Sulejman-paša započeo je nešto epohalno, što nijedan veliki vezir ranije nije činio. Pokušao je u odbrani Osmanskog carstva angažirati i kršćanske podanike, u prvom redu Srbe, i stupio u ozbiljne pregovore
 bio je veliki vezir Osmanskog carstva u periodu od 18. novembra 1685. do 18. septembra 1687. godine, kada ga je na toj funkciji zamijenio Abaz Sijavuš-paša. Pogubljen je 14. oktobra 1687. godine u Istanbulu.</p>
<p>Pohod velikog vezira Kara Mustafe-paše na Beč 1683. godine izazvao je oduševljenje kod jednog dijela stanovništva, ali i otpor i kritiku kod drugog dijela, među kojima je bio i tadašnji carski konjušar Sulejman-paša Murvetović, inače rodom iz Prijepolja. Prva iskustva dvorskog službenika stekao je služeći velikom veziru Ahmed-paši Ćupriliću (1661–1676) u svojstvu prvog sekretara, kod koga je naučio da je pouzdan mir uvijek bolji od neizvjesnog rata.</p>
<p>Njegovo ogorčenje prema Kara Mustafa-paši još je više poraslo kada je čuo da je ovaj tvrdoglavi veliki vezir odbio povoljnu mirovnu ponudu koju mu je predložio još uvijek uplašeni austrijski car Leopold i nakon poraza pod Bečom. Osmanska vojska u rasulu se povlačila uz velike gubitke prema Beogradu. U tom gradu Kara Mustafa-paša bio je zadavljen na osnovu sultanove naredbe, a njegov žestoki kritičar Sulejman-paša Murvetović unaprijeđen je u zvanje vezira i odmah upućen kao serasker na poljsko ratište.</p>
<p>On je imao mnogo više diplomatskog dara nego talenta za vojskovođu. Pravilno je procjenjivao da je najbolje rješenje za Osmansko carstvo solidan mirovni ugovor.</p>
<p>Iako bez vojničkog iskustva, on se dvije godine dobro nosio s vojskom poljskog kralja Jana Sobjeskog, odbranivši od njega Karabogdansku. Zbog ovog uspjeha unaprijeđen je u zvanje velikog vezira. Sulejman-paša je pokušao da nametne mirovne pregovore, ali Austrijanci su osjetili da je vojna prednost na njihovoj strani i željeli su da to krunišu novim osvajanjima. Glavni cilj im je postao Budim. Sulejman-paša je započeo nešto epohalno, što nijedan veliki vezir ranije nije činio. Pokušao je u odbrani Osmanskog carstva angažirati i kršćanske podanike, u prvom redu Srbe, i stupio u ozbiljne pregovore.</p>
<p>Februara 1886. godine, dok je prikupljao vojsku za odbranu Budima, pozvao je u Jedrene srpskog patrijarha Arsenija III Čarnojevića i naložio mu da preko vladika i svećenstva utječe na narod, da ostane vjeran sultanu, a on je zauzvrat obećao oproštaj od nameta i sultanovu milost.</p>
<p>U isto vrijeme, njegov rođeni brat Husejin-paša Murvetović, dukađinski sandžak-beg, vodio je u Hercegovini pregovore s hercegovačkim plemenima: Nikšićima, Drobnjacima, Pivljanima i drugim da sprečavaju upade mletačkih hajduka iz Boke Kotorske. I on je obećao oslobođenje od svih nameta, osim carskog.</p>
<p>Patrijarh Arsenije III, čim se vratio u Peć, sazvao je sve vladike i obavijestio ih o razgovorima i dogovorima s velikim vezirom.</p>
<p>Sulejman-paša je otišao s vojskom da brani Budim, ali, nažalost, doživio je dva tragična poraza: 2. septembra 1686. godine kod Budima, nakon čega su Osmanlije izgubile ovaj grad, a potom 12. augusta 1687. godine kod Haršanja na Mohačkom polju, nakon čega je austrijskoj vojnoj armadi bio otvoren put prema Beogradu. Sulejman-paša je pobjegao s ratišta, ne samo uslijed poraza već još više od svoje razbjesnjele vojske, koja je svojevoljno za velikog vezira proglasila ostarjelog Abaza Sijavuš-pašu i krenula ka Istanbulu da zbaci s prijestolja sultana Mehmeda IV.</p>
<p>Iz kafeza za prinčeve izvučen je tada mlađi sultanov brat Sulejman, onesposobljen dugim samovanjem, koji se plačući popeo na prijestol, dok je rulja urlala po ulicama i tražila žrtve. Među pogubljenima je bio i doskorašnji veliki vezir Sulejman-paša Murvetović, čija je glava poslana u Beograd da smiri pobunjenu vojsku i njenim starješinama posluži za primjer. Sa Sulejman‑pašinom smrću prestala je politika spašavanja Osmanskog carstva u saradnji s njenim kršćanskim podanicima.</p>
<p>Rod Murvetovića, tada jako razgranat, bio je vezan za prijepoljski kraj, mada su mnogi otišli u Istanbul. Sulejman-paša ih je nesebično pomogao. Okružujući se svojim ljudima, po primjeru svog zemljaka Mehmed-paše Sokolovića, planirao je da utvrdi svoj položaj i učini ga dugotrajnijim.</p>
<p>U historiji Osmanskog carstva na našim prostorima zabilježen će biti još jedan pokušaj vojne saradnje sa srpskim življem u cilju odbrane Osmanskog carstva. To će ostvariti beogradski vezir Mustafa-paša u Smederevskom sandžaku, koji će stradati u sukobu s janjičarskim dahijama.</p>
<p>Osim u Prijepolju i Istanbulu, Murvetovića je bilo i u Miloševom Dolu i Mileševcu.</p>
<p>Sulejman-paša je bio veliki prijatelj s Dubrovčanima. Uvijek se radovao susretima i razgovorima s dubrovačkim poklisarima. Uklanjao je terdžumana (prevodioca) i govorio srdačno s njim na svom maternjem bosanskom jeziku.</p>
<p>Posljednji put primio je dubrovačku delegaciju u zimu 1687. godine, dok se pripremao da nakon gubitka Budima ponovo izađe na ratište. Sulejman-paša je primio dubrovačke poklisare u Beogradu. Oni su mu se požalili da sultanovi rizničari neće da im prime harač koji su donijeli, jer u tovaru nije bilo 12.500 zdravih talira, nego sve nekakav istrošen i škrabav novac i dukate lošeg sastava i nedovoljne težine. Paša je uzeo njihov nevaljali novac i podijelio ga svojoj vojsci, a iz svojih rezervi dostavio novac u toj vrijednosti carskoj blagajni. Ovo je presedan i svojevrsna zaštita interesa Dubrovčana na štetu sultana.</p>
<p>Sari Sulejman-paša Murvetović Prijepoljac pokušao je zaštititi Osmansko carstvo u saradnji s pećkim patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem, hercegovačkim plemenima i njihovim prvacima koje je trebalo odvojiti od Mlečana i s Dubrovačkom Republikom. Očigledno da je ljubav ovog velikog vezira, rodom iz Sandžaka, prema drugim južnoslavenskim narodima bila trajno prisutna kod njega i da je prijateljstvo prema njima ostalo do kraja njegovog života.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ovce su pravo blagoSljedeći članak
DRAGULJ MODERNE ISLAMSKE ARHITEKTURE
