“A onda je došla 1949. godina, kada je moj otac zaglavio na Golom otoku. Niko o tome ne piše, malo se to zna, ali to treba reći. Moj otac nije ni pušio ni pio, ali je volio vrijeme provoditi u kafani, uz kahvu. Jednom je sjedio s jednim Sarićem i profesorom Marekom. Ovaj Sarić se bio dobro napio, pa je moj otac rekao Mareku da se pripazi šta govori, jer se Sarić dobro napio, a ima kontakte s UDBA-om. Međutim, ovaj je Sariću sutradan to prenio, i to je bacilo sumnju na mog oca. Samo su došli i odveli ga. Na Golom otoku je proveo nešto manje od pet mjeseci, dok nije obnovljen postupak i dok nije dokazana njegova nevinost”, kaže Muris i otkriva šokantni podatak da je njegov otac umro od posljedica pet mjeseci provedenih u ustaškim i komunističkim zatvorima

Piše: Hamza RIDŽAL

FOTO: Velija Hasanbegović

U sarajevskoj ulici Hasana Kaimije, znamenitog divanskog pjesnika iz 17. stoljeća, smještena je kuća jednog od prominentnih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih kulturnih djelatnika 20. stoljeća – Hamida Dizdara. Kuću je podigao sam Hamid, a nekad je u njoj bio smješten i dio grandiozne biblioteke koja je brojala oko 20.000 naslova, jedne od najbogatijih privatnih biblioteka na Balkanu. U ovoj kući sakupljala se kulturna elita Sarajeva i Bosne, od Hamze Hume, Ahmeta Hromadžića, Ćamila Sijarića i drugih, a u njoj je sastanke Komiteta održavao Valter Perić. U njoj danas živi Hamidov sin Muris, godinu mlađi od same kuće. Naime, Hamid je kuću podigao 1936. godine, a naredne mu se godine rodio sin Muris.

Po struci inžinjer arhitekture, Muris je vjerovatno i jedini svjedok djelovanja Valtera Perića u Sarajevu. “Ja sam izbjegao iz ove kuće zajedno sa svojom sestrom. Kraj Drugog svjetskog rata dočekali smo u kući časnog reisa Džemaludin-efendije Čauševića. Reis je umro 1938. godine, a njegov sin Halid, po struci advokat, krio nas je do kraja rata. Mi nismo ni znali imamo li koga živog… Zamislite, sin reisa Čauševića čuva djecu komunista i antifašista! Mislim da tu puno toga govori. Školovani muslimani bili su veoma napredni u to vrijeme”, kaže Muris. Sam Hamid je, kao ilegalac i jedan od trojice najbližih Valterovih saradnika, izbjegao hapšenje, ali to nije bio slučaj s njegovom majkom Nazirom i sestrom Refikom, koje su zarobljene, odvedene u Jasenovac i pogubljene.

Hamid Dizdar, Makov stariji brat, jedna je od važnijih figura bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture 20. stoljeća. Pjesnik, novinar, publicist i etnolog Hamid Dizdar danas je poprilično zanemaren i gurnut na marginu, iako se Mak Dizdar nekada predstavljao kao “Hamidov brat”, što je bila ulazna karta u svijet visoke kulture. Hamid Dizdar rodio se u Stocu 22. februara 1907. godine, deset godina prije Maka. Otac Muharem bio je vlasnik kafane i aščinice, a majka Nazira, rođena Babović, iz Trebinja, bila je domaćica. Osnovnu školu završio je u Stocu, a gimnaziju je pohađao u Mostaru i Tuzli. Muris ističe da mu je dedo Muharem umro mlad, pa je brigu o porodici preuzeo Hamid. “On je praktično izdržavao kompletnu porodicu, već od svoje petnaeste ili šesnaeste godine”, kaže Muris.

Hamid je radio i kao službenik Duhanske stanice u Stocu, zatim kao pisar u advokatskoj kancelariji Jakiše Milkovića, te kao činovnik u Općini u Stocu. Nemiran i znatiželjan, Dizdar se nije mogao skrasiti u Stocu, pa od 1930. godine živi i radi kao novinar u Sarajevu. Uređuje listove Slobodna riječ, Jugoslavenska pošta, Pravda i Gajret. “Čitao je sve odreda. Mislim da ni danas nema nekog ko je više pročitao od mog oca Hamida. Moja sestra je bila šef biblioteke u ‘Napretkovoj’ zgradi. Ona je tvrdila da je samo jedan čovjek čitao toliko mnogo kao naš otac. Bio je to Ibrahim Spahić. A otac – on je uvijek čitao: pa čak i u krevetu. Kada bi studenti dobili temu da rade magistarske radove i disertacije, profesori bi ih upućivali da odu u Arhiv grada Sarajeva i nađu Hamida, a da će ih on uputiti na literaturu – ma koja tema da je bila u pitanju. Nigdje se ne spominje da se moj otac bavio i prevođenjem: sa slovenačkog jezika prevodio je knjige za djecu. Dalje, radio je akvarele i grafike. Ilustrirao je grafikama prvo izdanje Legende o Ali-paši Envera Čolakovića”, prisjeća se Muris.

Posebno je značajan Hamidov književni rad. On se javio u književnosti još kao đak tuzlanske gimnazije 1925. godine pjesmama Jesenja kiša u Zagrebačkom ilustriranom listu. U sljedećoj godini objavio je dvadesetak pjesama u Novom čovjeku, pet pjesama u prozi i dvije pjesme u časopisu Zora. Poslije je svoje pjesme i proze objavljivao i u Novom Beharu, Gajretu i zagrebačkom Vijencu. Već se tada javio i kraćim prikazom Grozdanina kikota Hamze Hume. S nepune 22 godine štampao je 1929. godine Arabeske, svoju prvu zbirku poezije, koja je od književne kritike tada dobila pozitivne ocjene. Hamid je kao pjesnik uglavnom šutio od 1940. do 1954. godine, a tek ga je nova generacija takozvanih “tužnih pjesnika” podstakla na ponovno pisanje lirike i traganja za vlastitim izrazom. Godina 1954. označila je i za Hamida Dizdara vraćanje njegovoj istinski inspirativnoj temi i lirskoj vokaciji. Te je godine u vlastitoj nakladi izdao zbirku 3 × 8. Lirika. Godine 1944. izdao je knjigu Sevdalinke, koja predstavlja jednu od najvažnijih knjiga vezanu za očuvanje blaga bošnjačke usmene književnosti. Hamidov sin Muris kazuje da je Mak Dizdar veoma cijenio mišljenje starijeg brata, pa je i pjesme Kamenog spavača prvo čitao Hamidu, očekujući njegovo “odobrenje”. “Sve što je amidža Mak radio ne bi prošlo bez konsultacije s mojim ocem. Bilo mu je vrlo bitno šta će otac reći o onom što je napisao”, kaže Muris.

Iako kao urednik Jugoslavenske pošte nije imao finansijskih problema, Hamid se odlučio za ilegalno djelovanje. “Mi smo fino živjeli. Otac je napravio kuću, a i majka je imala vilu koju je naslijedila u Kranjčevićevoj ulici. Ipak, otac je bio posvećen NOP-u. Bio je intelektualac i antifašista i zbog toga je radio kao ilegalac”, kaže Muris, prisjećajući se neprespavanih noći u kojima su članovi porodice sa zebnjom osluškivali zvuk automobila – što je najavljivalo ustašku patrolu. “Oca su znali i po tri puta u jednoj noći voditi na ispitivanja. Tu su ga i premlaćivali”, kroz suze se sjeća Muris.

U kući u kojoj Muris danas živi, a koju je sagradio Hamid, Valter Perić dugi je niz godina održavao sastanke Komiteta. “Koliko se vodilo računa o tajnovitosti, o kakvoj se konspirativnosti radilo, da ni moja majka dugo nije znala ko je Valter. Upoznala ga je ‘slučajno’, tako što je iznosila neku vodu iz kuće i srela se s njim. Sam Valter puno je više djelovao u starom dijelu grada Sarajeva. Mislim da je razlog tome bilo i uređenje avlija, arhitektura kuća. Naprosto, u mahalama se strateški lakše moglo izbjeći hapšenje. Sjećam se da je u to vrijeme u našoj kući živjela i jedna Tanja koja je došla iz Zagreba. U jednom momentu su Nijemci i ustaše blokirali ovaj dio grada i vršili pretrese od kuće do kuće. Moja majka je Tanji dala zar da obuče. Tanja je stavila zar i pod ruku uzela moju desetogodišnju sestru Azru, te je zahvaljujući tome uspjela izići iz nacističko-ustaškog obruča”, pripovijeda Muris.

Pred kraj rata ustaše su izvršile veliku raciju i pretres partijskih ćelija. “Međutim, moj otac je među doušnicima imao i žandara koji su mu dostavljali važne informacije koje je Hamid onda prenosio Valteru. Moj otac je kasnije svjedočio da su ti ljudi bili saradnici. Dobro se sjećam kako sam s prozora posmatrao ulazak partizana u grad. Tada je poginuo i Valter. Obrazloženje tvrdi da je poginuo čuvajući centralu… Ja ne vjerujem u slučajnosti. Pazite, četiri-pet godina taj čovjek preživljava u najtežim uvjetima, a onda pogine na dan pobjede partizana. Ja ne vjerujem u to”, kaže Muris.

Nakon Drugog svjetskog rata formiran je Arhiv Grada Sarajeva, a Hamid Dizdar postavljen je za njegovog prvog direktora. Arhivu je isposlovao povelik finansijski fond namijenjen za otkup starih knjiga, rukopisa, pisanih uredbi i svih drugih dokumenata iz naše prošlosti, te je, zahvaljujući tome, otkupljen i sačuvan veliki broj starih rukopisa, Kur’ana, prijepisa raznih dijela iz orijentalne književnosti, poetskih i proznih rukopisa, starih novina i drugog pisanog i štampanog štiva. “Otac je formirao orijentalnu zbirku jer je historija Sarajeva uglavnom vezana za osmanski period. Tada je, sjećam se, imao problema. Zašto? Pa ljudi koji su došli u grad bili su neškolovani. Pa srušili su nam staru čaršiju! Pitali su se šta će nam išta iz turskog perioda… Malo je falilo da kažu da će oni napraviti i stariju čaršiju od osmanske”, kroz šalu se prisjeća Muris.

Ono što nisu htjeli otkupiti gradski i državni arhivi otkupljivao je Hamid. Od knjiga i rukopisa kupljenih od starih sarajevskih porodica, kao i onih kupljenih u antikvarnici njegovog prijatelja Sadika Bočuka, nastala je čuvena biblioteka Hamida Dizdara. U njoj je bilo takvih rariteta kakvi su sultanski fermani, bujruldije, rukopisi divanske književnosti, Jelovnik s Titanika… “U svoje slobodno vrijeme otac je ‘visio’ u antikvarnici Sadika Bučuka, svog cjeloživotnog prijatelja. Biblioteka je rasla iz dana u dan. Kuća je bila puna knjiga. Sada se navodi broj od preko 17.000 knjiga, ali tu je bilo više od 20.000 knjiga. Od te biblioteke smo svi, ukućani, povukli i malo astme”, prisjeća se Muris.

Godinu dana nakon Hamidove smrti, 1968. godine, porodica je odlučila prodati Hamidovu privatnu biblioteku. “Niko od nas nije mogao brinuti o toj velikoj biblioteci. Stoga smo je odlučili prodati kako bi ona ostala sačuvana. Pokušali su je otkupiti iz Stoca, ali majka je bila protiv toga. Onda se javila Nacionalna biblioteka smještena u Vijećnici. Direktor Papić je htio da se ta biblioteka uklopi u fond Nacionalne biblioteke jer je tu bilo knjiga kojih nije bilo ni u Nacionalnoj biblioteci. Međutim, to bi značilo da bi biblioteka mog oca nestala kao jedna cjelina, pa smo to odbili. Zatim su se javili neki ljudi iz Hrvatske, ali i to smo odbili. Jednog dana došla su dvojica Nijemaca iz Bohuma, slavisti s univerziteta. Kad su oni to pregledali, dobro se toga sjećam, rekli su da to žele otkupiti po svaku cijenu. ‘Mi ćemo potpisati ček, a vi napišite sumu’, tako su nam rekli. Međutim, Papić je to spriječio rekavši da to neće moći izvesti iz Jugoslavije. Tek se onda, na kraju, javio Tešanj. Rekli su da nemaju toliko novca da to adekvatno plate, ali su ponudili da biblioteka mog oca bude smještena u zgradi Općine i da bude izdvojena kao zaseban Fond Hamida Dizdara – kako se i danas vodi. To nam je bilo simpatično. Iako nismo dobili neke pare za to, pristali smo”, kaže Muris.

Nakon Drugog svjetskog rata, Hamid je radio u Arhivu i sve je teklo onako kako se može poželjeti. “A onda je došla 1949. godina, kada je moj otac zaglavio na Golom otoku. Niko o tome ne piše, malo se to zna, ali to treba reći. Moj otac nije ni pušio ni pio, ali je volio vrijeme provoditi u kafani, uz kahvu. Jednom je sjedio s jednim Sarićem i profesorom Marekom. Ovaj Sarić se bio dobro napio, pa mu je moj otac rekao da pripazi šta govori, jer Marek ima kontakte s UDBA-om. Međutim, ovaj je Mareku sutradan to prenio, i to je bacilo sumnju na mog oca. Samo su došli i odveli ga. Na Golom otoku je proveo nešto manje od pet mjeseci, dok nije obnovljen postupak i dok nije dokazana njegova nevinost”, kaže Muris.

Hamid je, kako pripovijeda njegov sin, prvo odveden u zloglasnu Belediju. “Tu je bio i jedan žandar koji je ocu u vrijeme okupacije bio od koristi, koji mu je davao informacije o dešavanjima u gradu. ‘Hamdo, otkud ti ovdje?’, u čudu ga je pitao jer je i sam znao da je Hamid bio istaknuti ilegalac u vrijeme Drugog svjetskog rata. Otac je rekao da ni sam ne zna otkud on tu, da mu nije jasno. Otac mi je pričao da su ga odveli u neku sobu u kojoj je bilo šest-sedam činovnika. Sjeo je pred njih, da ga ispituju. ‘Pogledam ih i vidim da sve te ljude znam, a i oni mene znaju. Njih je sramota! Niko ne smije da me u oči pogleda’, pričao je otac. Rekao im je da nije ništa pogriješio i da nije kriv. Oni su mu samo rekli da potpiše neki papir, što je on učinio. Onda je odveden na Goli otok”, kaže Muris.

Kada se Hamid poslije nepunih pet mjeseci vratio kući, kako tvrdi Muris, bio je težak svega 45 kilograma, iz čega se dala naslutiti sva težina i golgota kroz koju je prošao. “O tome šta se tamo dešavalo moj otac nikad nije pričao”, ističe Muris. Ipak, boravak na Golom otoku ostavio je značajnog traga na Hamida. Iako je odmah po povratku u Sarajevo vraćen na mjesto direktora Arhiva, iako je dobio službeno izvinjenje, Hamid više nije htio pristupiti Komunističkoj partiji. “Kad je otišao na Goli otok, automatski je izbačen iz partije. Kad se vratio, došli su mu i rekli da se sad treba ponovo učlaniti. Međutim, otac je rekao da to ne želi. Rekao im je da je dokazano da on nije kriv, pa neka ga u partiju vrati onaj ko ga je iz nje izbacio. Rekao je da on više nikad neće tražiti da bude član partije. I nikad više nije pristupio partiji, ali ga nisu ni dirali”, prisjeća se Muris. Hamid je umro 1967. godine od ciroze jetre, iako nikad nije pio alkohol. Kako ističe Muris, Hamidov doktor Iblizović kasnije je tvrdio da je Hamid u tim zatvorima morao preboljeti infektivnu žuticu, što je za posljedicu imalo cirozu jetre, od koje je i umro.