rečeno. Ova dva čovjeka koja se stavljaju u kontekst optužnice veze nemaju s tim.”

 RUŠITELJ STAROG MOSTA

Ime Mladena Čovčića, odnosno Senaida Čavčića, prvi je put spomenuto nekoliko dana nakon rušenja mostarskog Starog mosta, u novembru 1993. godine. Okružno vojno tužilaštvo otvorilo je 23. novembra istragu protiv trojice pripadnika HVO‑a zbog osnovane sumnje da su sudjelovali u rušenju Starog mosta. Nalog za otvaranje istrage potpisao je tadašnji okružni vojni tužitelj Mladen Jurišić. U službenoj zabilješci stoji kako je istraga otvorena na traženje Vladislava Pogarčića, tadašnjeg predstojnika Ureda predsjednika HR HB. Tužitelj Jurišić tvrdio je kako je imena osumnjičenih saznao od Ivice Lučića, načelnika SIS-a, koji je kazao kako SIS radi na rasvjetljavanju događaja. Topić, Rezić i Čavčić bili su, prema podacima SIS-a, u posadi tenka HVO koji je s desne strane kontrolirao lijevu obalu Neretve, pa su “oko 10 sati, u vrijeme trajanja žestokog sukoba između MOS i HVO, u momentu kada su muslimanske snage preko Starog mosta prebacivale ljudstvo i tešku ratnu tehniku, samoinicijativno i bez izdavanja zapovijedi odgovornog zapovjednika, ispalili točno neutvrđen broj granata po muslimanskim snagama od kojih su neke pogodile Stari most, koji se tom prilikom srušio…” Kako stoji u Jurišićevom nalogu, temeljem izvješća SIS-a HR HB, “ustanovljeni su navodni izvršitelji tog djela, posada tenka koju su činila dva Hrvata i jedan Musliman (Tomo Topić, Dragan Rezić i Senaid Čavčić bili su pripadnici Kažnjeničke bojne iz Širokog Brijega kojom je komandirao Mladen Naletilić Tuta, op.a.) i protiv njih je pokrenut istražni postupak”.

Dvije godine nakon Jurišićevog naloga ponovo je pokrenut sudski spor nakon što je sud tražio “stručnu raščlambu rušenja Starog mosta od Građevinskog fakulteta u Mostaru i Instituta građevinarstva u Zagrebu, kao i odgovori na zahtjev obje stručne institucije”. Suđenje nikada nije okončano i ne zna se ko je obustavio postupak. U januaru 1995. godine Institut građevinarstva Hrvatske šalje dopis Ivanu Hrstiću, istražnom sucu Vojnog suda u Mostaru. U dopisu stoji kako se “na osnovu pregleda istražnog spisa, a u prvom redu zapisnika o ispitivanju okrivljenih te zapisnika o saslušanju svjedoka, ne može donijeti utemeljen zaključak o uzrocima rušenja mosta” te traže da im sud dostavi dodatnu dokumentaciju kako bi mogli okončati vještačenje. Nakon tog dopisa, 30. oktobra 1997. godine SIS traži proširenje saznanja o Topiću, Reziću i Čavčiću, “saznanja o njihovom sudjelovanju u postrojbama HVO, posebno u vrijeme rušenja mosta”. Isto tako, SIS traži da se dostave informacije o Nijazimu i Snježani Kasumović te da se za sada ne obavljaju razgovori s Topićem, Frezićem i Čavčićem.

Konačno, u maju 2001. godine objavljeno je kako je Kantonalni sud u Mostaru počeo istragu o rušenju Starog mosta. Istražni je sudija bio Vjekoslav Lovrić, koji je ispitivao Topića, Rezića i Čavčića. Na izjašnjenju o krivici pred Sudom BiH, početkom ove sedmice, sutkinja Jasmina Kosović pitala je Čovčića da li je ikada osuđivan jer je uvidom u spis vidjela da je protiv njega u Mostaru otvorena istraga i želi da zna kako je slučaj okončao. “Ne znam šta da kažem, mislim da je to završeno. Barem su meni tako istražitelji rekli, da tu više nema ništa”, odgovorio je Čovčić.