Bošnjaci su značajno učestvovali u javnom životu Bugarske za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-bezi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici već i kao vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i rada na terenu, došli smo do broja od 15 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom Bugarske

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Piše: Jusuf DŽAFIĆ

Osmanski period bosanske i bošnjačke historije predstavlja važnu kariku u razvoju našeg nacionalnog i vjerskog identiteta. To doba naše historije najviše je potcjenjivano i zloupotrebljavano.

Bosanski krajevi nisu došli pod osmansku vlast odjednom 1463. godine, već postupno. Taj proces počeo je osvajanjem istočnog dijela Sandžaka 1392. godine, a završio je zauzimanjem Bihaća (1592) i Velike Kladuše (1633). Nisu ni svi Bošnjaci prestali biti dijelom Osmanske države 1878. godine, kada je Austro-Ugarska okupirala BiH. Bošnjački sandžak, kao i Kosovo i Makedonija, gdje je živio značajan broj Bošnjaka, ostali su pod Osmanlijama do Prvog balkanskog rata (1912), dok su bošnjački emigranti, koji su se u 19. i početkom 20. stoljeća skrasili širom Osmanske države, bježeći od antislamskih vlasti hrišćanskih balkanskih država, živjeli pod osmanskom vlašću do 1918, odnosno 1924. godine.

Uzevši sve u obzir, ne treba čuditi da se o bošnjačkim vakufima podignutim u Bugarskoj u osmansko doba ne govori i ne piše dovoljno.

Bošnjaci su se već početkom 15. stoljeća uključili u politiku Osmanske države. Stoljeće kasnije aktivno sudjeluju u državničkim poslovima, te se pojavljuju i prvi značajniji osmanski učenjaci iz bošnjačkog naroda. Šesnaesto stoljeće ne samo da je zlatno doba Osmanske države općenito već je i zlatno doba osmanskog razdoblja bošnjačke historije. U ovom je stoljeću 10 Bošnjaka provelo čak 67 godina na poziciji velikog vezira. U narednim stoljećima opada politički utjecaj Bošnjaka.

Ključ uspjeha u prvim stoljećima i razlog dugog opstanka Osmanske carevine bili su vakufi – islamske zadužbine koje su osnivali svi, od vladara preko državnika, vojnika, učenjaka, trgovaca… Pošto su Bošnjaci bili važan faktor u Osmanskoj državi, za očekivati je da su odigrali i važnu ulogu u razvoju razgranate mreže vakufa ne samo u bosanskim već i u drugim osmanskim krajevima, među kojima su i bugarski.

Bugarska je brže od Bosne došla pod osmansku vlast. Carevina Bugarska, razjedena početkom 14. stoljeća unutardinastijskim sukobima, počela je propadati. Prvi osmanski napad na Bugarsku dogodio se 1352. godine. I pored opasnosti od Osmanlija, Bugarsko carstvo raspada se 1356. godine na dva dijela: Vidinsko i Trnovsko carstvo. Osmanlije u narednih 40-ak godina zauzimaju Bugarsku.

Bugarska se u Osmanskoj državi administrativno nalazila uglavnom u okvirima ejaleta Rumelija, Silistra i Edirne. Rumelijski ejalet osnovan je oko 1361. godine. U njegov sastav ušli su svi dotadašnji evropski posjedi Osmanlija, pa i osvojene bugarske teritorije. Do 1533. godine bio je to jedini ejalet u Evropi. Centar Rumelijskog ejaleta u početku je bio u Edirneu, ali je već od 1364. godine njegov glavni grad u Bugarskoj: prvo u Plovdivu, onda od 1382. godine u Sofiji. Bosanski i bugarski krajevi bili su zajedno unutar Rumelijskog ejaleta sve do 1580. godine, kada je osnovan Bosanski ejalet. Bošnjaci su od sredine 15. stoljeća, kada se većina bosanskih zemalja već nalazila u osmanskim rukama i u okviru Rumelije, aktivnije sudjelovali u političkom i javnom životu Rumelijskog ejaleta, pa samim tim i Bugarske. Silistrijski ejalet osnovan je 1593. godine izdvajanjem iz Rumelijskog ejaleta. U njegov sastav ušao je sjeverni i istočni dio Bugarske. Određeni broj Bošnjaka obnašao je funkciju valije Silistrijskog ejaleta. Ejalet Edirne formiran je 1826. godine od dijelova Rumelijskog i Silistrijskog ejaleta i njemu su pripali većinom južni i jugoistočni dijelovi današnje Bugarske.

Bugari su Osmanlije istjerali iz današnje Bugarske u periodu od 1877. do 1912. godine. S odlaskom osmanske vlasti, svi vakufi, pa samim time i vakufi Bošnjaka, prepušteni su na milost i nemilost nove islamofobne bugarske države. Dio bošnjačkih vakufa postoji i danas – neki su zadržali svoju prvobitnu funkciju, a neki su je djelimično ili potpuno promijenili. Neki su uništeni i zamijenjeni drugim građevinama ili pretvoreni u zelene površine i sl. Dio tih vakufa uzurpiran je i pretvoren u objekte druge namjene (crkve, magacine, fabrike).

U domaćoj literaturi bošnjački vakufi u Bugarskoj nisu bili predmet posebnog interesiranja. Jedino imamo općenit osvrt u pregledu osmanskih vakufa Bošnjaka u dijaspori urađen kroz pregled sadržaja putopisa Evlije Čelebije, objavljenom 2015. godine u okviru istraživačkog djela Evlija Čelebija o Bošnjacima, te u jedinstvenom spisku osmanskih vakufa Bošnjaka u dijaspori, prvobitno objavljenom 2017. godine u Glasniku Rijaseta Islamske zajednice u BiH, potom publiciranom 2018. godine u dopunjenoj verziji u knjizi Islamske zanimljivosti.

ZLATNO 16. STOLJEĆE

Bošnjaci su značajno učestvovali u javnom životu Bugarske za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-bezi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici već i kao vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i rada na terenu, došli smo do broja od 15 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom Bugarske: Veli Mahmud-paša Abogović, Gazi Ishak-paša, Hadum Atik Ali-paša Bošnjak, Gazi Jahja-paša Skopljak, Mehmed-beg Obrenović, Gazi Kučuk Bali-beg Jahjapašić, Gazi Čoban Mustafa-paša Bošnjak, Ibrahim-paša Požeganin, Sofi Mehmed-paša Bosnali, Damat Rustem-paša Opuković, Ibrahim-paša Hadum, Mehmed‑paša Pijale, Tavil Mehmed-paša Sokolović, Kodža Sijavuš-paša Kanjižanin i Ibrahim-paša Hadžiomeragić Počiteljac.

Zanimljivo da glasovita porodica Sokolović, koja je zavještala brojne vakufe širom Osmanske države, nije ostavila mnogo vakufa u Bugarskoj – jedino je Tavil Mehmed-paša Sokolović imao vakufe u Bugarskoj. Skoro svi vakifi, tačnije njih 12, djelovali su u 16. stoljeću, zlatnom dobu osmanske bošnjačke historije. Svi navedeni vakifi bili su državnici.

Evidentirali smo postojanje bošnjačkih vakufa unutar i u blizini najmanje 24 bugarska grada: Plovdiv, Nova Zagora, Stara Zagora, Veliko Trnovo, Magliž, Hisarja, Šumen, Silistra, Razgrad, Antonovo, Dobrič, Svilengrad, Radnevo, Tatar Pazardžik, Harmanli, Nikopolj, Pleven, Loveč, Ruse, Ćustendil, Nevestino, Sofija, Jambol i Pomorije.

Bošnjaci su u Bugarskoj uvakufili: 9 hamama, po 8 džamija i karavan-saraja, najmanje 4 česme, po 3 medrese i mosta, najmanje 2 mekteba, 2 imareta, tekiju, biblioteku, bezistan, bolnicu, sebilj, vodovod, više od 300 dućana, brojna vakufska sela, čifluke, zemljišne posjede, stambene objekte, mlinove, magacine, konjušnice… Nažalost, od tih nekoliko hiljada građevina, Bugarska je sačuvala svega pet: 3 mosta (Nevestino, Svilengrad, Harmanli), hamam (Harmanli) i džamiju (Razgrad). Donedavno su svi ti objekti bili u lošem stanju. Zadnjih godina renovirana su dva mosta i hamam, dok treći most i džamija još čekaju na obnovu. Treba spomenuti da su Bugari djelimično “sačuvali” i tri bošnjačke džamije u Sofiji: dvije su pretvorene u crkvu, a jedna u muzej.

Najviše bošnjačkih vakufa podignuto je u Sofiji, centru nekadašnjeg Rumelijskog ejaleta. U Sofiji su podignuti vakufi Veli Mahmud-paše Abogovića, Gazi Jahja-paše Skopljaka, Sofi Mehmed-paše Bosnalija i Kodža Sijavuš-paše Kanjižanina. U blizini Sofije podignuti su privredni vakufi Jahja-paše Skopljaka, namijenjeni za izdržavanje obrazovno-vjerskih i socijalno-humanitarnih vakufa u drugim gradovima. Zanimljivo da su jedine dvije sofijske džamije koje su pretvorene u crkve upravo one koje su podigli ljudi s naših prostora. Sofija je u osmansko doba imala oko 70 džamija, ne računajući mesdžide, a danas ima samo Banja Baši džamiju.

Veli Mahmud-paša Abogović vjerovatno je rođen u Kruševcu. Bio je dva puta veliki vezir (od 1456. do 1466. i od 1472. do 1474. godine), i to za vrijeme Mehmeda El-Fatiha, kada su osvojene Bosna i Srbija. Pisao je poeziju na turskom i perzijskom jeziku pod pseudonimom Adni. Smatra se prvim piscem na orijentalnim jezicima na našim prostorima. Ostavio je vakufe na prostoru današnje Srbije, Turske i Bugarske. Pogubljen je i ukopan u turbetu u Istanbulu. Mahmud-paša je u Sofiji ostavio značajne vakufe: džamiju, medresu, karavan-saraj. Uvakufio je i dosta zemljišnih posjeda i mlinova u blizini Sofije za izdržavanje tih vakufa. Njegova je džamija u osmanskom dobu bila poznata kao Velika (Bujuk) džamija. Bila je jedan od centralnih objekata tadašnje Sofije. Dva velika zemljotresa iz 1818. i 1858. godine teško su je oštetila pa je džamija napuštena. Tokom Bugarskog rata za nezavisnost (1877–1878) bugarski pobunjenici koristili su je kao vojnu bolnicu. Nakon rata, nove bugarske vlasti upotrijebile su džamiju kao skladište za kulturna blaga, a ostale zgrade vakufskog kompleksa srušili. Dekretom knjaza Ferdinanda iz 1892. godine džamija je postala sjedište novog Nacionalnog muzeja. Od tada je više puta dograđivana i renovirana. Danas se tu nalazi Nacionalni arheološki muzej. Zgrada Mahmud-pašine džamije jedina je zgrada njegovog sofijskog vakufa koja je opstala do danas.

Gazi Jahja-paša Skopljak rođen je u Makedoniji. Dolazi na dvor Mehmeda Fatiha. Bio je namjesnik Džezaira (egejska ostrva, Rodos, Galipolje), Čankirija, Rumelije, Anadolije i Bosne. Podigao je vakufe u Bosni, Turskoj, Makedoniji, Rumuniji, Grčkoj i Bugarskoj. U Sofiji je podigao veliki vakufski kompleks: bezistan, karavan-saraj, hamam, česme, vodovod, više od 150 dućana, stambene objekte. Njegovi sofijski vakufi danas ne postoje.

MEDRESA PRETVORENA U ZATVOR

Sofi Mehmed-paša Bosnali porijeklom je iz Bosne. Bio je beglerbeg Rumelije, pa 1547. godine postao drugi vezir. Kasnije je bio beglerbeg Bagdada, Bosne i Budima. Ostavio je vakufe na prostoru današnje Bosne, Turske i Bugarske. U Sofiji je podigao reprezentativni vakufski kompleks kojeg su činili: džamija, medresa, biblioteka, bolnica, imaret, hamam i karavan-saraj. Džamija je završena 1547. godine, a kompleks je ovjeren u sudu 1548. godine. Sofi Mehmed-pašina džamija jedna je od rijetkih džamija u Bugarskoj koju je projektirao poznati mimar Sinan. Džamija je u narodu bila poznata kao Crna (Kara) džamija. Služila je svojoj svrsi sve dok Sofija nije postala glavni grad nove bugarske države. Tada je izvršen atak na vakufski kompleks: džamija je pretvorena u skladište oružja, medresa u zatvor, a ostale građevine su srušene. Eksterijer džamije je 1901/1902. godine u potpunosti promijenjen, a 1903. godine osveštana je kao Crkva Sedam Svetaca. Zgrada medrese srušena je 1928. godine.

Kodža Sijavuš-paša Kanjižanin rođen je u Kanjiži. Bio je carski zet i tri puta veliki vezir. Bio je i valija Rumelije. Umro je u Istanbulu, gdje mu se i danas nalazi turbe. Ostavio je vakufe u Turskoj, Mađarskoj, Makedoniji, Bosni i Bugarskoj. U Sofiji je zgradu nekadašnje Crkve sv. Sofije pretvorio u džamiju, dodavši joj dvije munare. Džamija je bila poznata kao Aja Sofija. Služila je svojoj svrsi sve dok nije teško oštećena u zemljotresima 1818. i 1858. godine. Dolaskom bugarskih vlasti 1878. godine džamija je pretvorena u skladište. Poslije 1900. godine započeto je temeljito preuređivanje zgrade, tako da je ponovo osveštana kao Crkva sv. Sofije.

Plovdiv (Filibe) se nalazi u centralnoj Bugarskoj. Grad je bio centar Rumelijskog ejaleta od 1364. do 1382. godine. Od 1443. godine je sjedište novoosnovanog Plovdivskog sandžaka. U samom Plovdivu imali smo samo džamiju Mahmud-paše Abogovića. No, džamija ne postoji danas. Mahmud-paša Abogović ostavio je i vakufska sela u blizini Plovdiva. U okolini Plovdiva postojali su vakufi šesterice naših ljudi: Mahmud-paše Abogovića, Hadum Atik Ali-paše, Jahja-paše Skopljaka, Mehmed-bega Obrenovića, Gazi Čobana Mustafa-paše Bošnjaka i Damat Rustem-paše Opukovića.

Hadum Atik Ali-paša Bošnjak je iz sela Drozgometva kod Hadžića. Bio je tri puta veliki vezir. Bio je i valija Rumelije. Vodio je osmansku vojsku u osmansko-memlučkom ratu (1485–1491). Poginuo je kao veliki vezir u borbi protiv alevijskih pobunjenika u Anadoliji. Imao je vakufe u današnjoj Turskoj, Grčkoj, Rumuniji i Bugarskoj. Kod Plovdiva je imao dva čifluka za izdržavanje svojih vakufa.

Jahja-paša Skopljak uvakufio je mnogo zemljišnih posjeda i mlinova u blizini Plovdiva. Mehmed-beg Obrenović je iz okoline Konjica, gdje mu je otac Petar Obrenović imao timar. Mehmed-beg i njegova braća Halil-paša, rumelijski beglerbeg, i Hamza-beg, zaim koji je posjedovao zijamet kod Višegrada, primili su islam i bili istaknute ličnosti u Osmanskoj državi. Mehmed-beg je bio morejski sandžak-beg, sultanov kapidžibaša, hercegovački i skadarski sandžak-beg. Ostavio je vakufe u Bosni, Kosovu, Grčkoj i Bugarskoj.

Gazi Čoban Mustafa-paša Bošnjak porijeklom je iz Bosne. Kao rumelijski valija postavljen je za trećeg vezira. Učestvovao je u zauzimanju Beograda 1521. godine, bio je glavni zapovjednik pri osvajanju Rodosa 1522. godine. Potom je bio valija Egipta. Preminuo je u toku priprema za pohod na Beč. Ostavio je vakufe u Turskoj, Grčkoj i Bugarskoj.

Damat Rustem-paša Opuković bio je veliki vezir u doba sultana Sulejmana Kanunija (od 1544. do 1553. i od 1555. do 1561. godine). Brat je Mehmeda Karađoz-bega, glasovitog mostarskog vakifa. Ukopan je u svom turbetu u Istanbulu. Poput Mehmed-paše Sokolovića, i on je ostavio vakufe širom Osmanske države, na tlu današnjih država: Turske, Palestine, Sirije, Egipta, Saudijske Arabije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Mađarske, Grčke i Bugarske. Iza sebe je ostavio vakufska sela u Plovdivu.

U Hisaru, kasabi kod Plovdiva, Čoban Mustafa-paša podigao je mekteb. Danas tom mektebu nema ni traga. U gradu Ruse na sjeveru Bugarske podignuti su vakufi dvojice Bošnjaka: Čobana Mustafa-paše i Rustem-paše Opukovića. Rustem-paša je podigao džamiju, medresu, tekiju, karavan-saraj i imaret, dok je Čoban Mustafa-paša sagradio hamam. Ti vakufi danas više ne postoje.

ŠTO NE UNIŠTE ZEMLJOTRESI, UNIŠTE VLASTI

U gradskoj jezgri Razgrada, na sjeveroistoku Bugarske, podignuta je samo džamija Ibrahim-paše Požeganina (1493–1536). On je jedan od najmoćnijih osmanskih državnika u povijesti. Određeni historičari smatraju da je bio porijeklom Bošnjak iz Slavonske Požege. Došao je u Istanbul u okviru obrazovnog sistema deviširme. Stoga je nauke završio u osmanskom dvorskom univerzitetu Enderun. Od mladih dana se sprijateljio sa svojim vršnjakom, budućim sultanom Sulejmanom Kanunijem. Bio je veliki vezir 13 godina (1523–1536) za vrijeme vladavine svog prijatelja Sulejmana. Pogubljen je zbog razmirica oko vlasti sa sultanom Sulejmanom. Imao je vakufe u današnjoj Turskoj, Grčkoj, Srbiji, Saudijskoj Arabiji, Egiptu i Bugarskoj. Ibrahim-paša je gradio džamiju u Razgradu (Bugarska) u periodu od 1530. do 1535. Gradnja je stopirana nakon njegove smrti. Džamiju je 1616. godine dovršio Mahmut-paša. Riječ je o jednoj od najljepših osmanskih džamija u Bugarskoj. Nažalost, zatvorena je za obavljanje namaza duže od 30 godina zbog renoviranja.

U blizini Razgrada postojali su privredni vakufi najmanje trojice Bošnjaka: Ibrahim-paše Požeganina, Rustem-paše Opukovića i Mehmed-paše Pijala.

Mehmed-paša Pijale rođen je na našim prostorima. Naslijedio je Sinan-pašu Opukovića na mjestu kapudan-paše 1553. godine. Proveo je 14 uspješnih godina na toj poziciji. Zauzeo je Korziku i Elbu s Francuzima, porazio Špance kod Pjombina, opljačkao obale Kalabrije, Salerna, Toskane, Španije i zauzeo Balearska ostrva, porazio hrišćansku koaliciju u pomorskoj bici kod Džerbe, zauzeo Napulj (1563), zauzeo Hios (1566) i okončao đenovljansko prisustvo na Egejskom moru itd. Godine 1568. postao je vezir. Imao je vakufe u Turskoj i Bugarskoj. U okolini Razgrada imao je privredne vakufe, koji više ne postoje.

Harmanli kod Haskova u južnoj Bugarskoj jedan je od šest bugarskih gradova u kojem su Bošnjaci sagradili džamije. U tom gradu postojali su vakufi Kodže Sijavuš-paše Kanjižanina podignuti krajem 16. stoljeća: most, džamija, mekteb, karavan-saraj i hamam. Gradnja ovih vakufa potakla je ekonomski uspon grada. Kada su Bugari 1885. godine preuzeli vlast u Harmanliju, vakufi su zapušteni. Džamija je naročito nastradala u zemljotresu 1929. godine. Bugarske vlasti srušile su 1939. godine oštećenu džamiju. Na mjestu vakufskog kompleksa Sijavuš-paše danas se nalazi čitaonica i gradski park. Jedino je most još uspravan i predstavlja jedan od simbola grada. Bugari ga nazivaju Grbavi most.

NAJDUŽI OSMANSKI MOST

Čoban Mustafa-paša imao je vakufe u Svilengradu, u južnoj Bugarskoj: džamiju, karavan‑saraj, hamam, čaršiju s brojnim dućanima i Stari most. Njegovi vakufi bili su ključni za daljnji razvoj grada. Nažalost, danas postoje samo hamam i most. Svi vakufi, izuzev mosta, nastradali su 1913. godine u Drugom balkanskom ratu. Hamam je obnovljen 1934. godine i služio je do sedamdesetih kao gradsko kupatilo. Hamam je nedavno renoviran i pretvoren u umjetničku galeriju. Stari most najduži je osmanski most u Bugarskoj. Danas se Stari most nalazi kao jedan od tri simbola u gradskom grbu Svilengrada.

Naš Gazi Ishak-paša imao je svoje vakufe u Ćustendilu, na jugozapadu Bugarske, no oni nisu opstali do danas.

Gazi Ishak-paša bio je dva puta veliki vezir. Kao valija Anadolije učestvovao je u osvajanju Carigrada. Sagradio je vakufe u Turskoj i Grčkoj.

U Nevestinu, u blizini Ćustendila, preko rijeke Strume Gazi Ishak-paša podigao je most, koji postoji i danas. Poznat je kao Kadin most (Kadijin most) i Nevestinski most (Nevestin most). Riječ je o najstarijem sačuvanom mostu u Bugarskoj uopće.

Jahja-paša Skopljak imao je vakufe u sjevernoj Bugarskoj, u Nikopolju: karavan-saraj, hamam, više od 100 dućana, magacine, stambene objekte, konjušnice.Njegovi vakufi nisu opstali.

U blizini Nikopolja i Sofi Mehmed-paša Bosnali je imao svoje privredne vakufe.

U Loveču kod Plevena, na sjeveru Bugarske, Gazi Jahja-paša Skopljak sagradio je hamam, kojem danas nema ni traga. U blizini Plevena Sofi Mehmed-paša Bosnali imao je svoje privredne vakufe. Jahja-paša Skopljak imao je hamam i druge vakufe u Šumenu, gradu na sjeveroistoku Bugarske. Ni oni više ne postoje.

Čoban Mustafa-paša podigao je hamam u Silistri, na sjeveroistoku Bugarske, koji nije preživio do naših dana.

Vakuf Ibrahim-paše Požeganina u Tatar Pazardžiku, gradu u južnoj Bugarskoj, sastojao se od karavan-saraja i konjušnice s kapacitetom od 800 konja. Tih vakufa nema danas.

Hadžioglu Pazardžik (danas Dobrič) grad je u sjeveroistočnoj Bugarskoj. Kara Ibrahim‑paša Hadžiomeragić je u Dobriču uvakufio česme. Česmi više nema.

Kara Ibrahim-paša Hadžiomeragić Počiteljac bio je unuk Hadži Alije, graditelja počiteljske džamije. Bio je put valija Halepa, Egipta, Damaska… Preminuo je u Kartalu, u Rumuniji. Osim Bugarske, ostavio je vakufe u Bosni i Turskoj.

I Tavil Mehmed-paša Sokolović, najslavniji veliki vezir Osmanske države, imao je vakufe u Bugarskoj: u Pomoriju i Staroj Zagori. Ni ti vakufi više ne postoje.

Pored spomenutih vakufa i gradova, poznato nam je da je sedam Bošnjaka imalo privredne vakufe u okolini još najmanje 7 bugarskih gradova. To su: vakufska sela Mahmud-paše Abogovića u Magližu, po 2 čifluka Atik Ali-paše u Jambolu i Novoj Zagori, privredni vakufi Jahja-paše Skopljaka, privredni vakufi Gazi Kučuk Bali-bega Jahjapašića u Sirnevu, privredni vakufi Sofi Mehmed-paše u blizini Velikog Trnova, Rustem-paše Opukovića u selima Rumelije, veliki broj vakufa Ibrahim-paše Haduma širom Rumelijskog ejaleta.

Gazi Kučuk Bali-beg Jahjapašić najstariji je sin Jahja-paše Skopljaka. Bio je sandžak-beg Valone, Smedereva, Bosne i Vidina. Zauzeo je Srebreničku banovinu i istočni Srijem. Imao je vakufe u Bosni, Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj.

Ibrahim-paša Hadum rođen je u Bosanskom sandžaku. Bio je valija Anadolije, četvrti vezir, treći vezir, drugi vezir. Dva je puta bio mutesellim Istanbula. Ostavio je vakufe u današnjoj Turskoj i širom nekadašnjeg Rumelijskog ejaleta.