Naravno, nije potrebno spominjati da je baš onoliko koliko je “ciganska mečka” žalosno stvorenje slomljena duha, isturpijanih zuba i pandži koje hoda na dvije noge da bi dobilo kocku šećera ustvari užasna parodija istinskog medvjeda iz divljine bosanskih planina, toliko i Bazdulj tek žalosna hodajuća travestija i karikatura bošnjačkog intelektualca i književnika.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Zanimljiva je uloga koju Muharem Bazdulj igra u (veliko)srpskom društvu. Kao javna ličnost, Bazdulj ima funkciju nominalno muslimanskog smokvinog lista, čija je svrha pokriti razne sramotne dijelove srpske prošlosti i sadašnjosti te ih učiniti prihvatljivim za publiku svih nacionalnosti.

Tako je, recimo, Bazdulj bio član žirija koji je lani u Višegradu, tom dvostrukom bošnjačkom stratištu, uručio književnu nagradu četničkom vojvodi Bori Čorbi, a tako i ovih dana glumi “cigansku mečku” koja svojim plesanjem na zvuke Marša na Drinu treba legitimizirati brutalnu srbijansku okupaciju Bosne i Hercegovine iz 1918. godine i prikaže je kao čin koji je pozdravilo i s radošću dočekalo i “muslimansko i rimokatoličko” stanovništvo.

Upravo je to jedan od ciljeva putujuće postavke “Banjaluka 1918” otvorene u Užicu, priređene od Arhiva Republike Srpske, a čijem je otvaranju, kako prenosi Politika, prisustvovao i Bazdulj u ulozi “književnika”.

Prilikom otvaranja postavke Bojan Stojnić, direktor Arhiva Republike Srpske, naglasio je da je Banja Luka ulaskom prvih srbijanskih trupa 21. novembra 1918. godine dočekala “slobodu” nakon “vijekova okupacije”, a kao posebno značajan datum naglasio je 27. novembar te godine kada je, po njemu, došlo do “ujedinjenja Banje Luke sa Kraljevinom Srbijom”, prilikom čega su se Srbi zapadno od Drine našli u zajedničkoj državi s braćom iz Srbije, a što su, navodno, s velikom radošću dočekali i “rimokatolici i muslimani”.

Pomoćnik ministra kulture u Vladi Srbije Dejan Masliković transplantirao je ovaj revizionistički sentiment u sadašnjost pa je pozdravio praksu udruživanja ustanova kulture na onim prostorima na kojima žive Srbi, tj. na cijelom “srpskom kulturnom prostoru”.

Šta je tačno taj (veliko)srpski kulturni prostor, koje su mu dimenzije i obuhvata li on “sve ono gdje je makar jedan srpski grob”, Masliković nije pojasnio. Ali je zato najavio “povelju o definisanju srpskog kulturnog prostora” koju će potpisati “Republika Srpska i Republika Srbija”. Samo iz ovakvih skandaloznih izjava, ako već ne iz same prirode ovakve postavke, svakome bi trebalo biti jasno da je riječ o manifestaciji koja je sasvim velikosrpske prirode.

Bazdulj je već pokazao da nema nikakvih problema niti moralnih dilema da učestvuje u ovakvim, ali i daleko skandaloznijim balovima povampirenog velikosrpstva, no ima neke poetske pravde u tome da Bazdulj, kolumnist beogradske Politike i sarajevskog Oslobođenja, notoran po svojoj srbofiliji i očajničkim pokušajima da bude prihvaćen od beogradskih književnih krugova, pozive na ovakve manifestacije dobija jedino zato što je Muharem, te stoga za srpsku javnost ipak onaj “Drugi”, onaj koji će upravo tom svojom drugošću amnestirati i legitimizirati srpski ekspanzionistički šovinizam.

Naravno, nije potrebno spominjati da je baš onoliko koliko je “ciganska mečka” žalosno stvorenje slomljena duha, isturpijanih zuba i pandži koje hoda na dvije noge da bi dobilo kocku šećera ustvari užasna parodija istinskog medvjeda iz divljine bosanskih planina, toliko i Bazdulj tek žalosna hodajuća travestija i karikatura bošnjačkog intelektualca i književnika.

Da je neko drugo vrijeme i da su neke druge okolnosti, Muharem bi se vjerovatno zvao Mustafa, a prezivao Mulalić. Ipak ne treba potcjenjivati mentalne i duševne procese koji potresaju Bazdulja jer smo nedavno bili svjedoci kako je Vildana Selimbegović, urednica sarajevskog Oslobođenja, lista u kojem upravo Bazdulj ima stalnu kolumnu, veličala Vojislava Kecmanovića Đedu, srpskog dobrovoljca velikosrpskih balkanskih ratova, a demonizirala zlatnog ljiljana Nusreta Šišića Dedu, heroja odbrane Sarajeva od JNA i ostalih velikosrpskih hordi.

Velikosrpski duh očigledno i dalje bazdulja nad Sarajevom i ostalim slobodnim teritorijama Bosne i Hercegovine i traži prigodne glave i tijela da se u njih spusti, pogotovo one iz kojih nikada i nije baš sasvim izvjetrio.